KONTINUITET ZLOČINA
Devetog septembra 1993. godine Hrvatska vojska je iznenada izvršila agresiju na srpska područja, južno i jugoistočno od Gospića, koja se već osamnaest mjeseci nalaze pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Poslije snažne artiljerijske pripreme uslijedio je tenkovsko-pješadijski napad na Divoselo, Čitluk i Počitelj. Srpski narod, vojska i policija su vjerovali u djelotvornost UNPROFOR-a, pa je i zbog te opuštenosti agresor brzo ovladao navedenim prostorima.
Hrvatska vojska je u nastupanju pljačkala, palila, rušila kuće, ubijala i masakrirala civile, vojnike i milicionere. Iz grada Gospića je ponovo sijana smrt u srpskim selima, kao u vrijeme fašističke strahovlade 1941-1945. godine, kada je samo u Divoselu ubijeno 907 Srba. U obližnjem ustaškom logoru Jadovno, samo za 62 dana je bačeno u kraške jame Velebita oko 60.000 Srba (1) a najviše oko blagdana sv. Ilije od 2-5 avgusta 1941. godine.
I u ovome ratu grad Gospić je grad fantom, grad strave i užasa. U njemu i njegovoj okolici, u toku 1991. i 1992. godine ubijeno je više stotina Srba (2).
Radi se o politici uništavanja srpskog naroda, ali ovoga puta često uz blagoslov i podršku Međunarodne zajednice (3).
Ponovo se nastoje sprovesti u djelo izjave brojnih hrvatskič političara iz prošlosti Ante Starčevića, vođe Hrvatske stranke prava: “Srbi su divlji nakot kojeg treba istrebiti”; Ante Pavelića 1941.: “Ja sam srušio stablo, a vi sijecite ogranke”; Mile Budaka 1941.: “Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti na katoličku vjeru”; nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca 1942.: “Ni u mora mjere, ni u vlaha vjere”; Milovana Žanića 1941 : “Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugog i nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrebiti, da učinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba… mi to ne tajimo, to je politika ove države”; župnika Franje Matića iz Nove Gradiške, koji poziva Srbe na pokrst: “Bog na nebu, ustaše na zemlji, a Jasenovac po srijedi, a sad hoćete ili nećete”. Izaslanik Ministarstva vanjskih poslova Trećeg rajha Nojbaher je pisao: “Srbi su postali najobičnija divljač za odstrel. Lista pobijenih nedužnih ljudi je skoro beskrajna. Svaki i najmanji ustaški oružanik odlazio je u tzv. redovni lov na ljude, kao što se u srednjem vijeku išlo na srne i na jarebice”.
Ovaj sadašnji krvavi rat je nastavak Drugog svjetskog rata i rezultat hrvatskog nasilja nad istorijom, koji se ogleda u pokušaju ustavne degradacije srpskog naroda, u poziciju nacionalne manjine. To isto je učinila hrvatska fašistička vlast 1941. godine, što je rezultiralo krvavim međunacionalnim ratom, u kojem je poginulo preko milion Srba, na području fašističke Nezavisne Države Hrvatske, kao i više stotina hiljada Hrvata. Uzalud srpski narod upozorava svjetsku javnost da mira neće biti u uslovima političkog i ustavnog gubitništva, da je praksa Republike Hrvatske u sukobu s istorijom i dokumentima o ustavnoj poziciji srpskog naroda u minulim vjekovima.
Zbog navedenih neshvatanja i nepoznavanja činjenica, hrvatska agresija, ratni zločini i zločini genocida su očito prećutno podržavani od Međunarodne zajednice, što proizilazi iz činjenica:
1. Hrvatska nije kažnjena za pomenute agresije na Miljevački plato, Ravne kotare, za masakr kod Gračaca i agresiju od 9. septembra 1993.
2. Zabranjuje se srpskim vlastima da se povrate u donedavno, svoje područje.
3. Hrvatska se ne kažnjava za najnovije, dokazane, bestijalne zločine na području Gospića.
4. Kažnjavanje nije uslijedilo ni poslije očitih dokaza da je srpsko civilno stanovništvo ubijano i poslije završetka agresivnih borbenih dejstava u Lici.
5. Olako se prelazi preko činjenica da su okupirana srpska sela opljačkana, spaljena i razrušena (4).
6. Ljudski gubici Republike Srpske Krajine u vremenu zaštite od strane UNPROFOR-a daleko su veći nego ranije kada ove zaštite nije bilo.
