ZNAK NA PUTU ILI OLUJA KAO STRAŠNI SUD

Pred nam je tek štampana knjiga, slog još miriše, Save Štrbca - HRONIKA PROGNANIH KRAJIŠNIKA, zapisi iz izgnaničkog doma od avgusta 2005. do juna 2010. Izdavač je Dokumentaciono-informacioni centar Veritas, recenzenti Zdravko Krstanović i Janko Velimirović a urednik Svetlana Šiljegović.

Autor u podnaslovu s pravom ističe da se radi o zapisima a pogovarač potvrđuje da je ova HRONIKA jedna vrsta intimnog, mozaičkog, dnevnika u kome se istorijska istina testira pojedinačnom, i obrnuto, kao zavjetno pamćenje realnih podatka i surovih činjenica. Iz tih razloga ovu knjigu doživljavamo kao svojevrsni zapis pored puta ili, još preciznije, znak na putu OLUJE KAO STRAŠNOG SUDA u kome je - OD OGNJENE DO BLAGE MARIJE - pred najezdom hrvatskih i bjelosvjetskih bojovnika, prognano i progutano preko 250 000 krajiških Srba a njih 2000 mučki ubijeno. To je istorijska istina koju, ovaj autor, predano i pedantno svjedoči.

Ono što nas zanima, i fascinira, jeste način na koji to čini, put koji je odabrao, a on je, prije svega dokumentarni, ponajmanje politikološki, i kao što je već istaknuto, osnovan na ličnim sudbinama i jasnim činjenicama. Od Nikole Tesle (Tesla u mraku), Ante Gotovine, Milana Babića, Miljana Janića, Stipe Mesića, kapetana Dragana, Ivice Vuletića, Milana Španovića, Dragana Davida Dabića, Žarka Puhovskog, Ive Sanadera, Rahima Ademija, Mirka Norca, Jadranke Kosor, Milana Pekića, Slobodana Kljajića, Mile Bosnića, i sve tako, redom... - do završne priredbe, takoreći Akademije, opečaćene u grotesknoj slici ZAVIČAJNE VEČERI BENKOVČANA u Šimanovcima, dvadesetog juna 2010 godine.

Strašan je ovo koloplet, stravična dramaturgija života, drama bez presedana, u kojoj realno postaje irealno - irealno normalno, a sve skupa, u lebdenju činjenica, u faktografiji nemoći - magijski realistično. Zahvaljujući, ponajviše, sposobnosti autora, da uoči i probere detalj koji se, kao takav, gotovo redovno, neumitno, ironijski zaokreće i pogađa "sridu". U pravu je, dakle, bio Aristotel kada kaže da je autorska istina istinitija od same istine.

A ta istina u našem slučaju, u posrnućima Srpske Krajine, predstavlja događaj bez premca i po dimenzijama i po sadržaju, nesumljivo najveću nacionalnu nesreću. Ona je bezobalna, nesaglediva, pred njom danas blijedi i ona davna i strašna Čarnojevićeva seoba. Što je najgore u svemu, to je tragedija bez katarze, gluva žrtva; ničemu iskupljenje i zalog nizašta. U nju su stale stotine godina života i političko-državotvorne borbe, a to je još uvijek tragedija bez bilansa, čak i onom najdoslovnijem obliku. A kako čitava stvar stoji u širem kontekstu, i kakve su šanse da se bar nešto spasi i popravi, čuli smo već toliko puta od velikih mešetara nesreće. Između ostalih i od Pitera Galbrajta, američkog ambasadora u Hrvatskoj za vrijeme izgona Srbalja. On je, za razliku od stradalnika, veoma egzaktan kad kao svjedok Haškog suda tvrdi da u strogo pravnom smislu izgona nije ni bilo, jer su Srbi u ogromnoj većini već bili napustili ognjišta, rastureni potom ognjem i mačem hrvatskog bljeska i oluje.

Znano je da katarze nema bez krivice. A krivica je, i ovaj put, po ustaljenom receptu paganskih bogova (čitaj: međunarodne zajednice) isporučena Srbiji. Eto Vas, a eto vam i Srbije, krvnik je među vama - on vam je ovo i donio, koljite se međusobno. Glavu na panju sijecite, nije vam prvina, to je vaše jedino pravo i vjekovna obaveza. Poručuju Galbrajti i ini... perući svoje prljave ruke. Dodajući da je na njima, poput grčkih mnogobožaca kad je Edip u pitanju - da nam otkriju istinu koju su oni projektovali, a da mi potom, iglom oči izbušimo (opet po mjeri Edipa) kako bi progledali. I to je ta katarza, i smiraj - za kojom glasno vapite.

Neće moći, kaže Savo Štrbac, ovom knjigom. Nema katarze bez povratka u zavičaj, bez vraćene imovine, bez elementarne potvrde i osjećanja da si svoj na svome. I bez detaljnog i jasnog utvrđivanja krivice, dokaza o sprovedenom genocidu i to: od čovjeka do čovjeka, od slučaja do slučaja. Na osob! A sve u okviru hrvatskog državnog sistema građenog i stasalog na razvalinama endehazijevskog i austrougarskog poretka. Otud njegovo uporno i nezamjenjivo skupljanje dokaza, podataka, dokumenata, svjedočenja - od daleke Australije do Haškog tribunala. Pod "budnim okom" hrvatskog i haškog pravosuđa, vezući sitnim vezom - takoreći na maramici. Uporno i ubjedljivo, ponekad mimikrijski, toliko i tako dosljedno da su ga hrvatski istjerivači istine proglasili nepodobnim. I da su mu, kao takvom - "nakačili" pet krivičnih prijava.

O tom upravo govori i jedan od njegovih zapisa u ovoj knjizi naslovljen kao PRIJAVA. A to se, u skromnoj interpretaciji ovog čitaoca, može imenovati i kao duhovni trijumf prognanika.