Saopštenje povodom godišnjice stradanja Srba u agresiji hrvatske vojske na Srpsku Krajinu u avgustu 1995. godine

Četvrtog avgusta 1995. godine hrvatske oružane snage, uz odobrenje i podršku NATO-a, u sadejstvu sa snagama Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Armije BiH, izvršile su agresiju na Srpsku oblast Krajina (sjeverna Dalmacija, Lika, Kordun i Banija), u sastavu Republike Srpske Krajine.

Agresija je izvršena uprkos činjenicama da je ova oblast bila pod zaštitom UN-a (sektori Jug i Sjever) i da su delegacije RSK, dan prije u Ženevi na sastanku sa hrvatskom delegacijom, pred predstavnicima UN-a i u Beogradu pred predstavnikom SAD, kao vodećom članicom NATO-a, prihvatile prijedlog međunarodne zajednice da se pregovori u vezi završnog političkog sporazuma po pitanju statusa Krajine vode na bazi Plana Z-4, a u cilju zaustavljanja vojnih akcija usmjerenih jednih prema drugima, i zauzvrat dobile čvrste garancije da napada neće biti.

Protiv krajiških Srba (oko 230.000 žitelja sa oko 30.000 vojnika) angažovano je oko 200.000 vojnika, od kojih je direktno u operaciji učestvovalo 138.500 pripadnika HV, MUP-a i HVO-a. Ako se tome dodaju muslimanske i NATO snage, agresora je bilo više nego stanovnika u Krajini, a omjer vojnika bio je najmanje 7:1 u korist agresora.

I dok je cijela Krajina bila izložena dotad neviđenoj artiljerijskoj vatri i dok su hrvatski vojnici ubijali i spaljivali sve što je srpsko, Vrhovni komadant hrvatske vojske i Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, preko radija i TV-a, "u ime demokratske vlasti Hrvatske" pozivao je Srbe "da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast".

Za nekoliko dana neravnopravne borbe slomljen je otpor Srpske vojske Krajine (SVK). Narod zapadne Krajine, poučen "istorijskim iskustvom", kreće u dotad najveću srpsku "seobu" (oko 220.000 ljudi), na istok braći po vjeri i naciji.

Hrvatski vojnici (a za njima nisu zaostajali ni muslimanski) nad Srbima sa kojima su došli u kontakt, upotrebljavali su već toliko puta isprobane metode likvidacija (klanja, spaljivanja, metak u potiljak, bacanje u jame...) ali i neke nove metode (zamrzavanje i spaljivanje hemikalijama).

I kad je prestao svaki otpor SVK, agresor je ubijao ljude u izbjegličkim kolonama i do Une i preko Une duboko u teritoriju Republike Srpske. Na putevima kojima su se kretale krajiške izbjegličke kolone ostajali su leševi ubijenih artiljerijskim granatama, avionskim raketama, snajperskim hicima, noževima...

Na evidenciji Veritasa nalaze se imena 1.922 poginulih i nestalih Srba iz ove akcije i poslije, od čega 1.192 (62%) civila, od kojih su oko polovine bili stariji od 60 godina. Među žrtvama se nalazi 534 (28%) žene, od kojih su dvije trećine bile starije od 60 godina, što predstavlja jedan od "crnih" rekorda posljednjeg građanskog rata na prostorima prethodne Jugoslavije. Među žrtvama je i 19 lica do 18 godina starosti, od kojih i 9 do 14 godina. Od ukupnog broja žrtava do kraja avgusta ubijeno je 1.764 ljudi ili u prosjeku po 68 dnevno.

Od ukupnog broja žrtava do sada je riješena sudbina 911 lica, dok se na evidenciji nestalih vodi još 1.011 lica, od čega 660 civila, među kojima 337 žena. Hrvatska izbjegava bez valjanog razloga ekshumacije i poznatih mjesta ukopa najmanje 438 posmrtnih ostataka, uglavnom pod oznakom "nepoznat", što je jedinstven slučaj na području bivše Jugoslavije, kao što bez pravog razloga oteže i sa identifikacijama 251 ekshumiranih posmrtnih ostataka.

Slijedeća strana