Najtragičnije posljedice hrvatske agresije od 9. septembra prošle godine ogledaju se u masovnim ubistvima upravo civilnog stanovništva. Sve ukazuje na zaključak, da je Hrvatska vojska ubijala sve što je živo, uključujući i ranjenike. U ratu se nikada nije dešavalo da ranjenih lica nema, kao što je to u ovoj ličkoj septembarskoj tragediji (5). Tako je bilo i na Miljevačkom platou, na putu Gračac-Mali Alan i drugdje. To su očiti primjeri kršenja ratnog prava, primjeri nepridržavanja Ženevske konvencije, utvrđenih humanitarnih postupaka prema ranjenicima i zarobljenicima, primjeri kršenja ljudskih prava i primjeri genocida.
Patolog, doktor Karan je utvrdio da je smrt profesora Dane Krivokuće, rođenog 1964. godine, nastupila 12 sati prije prije ulaska UNPROFOR-a u okupirano selo.
Prema izjavi generala Žana Kota, komandanta UMIROFOR-a, u sslima koje je obišao nisu pronađeni tragovi života. Kanadski major Krejg King je izjavio 19. septembra 1993.: “Hrvatski vojnici su napuštajući okupirana krajinska sela, ubijali nedužne mještane i uništavali njihovu imovinu…”. On tvrdi, da do sada nisu pronađene nikakve masovne grobnice (6), ali da su vojnici UNPROFOR-a naišli na jednu ženu ubijenu s leđa u do pola iskopanom grobu. UNPROFR je takođe saopštio (7) da su hrvatski vojnici, napuštajući okupiranu teritoriju razorili najmanje 11 naselja. Jedan oficir UNPROFOR-a je čak precizirao da je oko 125 do 150 zgrada zapaljeno, minirano ili sravnjeno sa zemljom (8).
Agencija Rojter tvrdi da “visoki oficiri UN ocjenjuju da su za takva razaranja hrvatski vojnici morali dobiti od vrha hrvatske armije. Agencije citiraju riječi potpukovnika Džima Kelvina, komandanta Kanadskog bataljona UNPROFOR-a, da je “naredbu za to mogao da izda samo neko u rangu generala”. Ovom agresijom do temelja su uništena sela: Divoselo, Čitluk i Počitelj.
Neshvatljivo je da i pored evidentnog i ponovljenog ratnog i genocidnog zločinstva hrvatske politike i države prema Srbima, neke zemlje još uvijek zagovaraju avnojevske granice. Te zemlje čine time prvorazredni zločin, prema srpskom a i hrvatskom narodu. Između ova dva, u tri rata, iskrvavljena naroda mogu se razvijati samo, u nekoj budućnosti, dobri komšijski odnosi a ne zajedništvo i državotvorstvo. Da je tako, potvrđuju i najnovije masovne žrtve i grobnice nastale krvavog septembra 1993. godine.
——————————
1) Do danas je otkriveno 18 kraških jama na Velebitu u koje su bacani Srbi, a detaljno su istražene dvije: Šaranova i Jamina. Samo iz Grubišinog Polja u po zlu čuvenu Šaranovu jamu bačeno je 1.400 Srba, kao i 54 pravoslavna sveštenika, o čemu je 1991. godine snimljen film “Jama”. Vidi “Spomenicu pravoslavnih sveštenika 1941-1945.”, izdanje Beograd 1960.
2) Državna komisija za ratne zločine genocida Republike Srpske Krajine je uspjela utvrditi 51 ime, svirepo ubijenih Srba u Gospiću tokom 1991. i 1992. godine.
3) Savjet bezbjednosti nije kaznio Hrvatsku čak ni za niz uzastopnih masovnih zločina na Miljevačkom platou (40 ubijenih), za agresiju od 22. januara 1993. godine (93 ubijena), za masovna ubistva nedaleko od Gračaca 22. januara 1993. kada su mučki ubijena 22 milicionera Republike Srpske Krajine, kao i za najnovije žrtve agresije južno od Gospića.
4) Nadamo se, da će štetu platiti Ujedinjene nacije, jer su uništenja nastala u njihovom mandatu. Kanadski major Krejg King je izjavio 19. septembra: “Konstatovali smo potpuno uništenje imivine u ovoj oblasti”.
5) Prema dosadašnjim ratnim iskustvima, ranjenih lica mora biti, najmanje dva puta više nego mrtvih.
6) Nije isključeno da nema masovnih grobnica obzirom na veliki broj civilnog stanovništva čija se sudbina ne zna.
8) Agencija vijest Tanjuga i Rojtera od 19. septembra 1993. Fotokopija kod autora.