MUČKI NAPAD
MONSTRUOZNI ZLOČIN HRVATSKE VOJSKE NA SRPSKE ZEMLJE POD ZAŠTITOM UNPROFOR-A MILJEVAČKI PLATO JUNI 1992.
Srbi i Hrvati, prije nego je došlo do secesije Hrvatske od Jugoslavije, pa i u vjekovima života pod tuđinskom vlašću, živjeli su na području sjeverne Dalmacije mirno jedni pored drugih, osim u periodu II svjetskog rata. Tako je godinama bilo i između stanovnika Miljevačkog platoa (1), pretežno Hrvata, i stanovnika susjednih srpskih sela na lijevoj obali Čikole i desnoj obali Krke. Nema nikakve sumnje da je to stanovništvo nekada bilo pravoslavne vjere i srpske nacije, o čemu svjedoče i hrvatski izvori, ali da je ono na različite načine pounijaćeno i pokatoličeno. Evo šta o tom periodu kažu hrvatski izvori:
“Tursko osvajanje Drniša donijelo je i u stanovništvu ove krajine velike promjene. Dotadašnje rijetko naselje sada je napučeno novim stanovnicima (XVI vijek), koji su dobrim dijelom došli iz Hercegovine. Vidi se to već po nekim nazivima sela, koji su nastali od plemensnih i sličnih imena novih naseljenika, Tako imena imaju napr. Mirilovići, Miljevci, Drinovci, Radonić i Kričke kod Drniša, a ista ta imena susrećemo još u srednjem vijeku kao imena hercegivačnih i srpskih katuna, a neka još i danas nalazimo kao toponime u Hervegovini”.(Seid M. Traljić: Drniš šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, Radovi instituta JAZU, Zadar, 1972, str. 393 – 402.)
(1) Miljevački plato je prostor u Sjevernoj Dalmaciji omeđen sa zapadne strane i istočne strane tokovima rijeke Krke i Čikole, sa južne ušćem Čikole u Krku i sa sjeverne prominskim krajem i gradom Drnišom. Na Miljevačkom platou nalaze se sela: Drinovci, Ključ, Širitovci, Bačići i Miljevački Bogatić.
Ali nije namjera ove publikacije da se bavi tim problemom, ovdje je riječ o bestijalnom zločinu protiv čovječnosti, čiji kontinuitet seže u drugi svjetski rat kada su na sličan način ustaški zločinci u početnoj fazi rata mučki ubili i u jame pobacali na hiljade nezaštićenih srpskih ljudi.
To što se dogodilo 21. juna 1992. god. na području Miljevačkog platoa, trebalo bi da uđe u anale srpsko-hrvatskog sukoba kao najmonstro-uzniji zločin nad čovjekom. Za pripremu akcije od strane hrvatske vojske, korištena su čak i djeca, odnosno Međunarodni festival djeteta koji je taj dan trebao započeti u Šibeniku.
Tom prilikom hrvatska strana zatražila je od srpske strane suzdržavanje od provokacija da bi to isto jutro bezobzirno napala srpske položaje. O ovom događaju izvještaj članica Savjeta Bezbjednosti generalnog sekretara Butros Butros Gali.
Dvadeset prvog juna hrvatska armija je napala položaje srpske teritorijalne odbrane na Miljevačkom platou u blizini Drniša, u ružičastoj zoni, južno od sektora Jug i napredovala je nekoliko kilometara. Napredovanje hrvatske armije koje se smišljeno odvijalo pod vođstvom dviju brigada, drugo je po redu koje se dogodilo u ovoj oblasti u toku posljednjeg mjeseca. Oba predstavljaju kršenje Sarajevskog sporazuma od 2. juna 1992. god. Protiv ovog su uložili protest UNPROFOR i posmatračka misija EZ koji su zatražili povlačenje hrvatske vojske na raniju liniju sukoba .
Donesena je rezolucija SB pod brojem 762, a Hrvati se naravno nisu povukli. Tužan epilog ovog mučkog napada, koji se, kao što smo vidjeli, odigrao pred očima UNPROFOR-a je 40 poginulih srpskih teritorijalaca, nekolicina ranjenih i zarobljenih, a jedino srpsko selo u toj oblasti Nos Kalik, srušeno je do temelja i spaljeno, jedan dio stanovništva pobijen, a drugi interniran na Prvić, a zatim Obonjan u Šibenskom arhipelagu.
Po završetku vojničke akcije započinje krvavi pir hrvatskih vojnika – monstruma. Oni, umjesto da tijela poginulih vrate porodicama, naređuju malobrojnim srpskim zarobljenicima, pod prijetnjom smrti, da ih bacaju u krašku jamu u predjelu Ljut u blizini zaseoka Bačić. Jedan od preživjelih srpskih boraca svjedoči o stravičnom ritmu zločina i muklom odzvanjanju ljudskih tijela koja su se gubila u jamskoj bezdani. Nakon tijela, bacani su u jamu psi i mačke da u uslovima preživljavanja dovrše posao, a zatim smeće. Svjedočenja speleologa koji su nakon dva mjeseca vadili ostatke ljudskih tijela, više su nego potresna.
Jame bezdanke simbol su zatiranja čovjeka u najbestijalnijem smislu, a srpskom narodu one se od strane hrvatskog naroda događaju po drugi put u pedeset godina ovog vijeka. Isti akordi smrti odzvanjali su i u obližnjoj Mratovskoj jami prije pedeset i jednu godinu. To se ne smije ni oprostiti ni zaboraviti. Ali, priča se ni ovdje ne završava. Malobrojnim i bespomoćnim zarobljenicima sudi se na licu mjesta i po vlastitom izboru. Presude su jasne, kome vješanje o vojnički pojas, kome metak u potiljak. Sve ovo se snima na video-traci i u Šibeniku prikazu je kao svojevrsni hororfilm.
Osim toga hrvatska radiostanica Split, u maniri krajnjeg cinizma, emituje imena poginulih srpskih boraca uz zvuke srpske nacionalne himne sa svim mogućim pogrdama.
Dva mjeseca nakon agresije na Miljevački plato, hrvatske vlasti dopustilesu ekspertskoj međunarodnoj ekipi pristup leševima srpskih vojnika. Identifikacija je potrajala još dva mjeseca, a unatoč najsavršenijim metodama dvanaest tijela ostalo je neidentifikovano. Bol porodica za svojim najmilijima bio je neizmjeran.
Strahota prizora na fotografijama koje se nalaze u ovoj publikaciji u velikoj mjeri premašuje grozotu što je čovjek može podnijeti. U tom smislu izvinjavamo se porodicama poginulih i svima vama koji ovu publikaciju imate pri ruci, ali želimo li pokazati lice i naličje ovog strašnog rata, želimo li da hrvatski zločinci iziđu pred lice pravde, morali smo ovo učiniti.