U zoru 10. decembra 1991. godine, jedinice 121. brigade iz Nove Gradiške i 123. brigade iz Slavonske Požege započinju napad na "nepokorna" sela, koja padaju bez otpora, a stanovništvo bježi zajedno sa naoružanim pripadnicima TO prema Bosni.

Pomenute jedinice HV-a, po uputstvima Zapovjedništva odbrambenih snaga Istočne Slavonije i Baranje, koje je iz Osijeka poslato Kriznom štabu Slavonske Požege 24. oktobra 1991. godine ("u slučaju kršenja naredbe, jedinice Hrvatske vojske i policije mogu da otvore vatru bez predhodnog upozorenja"), pucaju na sve što se kreće, a potom i "nepokorna" sela dobijaju apokaliptičan izgled.

Iz pomenutih 26 sela, uključujući i susjedna sela Sinlije, Sažije, Gornji Gučani, Mrkopolje, Bogdašić i Busnovi u čišćenju "nepokornih" sela, prema Veritasovim, još uvijek nepotpunim podacima, ubijeno je 67 lica srpske nacionalnosti, od kojih su 41 stariji od 60 godina, među kojima je 31 žena. Samo u jednom danu, 10.12.1991. godine, u Šnjegaviću i Vučjaku Čečavskom ubijeno ih je 36, prosječne starosti oko 60 godina, među kojima i 20 žena.

Iz jedne masovne grobnice, na rubu sela Šnjegavić, u decembru 2000. godine ekshumirano je 13 posmrtnih ostataka, odakle su prebačeni na Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu, od kojih je osam identifikovano u zadnje dvije i po godine kao žitelji Šnjegavića i Vučijaka Čečavskog. Među identifikovanima su: Protić Milan (1928) i njegova supruga Draga (1931), Radmilović Ana (1927) i njen sin Radmilović Ilija (1951) i Stanković Anđa (1926) i njen bratić Živković Nikola (1950). Rijetki povratnici u pomenuta sela još uvijek po zgarištima i zaparloženim voćnjacima i njivama nailaze na razbacane ljudske ostatke, ali svoja otkrića, iz straha i nebrige, više i ne prijavljuju nadležnim organima.

Preživjeli žitelji pomenutih sela i rođaci žrtava, od 2000. do 2002. godine, podnosili su krivične prijave za zločine "genocida i etničkog čišćenja" Državnom odvjetništvu RH i Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu za bivšu Jugoslaviju i drugim institucijama i organizacijama koje se bave ratnim zločinima i zaštitom ljudskih prava, prilažući dokaze o žrtvama, te opljačkanoj i uništenoj imovini, ali i o počiniocima. O zločinima u selima Požeške kotline izvještavali su i mediji u regionu, pa tako i u Hrvatskoj, posebno splitski "Feral tribune", a 2003. godine snimljen je i dokumentarni film "Memento 26" u produkciji RTV "B-92" iz Beograda.

VERITAS je takođe, u novembru i decembru 2008. godine, svu prikupljenu dokumentaciju o zločinima u selima Požeške kotline dostavio Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije, koje je, nakon sprovedenog predkivičnog postupka, prikupljene dokaze dostavilo hrvatskom nadležnom tužilaštvu.

Rezultat svih navedenih aktivnosti je istraga o ubistvima civila u "nepokornim" selima, pokrenuta u martu 2000. godine protiv NN lica, koja sve ove godine tapka u mjestu. Naime, Županijsko državno odvjetništvo u Požegi još uvijek čeka odgovore hrvatskog Ministarstva odbrane o jedinicama koje su u to vrijeme djelovale na tom području kao i obdukcione nalaze i identitet svih žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice u Šnjegaviću. Dugogodišnje čekanje odgovora na ovako jednostavna pitanja, dovodi se u vezu sa izjavom tadašnjeg šefa Kriznog štaba Slavonske Požege i potpisnika Naredbe o evakuaciji, a od 1993. do 2006. i župana Požeško-slavonske županije, Ante Bagarića, koji je odmah po ekshumaciji šnjegavićkih leševa, ne čekajući obdukacione nalaze i identitet žrtava, izjavio da nije riječ o civilnim žrtvama, već o pripadnicima Banjalučkog korpusa.

Za sprovedeno etničko čišćenje 26 sela Požeške kotline, od kojih su 23 potpuno uništena, po pisanoj naredbi državnog organa, prvoj i jedinoj u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, još niko nije procesuiran ni pred međunarodnim ni pred domaćim sudovima.

Beograd i Banja Luka, 28.10.2011.

P R E D S J E D N I K
Savo Štrbac