SAOPŠTENJE POVODOM GODIŠNJICE STRADANJA SRBA IZ ZAPADNE SLAVONIJE 01. I 02. MAJA 1995. GODINE

(AKCIJA “BLJESAK”)

Prvog maja 1995. godine hrvatske oružane snage izvršile su agresiju na srpsku oblast Zapadna Slavonija, u sastavu RSK, u vrijeme kada je ova oblast bila pod zaštitom UN (Sektor Zapad). Zaštitne snage UN, na vrijeme upozorene od hrvatskih generala, povukle su se na bezbjedna mjesta, prepuštajući svoje štićenike na milost i nemilost hrvatskim agresorima.

Protiv zapadnoslavonskih Srba (oko 15.000 žitelja sa oko 4.000 vojnika) krenulo je više od 16.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga, što znači da je agresora bilo više nego stanovnika u ovoj oblasti, a omjer vojnika je bio 4:1 u korist agresora.

Agresor ko agresor, nemilice je tukao po štićenicima UN svim raspoloživim, dozvoljenim i nedozvoljenim, sredstvima. Narod Zapadne Slavonije, pamteći stradanja Srba u Jasenovcu, koji je bio u sastavu ove oblasti, zloglasnom ustaškom logoru iz Drugog svjetskog rata i u obližnjoj Pakračkoj Poljani, takođe zloglasnom "novoustaškom" logoru iz 1991. godine, krenuo je u egzodus spašavajući gole živote. Na putu prema "mostu spasa" do rijeke Save, sustizale su ih avionske bombe, maljutke iz helikoptera, topovske granate i snajperski meci. Ranjenici su gaženi tenkovskim gusjenicama ili dokrajčivani noževima.

Na evidenciji VERITASA nalaze se imena 283 poginulih i nestalih Srba iz ove akcije i poslije, od čega 57 žena i 9-ero djece starosti do 14 godina. Hrvati su pokupili i pokopali 168 ubijenh Srba najviše pod oznakom "nepoznat", od kojih su u toku 2010. ekshumirali 52 posmrtna ostatka (28 iz Medara i 34 iz Okučana).

Od ukupnog broja žrtava do sada je riješena sudbina samo 47 lica, od toga 37 na području Republike Srpske, bilo da su avionskim bombama ili artiljerijskim granatama ubijeni na desnoj obali Save, bilo da su na tu stranu rijeke mrtvi preveženi ili umrli od zadobijenih povreda, dok su ostalih 10 identifikovani u martu ove godine, svi žitelji sela Medari, među kojima i sedam članova porodice braće Vuković Ranka i Milutina, njihovih supruga i troje djece.

Civili koji nisu mogli ili nisu željeli napustiti svoja ognjišta, ako su imali sreću da prežive, smješteni su u logore za civile, a za to vrijeme pravoslavne svetinje i srpska imanja su opljačkana, opustošena i uništena. Uskoro su i ovi civili, uz pomoć zaštitinih snaga UN i humanitarnih organizacija, preveženi u Republiku Srpsku i Srbiju, od kojih se za sve ove godine vratilo oko hiljadu i po ljudi, uglavnom starije dobi, dok su se ostali rasuli po cijelom svijetu.

Oko 1.450 pripadnika Srpske Vojske Krajine je zarobljeno, većina na prevaru uz pomoć zaštitnih snaga UN. Nakon zarobljavanja hrvatski sudovi su osudili velik broj Srba na dugogodišnje kazne zatvore za svakovrsne ratne zločine, a nekoliko desetina zarobljenika prošlo je višegodišnje specijalne torture "konačišta za zarobljenike" Lora u Splitu.

<Slijedeća stranica>