Iako smo navikli od hrvatskih sudova da u suđenjima za ratne zločine koriste dvostruke standarde - jedne daleko strože kada sude Srbima, a druge daleko blaže kada sude pripadnicima sopstvenih oružanih snaga, ovakva presuda je sramotna za hrvatsko pravosuđe i ponižavajuća za žrtve i njihove porodice, ali i za vojsku kojoj su pripadali i za narod iz kojeg potiču.

Hrvatski sudovi, na čelu sa VSH, u suđenjima za ratne zločine ponašaju se po "logici pobjednika" - sve okolnosti koje se uzimaju pripadnicima druge (poražene) strane kao otežavajuće, pripadnicima sopstvene (pobjedničke) strane uzimaju se kao olakšavajuće (što više žrtava i odlikovanja, to manja kazna). Suđenja se, zapravo, više bave pronalaženjima olakšavajućih okolnosti za optužene pripadnike sopstvenih oružanih snaga nego posljedicama njihovih (ne)djela.

Tako i obrazloženja iz presuda VSH, i u drugom i u trećem stepenu, više liče na hvalospjev optuženikovom "junačkom djelu" i svojevrsnom izvinjenju za to što su ga, po nečijem nalogu, morali osuditi, nego na jednu serioznu presudu nepristrasnog i objektivnog suda.

Izrečena kazna mogla bi se protumačiti i kao nagrada opt. Hrastovu za preuzimanje odgovornosti za inkriminirano djelo, pošto "priznaje" da ih je sve sam likvidirao u "nužnoj odbrani". Naime, iako izvedeni dokazi, kako personalni (iskazi trojice svjedoka koji su preživjeli masakr na Koranskom mostu) tako i materijalni (nalaz vještaka balističara i tragovi sa lica mjesta) ukazuju da je u likvidaciji rezervnog sastava JNA (čitaj lokalnih Srba) učestvovalo najmanje tri lica i da je pucano iz najmanje dva različita oružja (jedno kalibra 7,62, a drugo 5,56mm), VSH, i u drugom i u trećem stepenu, jednostavno zanemaruje ove činjenice, što, bez obzira na provedenu raspravu pred tim sudom, dovodi u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u ovom događaju.

Međutim, i ovakvu presudu VSH, u decembru 2010., ukinuo je Ustavni sud Hrvatske (USH) zbog toga što nije javno objavljena, već je optuženom pismeno uručena dan kasnije. Čak i hrvatski poznati pravnici smatraju da Vrhovni sud nema obavezu javne objave presude u predmetima u kojima sam sprovodi glavni pretres i da USH pod pravom na pravično suđenje protura teze i situacije koje uopšte ne spadaju pod to pravo, pošto se ukidaju tačno određene presude koje su nekom jako bitne.

Bilo kako bilo, opt. Hrastov je, poslije donošenja pomenute odluke USH, nakon kraćeg boravka u zatvoru, ponovo na slobodi, a najavljeni glavni pretres, peti po redu, još nije ni zakazan.

Ni nadležno tužilaštvo se još ne oglašava (a nema naznaka ni da hoće) po pitanju proširenja optužbe na ostale izvršioce i naredbodavce ovog jednog od prvih ratnih zločina u ratu od 1991. do 1995. nad pripadnicim JNA, u to vrijeme jedine legitimne i regularne vojske u državi SFRJ, u čijem sastavu je u to vrijeme formalno pravno još uvijek bila i Hrvatska.

Ovaj proces će ostati zapamćen u sudskoj praksi u regionu (a vjerovatno i šire) i kao apsolutni rekorder po dužini aktivnog trajanja jednog krivičnog sudskog procesa za ratne zločine (preko 19 godina). I ovo maratonsko, u većem djelu i farsično, suđenje pokazuje da hrvatska država još nije spremna da se suoči sa tamnijom stranom svoje nedavne prošlosti, a to ne doprinosi ni utvrđivanju istine ni pomirenju, a ponajmanje pravdi za žrtve.

U Beogradu i Banja Luci, 21.09.2010.

PREDSJEDNIK
Savo Štrbac

Prethodna strana