PREDGOVOR

“Blago njima koji znaju
Srbstvo svoje da čuvaju,
Da djelima srbskim sjaju
Svakom novom naraštaju”.

Petar Munjas

Slovenački, hrvatski i muslimanski secesionisti koji su tokom 1991. godine svojim napadima na JNA otpočeli oružane sukobe na prostorima bivše, međunarodno priznate države Jugoslavije, izazvali su i tako otpočeli jedan strašan i krvav rat. On je do sada unesrećio milione ljudi, pričinio ogromna materijalna razaranja, uništio mnoštvo kulturno istorijskih spomenika, usporio civilizacijski napredak i izazvao novi eksodus i genocid nad srpskim narodom. Nad srpskim narodom koji je vaskrsao tamo gde to niko nije očekivao, na prostorima zapadnih srpskih zemalja, koje su poslije drugog svetskog rata od strane komunističkog vlastodršca Josipa Broza Tita bile nasilno priprojene Republici Hrvatskoj, kao što je to bio slučaj sa Baranjom 1949. godine. Poslije smrti Josipa Broza Tita, 4. maja 1980. godine, dolazi postepeno do raspada Saveza Komunista Jugoslavije, i uvođenja višestranačkog sistema kojeg prati organizovanje političkih stranaka. Na prvim višestranačkim izborima, 6. maja 1990. godine, u Hrvatskoj je pobjedila antisrpski opredeljena Hrvatska Demokratska Zajednica – HDZ, stranka sa izrazito šovinističkom programskom orijentacijom. Na njezino insistiranje Hrvatski Sabor je 22. decembra 1990. godine usvojio novi ustav Republike Hrvatske, sa kojim je u potpunosti promenjen politički i ustavni status srpskog naroda u odnosu na istorijsku i političku tradiciju minulih vjekova, a posebno na ustavni položaj Srba od 1947. do 1990. godine.

Takvu političku i ustavnu degradaciju srpski narod nije mogao da prihvati, jer bi prihvatanjem takvog Ustava postao nacionalna manjina na svojoj sopstvenoj srpskoj zemlji. U znak odmazde za takvo držanje Srba, hrvatski režim je na osnovu toga Ustava zaveo prema njima razne oblike državnog terora. Srbi su najprije u Hrvatskoj, izgubili svoja osnovna građanska i ljudska prava, a zatim su bili izloženi masovnom hapšenju i fizičkom maltretiranju i proterivanju iz sela i gradova u kojima su činili većinu stanovništva. Takav stav novih hrvatskih vlasti prema nerešenom srpskom pitanju je naterao i prisilio Srbe da, u skladu sa svojim istorijskim slobodarskim težnjama i pravima koji proističu iz starog Ustava Republike Hrvatske a radi zaštite svoje nacionalne nezavisnosti i slobode, iskoriste svoje pravo na samoopredelenje koje uključuje i pravo Srba na otcepljenje od Hrvatske i udruživanje sa drugim narodima ili državama. Da bi onemogućili otcepljenje srpskih zemalja: Korduna, Banije, Like, Dalmacije i Slavonije od Hrvatske, i stvaranje jedinstvene srpske države na području koje je uvek bilo i ostalo istorijski, pravno i faktički srpsko, specijalci MUP-a Hrvatske 31. marta 1991. godine oružano su napali srpski narod na Plitvicama i tako otpočeli hrvatsko – srpski rat, u koji su 1. marta 1992. godine na strani Hrvata ušli i bosansko-hercegovački Muslimani.

Tako su hrvatski šovinisti i naci-fašisti zajedno sa muslimanskim fundamentalistima nametnuli taj rat srpskome narodu sa nadom da će u njemu napokon da udave srpsko pravoslavno biće na Balkanu. Veliku odgovornost za izbijanje ratnih sukoba na prostorima bivše Jugoslavije, snosi najprije Predsjedništvo SFRJ, savezna vlada i njena vodeća vojna i civilna administracija koja se pokazala nedoraslom i nesposobnom da spasi državu i zaustavi novi genocid nad srpskim narodom, a zatim međunarodna zajednica i Vatikan koji je oduvjek težio prekrštavanju i unijaćenju pravoslavnih Srba i pripadnika drugih vjeroispovjesti. O tome indirektno svedoči i ova publikacija koja se pojavljuje u javnosti zahvaljujući prije svega članovima Veritasa i Iskre iz Knina, nevladinih i nestranačkih organizacija koje su osnovali građani Republike Srpske Krajine, sa željom i namjerom da te organizacije, nezavisno od bilo koga, pažljivo sakupljaju svedočanstva i građu koja govori o progonima, stradanjima i uništenju imovine lica srpske narodnosti. I ovu publikaciju, kao i prethodne dvije koje se odnose na žrtve agresije hrvatske vojske na Republiku Srpsku Krajinu, u Ravnim Kotarima i Lici tokom 1993. godine, besplatno je štampao o svome trošku poznati srpski rodoljub iz Čikaga u Americi. Za takvo njegovo bogougodno djelo od nas kao revnosnih sledbenika pravde i istine, neka mu je vječna hvala, a od Boga nebeska nagrada.

