Saopštenje povodom godišnjice stradanja Srba iz sela „Medačkog džepa“

Devetog septembra 1993. godine Hrvatska vojska je iznenada izvršila agresiju na srpska podvelebitska sela Divoselo, Čitluk i Počitelj, smještena u tzv. "Medačkom džepu", južno i jugoistočno od Gospića, koja su se već osamnaest mjeseci nalazila pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Srpski narod, vojska i policija su vjerovali u djelotvornost UNPROFOR-a, pa je i zbog te opuštenosti agresor brzo ovladao navedenim prostorima.

Hrvatska vojska je u nastupanju pljačkala, palila, rušila kuće, ubijala i masakrirala civile, vojnike i milicionere.

Nakon što je potpisan Sporazum o kontroli "Medačkog džepa", po kojem su se i hrvatska i srpska strana, uz posredovanje međunarodne zajednice, saglasile da se hrvatske snage povuku sa okupirane teritorije do 15. septembra na liniju razdvajanja do prije napada, a da kontrolu nad ovim područjem preuzmu snage UNPROFOR-a, hrvatska strana nije ispoštovala dogovor, pa su njene snage u povlačenju, koje je potrajalo do 17. septembra, opljačkale, popalile, porušile i pobile sve ono što nisu uspjele da urade u nastupanju.

Tragedija "Medačkog džepa" odvijala se pred očima UNPROFOR-a, koji ovaj put nije bio samo pasivni posmatrač, već je uzeo i aktivnog učešća u pokušaju da preuzme kontrolu nad ovim područjem i spriječi ubijanje preostalih ljudi i uništavanje njihove imovine. Unproforci su, nakon trodnevnih borbi sa hrvatskom vojskom i policijom, po ulasku u "Medački džep", samo mogli, kao njihov komadant Žan Kot (Jan Cot), konstatovati "da u selima kroz koja je prošao više nema znakova života, ni ljudi, ni životinja i da je razaranje potpuno, sistematsko i namjerno", ili kao Sedrik Tornberi (Cedric Thornberry), pomoćnik generalnog sekretara UN-a i šef civilnih poslova u misiji UNPROFOR-a na području bivše Jugoslavije, "da je nakon cjelodnevnog boravka na tom području naišao na samo jednu živu kokošku".

U ovoj agresiji stradalo je 88 Srba: 46 vojnika, 6 milicionera i 36 civila, od kojih 26 starijih od 60 godina. Među njima je i 17 žena. Hrvatska je po završenoj akciji predala srpskoj strani 52 mrtva tijela. U ovoj akciji ranjenika uopšte nije bilo. Upravo ta činjenica i rezultati pregleda tijela na srpskoj strani (razbijene lubanje, mnogobrojne prostrelne rane iz neposredne blizine) upućuju na zaključak da se radilo o sistematskom ubijanju zarobljenih i ranjenih. Pripadnici UNPROFOR-a su, nakon što su u direktnoj borbi ušli u ovo područje, izvukli još 18 tijela, od kojih je većina bila izmasakrirana (odsječeni pojedini dijelovi tijela) ili zapaljena (za života bacani u vatru). Dva leša su izvukli pripadnici SVK, a jedno tijelo je pronađeno u aprilu 1994. godine. U maju 2000. godine istražioci pronalaze i nove dokaze o zločinu u "Medačkom džepu" - jedanaest tijela skrivenih u septičkoj jami u nekad srpskom dijelu Gospića, od kojih je šest identifikovano DNK-a metodom. Od 84 pronađena posmrtna ostatka, osam je ostalo neidentifikovano, dok se još uvijek traga za četvoricom. Sva tri sela su opljačkana a zatim sravnjena sa zemljom po sistemu "spržene zemlje".

Srbi su oplakali i sahranili svoje mrtve. Unproforci su sačinili obiman izvještaj i početkom oktobra te iste godine dostavili ga Savjetu bezbjednosti. Hrvati su, kako bi umirili međunarodnu javnost, smjenili dvojicu svojih oficira, jednog Albanca i jednog Srbina, ali i, zbog domaće javnosti, osudili deset Srba, zarobljenih u ovoj akciji, na dugogodišnje kazne zatvora zbog navodno počinjenih ratnih zločina nad hrvatskim civilima.

Slijedeća strana