Saopštenje povodom godišnjice stradanja
pripadnika JNA u Bjelovaru

Dvadestdevetog septembra 1991. godine pripadnici Zbora Narodne Garde (ZNG) Republike Hrvatske, ujutro oko sedam časova, napali su, nakon višednevne blokade, kasarnu "Božidar Adžija" u Bjelovaru, u kojoj je bila stacionirana 265. motorizovana brigada Jugoslovenske Narodne Armije (JNA), u čijem sastavu su bili i regruti pristigli nekoliko nedjelja ranije na redovno odsluženje vojnog roka. O napadu na kasarnu Komanda brigade obavijestila je i Komandu 5. Vojne oblasti JNA u Zagrebu, koja je, umjesto vojne pomoći, uputila Posmatračku misiju Evropske zajednice "radi posredovanja u prekidu oružanih sukoba", koju su pripadnici ZNG-a zaustavili na prilazu Bjelovaru "zbog njihove lične bezbjednosti".

Pošto je izostala pomoć viših komandi JNA, a nastala situacija na izmaku dana nije davala nikakvu šansu za dalju uspješnu odbranu, komadant brigade pukovnik Rajko Kovačević naredio je obustavu dalje odbrane, odlaganje oružja, predaju vojnika i starješina i njihovo postrojavanje u krugu kasarene, nakon čega su ZNG-e, oko 19 časova, "ušetale" u kasarnu iz koje se više nije pružao nikakav otpor. Po ulasku u kasarnu, Jure Šimić, u svojstvu predsjednika Kriznog štaba Bjelovara, naredio je da se zarobljeni vojnici i starješine skinu do pojasa, a potom je iz stroja izveo komandanta Kovačevića i njegove pomoćnike, potpukovnika Miljka Vasića i kapetana I klase Dragišu Jovanovića, odveo ih pedesetak metara dalje od stroja i u svakoga ispalio po dva metka iz pištolja, usmrtivši ih na licu mjesta.

Pored trojice pomenutih oficira u bjelovarskoj kasarni poginula su još trojica pripadnika JNA, a oko 60 starješina i oko 150 vojnika je zarobljeno. Dok je trajala borba za kasarnu, major Milan Tepić, upravnik skladišta municije i eksploziva u šumi Bedenik, koje je takođe pripadalo kasarni "Božidar Adžija", u cilju spriječavanja njegove predaje ZNG-ama, digao ga je u vazduh, kojom prilikom su stradali i on i njegovih sedam vojnika, od kojih je identifikovan samo Stojadin Mirković iz Kragujevca.

Sutradan su, po Šimićevoj naredbi, građani Bjelovara obilazili zauzetu kasarnu, u kojoj su bili izloženi leševi ubijenih oficira, koje su u mimohodu skrnavili pljuvanjem i mokrenjem po njima.

Šestorica zarobljenih pripadnika JNA (Radovan Barberić, Zdravko Dokman, Radovan Gredeljević, Ivan Hosjak, Boško Radonjić i Mirko Ostojić), uglavnom sa područja Bjelovara, među kojima i dvojica Hrvata, izdvojena su i zatvorena u Policijsku stanicu, odakle su ih noću 3. oktobra izvela uniformisana lica sa fantomkama na glavama i strijeljali ih iste noći u šumi "Česma", nedaleko od mjesta Malo Korenovo. Sa njima je bio i civil Savo Kovač iz Bjelovara, kojeg su dan ranije uhapsili u njegovom stanu pod optužbom da je "snajperista", koji je, igrom slučaja, iako je zadobio tri prostrelne rane, preživio strijeljanje.

Porodica pokojog Dragiše Jovanovića, supruga i dvoje djece, je u julu 1998. godine uputila zahtijev Haškom tribunalu za pokretanje službene istrage protiv Jure Šimića i njegovih saradnika, ali Tužilaštvo toga suda nikada nije otvorilo službenu istragu.

Vojno tužilaštvo u Beogradu je 2002. godine podiglo optužnicu protiv Jure Šimića i njegovih saradnika te za njima izdalo i potjernice, ali je ovaj postupak, koji se, po prestanku rada vojnih sudova nalazi kod Veća za ratne zločine u Beogradu, vraćen u predkrivičnu fazu.

Slijedeća strana