Ova publikacija na određeni način jeste proizvod jednog nemilosrdnog i brutalnog rata koji još uvijek traje, a u kome hrvatski nacionalisti i muslimanski fundamentalisti, u mnogo čemu oponašaju svoje prethodnike iz ne tako daleke ratne prošlosti, kada je na tlu Nezavisne Države Hrvatske, od 1941. do 1945. godine, uz saučešće i blagoslov crkvenih velikodostojnika iz Vatikana, sproveden genocid nad srpskim narodom. Svijet, u svome neznanju i neobaveštenosti, često puta optužuje špansku inkviziciju kao jednu od najsvirepijih organizacija u istoriji roda ljudskog, jer ona je po nečijim proračunima za 18 godina nasilno usmrtila u Španiji oko 43.000 (četrdeset tri) hiljade ljudi i žena. Pri tome se zaboravlja na činjenicu da je najnovija hrvatska inkvizicija, sa znanjem i odobrenjem katoličke rimske crkve, samo u toku Drugog svijetskog rata, u koncent-racionom logoru Jasenovac, sa kojim je upravljao tokom 1942. i 1943. godine franjevac Miroslav Filipović Majstorović, po proračunima naučnika Radomira Bulatovića odnela 1.110.929 (jedan milion sto deset hiljada i devesto dvadeset i devet) ljudskih života.

Međutim, naš cilj nije da ovde sada iznosimo u javnost svijeta već dobro poznaTe zločine Hrvata iz Drugog svetskog rata, jer za to nemamo ni dovoljno vremena ni prostora, već da na izvornoj građi sa kojom raspolažemo, dokumentovano omogućimo čitaocima različitih afiniteta, da oni sami dođu do istine o sadašnjem ratu. Mi smo ubjeđeni da cjelokupnost ponuđene građe omogućuje svakom dobronamjernom čitaocu potpuno saznanje o zločinima koje su Hrvati, kao pripadnici tisućuljetne zapadne kulture, počinili u ime Boga nad razoružanim srpskim narodom koji je mirno živio na onom djelu svoje svete srpske zemlje koji je bio pod zaštitom UNPROFOR-a. Ovi, i mnogi drugi grozni i strašni zločini koje su Hrvati kao tuđi najamnici počinili po Evropi, u vrijeme tridesetogodišnjeg vjerskog rata, koji se vodio uzmeđu protestanata i katolika od 1618. do 1648. godine, najbolje prikazuje pravu prirodu Hrvata, jer njihovi genocidni zločini nad srpskim narodom, pomračili su slavu i Torkvemadu, jednom od najokrutnijih dželata za vrijeme španske inkvizicije polovinom 15. vijeka.

U ovom ratu, srpski narod je planski uništavan, kao i prije pedeset godina, primjenom istih načina, metoda i sredstava. U ovoj publikaciji predočen je javnosti samo jedan mali dio originalnih dokumenata i fotografija žrtava, koje su pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske, a protivno svim normama međunarodnog humanitarnog prava, izmasakrirali za vriJeme svoje agresije na Republiku Srpsku Krajinu, na području Miljevačkog platoa 21. juna 1992. godine. U toku je detaljna obrada i ostalih ubijenih i nestalih Srba u ovome ratu, koja će omogućiti da se još podrobnije progovori o masovnim zločinima Hrvata nad srpskim narodom.

A do tada, neka je među nama vječni spomen i viječna slava, svim žrtvama hrvatskog terrra, koji mučenički postradaše zbog vjere i imena svoga a u odbrani istine, pravde i slobode. Takođe, pomeni Gospode u Carstvu svome, gde sija svjetlost lica tvoga i sve nove srpske mučenike, koje mi ne spomenusmo ovde zbog neznanja, ili zaborava, ili zbog mnoštva imena njihovih. Pomiluj Gospode i sve žive srodnike njihove i spasi ih po obilju milosti tvoje, jer si Ti prosvetitelj duša i tjela naših Hriste Bože naš, i Tebi slavu uznosimo, sa bezpočetnim tvojim Ocem, i presvetim i blagim i životvornim tvojim Duhom, sada i uvijek i u vijekove vjekova. Amin!

U Sjedinjenim Američkim Državama,
Na Sretenje Gospodnje, 15. februara 1995. god.

Mihailo V. Mikić, Sveštenik