IZJAVE CIVILNIH LICA SRPSKE NACIONALNOSTI KOJA SU BILA U ZATVORIMA RH

Dana 22.11.1993. godine u prostorijama Glavnog Štaba SVK soba br. 51, u svojstvu svjedoka događaja na Ravnim Kotarima od 22. 01. 1993.godine saslušan Opačić pok. Trivuna Mirko koji je dao slijedeću:

IZJAVU

 

Zovem se Opačić Mirko rođen sam 29. 07.1928 godine u Murvici SO Zadar, oca pok. Trivuna, i majke pok. Milice rođene Knežević, sada smješten u kampu Gajnjača, penzioner, oženjen, otac troje djece sudski nekažnjavan, Srbin.

Prilikom napada HV na Murvicu 24. 01. 1993 godine, nalazio sam se u svojoj porodičnoj kući, a navečer istog dana spremio sam blago i pošao sam u Smoković, da prespavam.

Pred sam ulazak u kuću Stevana Kalapaća u Smokoviću našao sam na cesti mrtvog Davora Graovca.

Došao sam u kuću Stevana Kalapaća gdje sam i prespavao.

Ujutro sam se ustao i išao kući kojom prilikom su me uhapsila 3 hrvatska vojnika, kod kuće Pavla Paravinje. Prilikom hapšenja pitali su me gdje sam prespavao, a ja sam im odgovorio da sam spavao kod Stevana Kalapaća. Onda su mi naredili da se vratimo nazad da mu pokažem gdje sam spavao. Tom prilikom mi je jedan od njih rekao ako vidimo samo jednog četnika ubićemo tebe.

Ja sam im na to odgovorio da mogu da rade što god hoće. Nakon toga vraćen sam u Murvicu gdje sam zatekao stotine HV. Tu su me zadržali 10 – 15 minuta, a onda sam prebačen u sud u Zadar, gdje su me ispitivali do noći. Nakon toga sam zatvoren u jednu ćeliju u kojoj sam bio sam. Ćelija je bila sva krvava. Tu sam prenoćio, a sutradan sam prebačen u ul. Marka Oreškovića – kasarna Vojne policije. Tu su me cijeli dan 26.01.1993 godine tukli i ispitivali. Istog dana pridružili su mi i Stanka Cvjetanovića iz Islama Latinskog. Obajicu su maltretirali na način da smo bili vezali lisicama na rukama. Ništa nam nisu dali ni piti in jesti 2 dana osim što sam ja pronašao u smeću jednu jabuku koju sam onako vezan uspio izvaditi i pojesti. Na željezna vrata od ćelije dolazilo je po 5 – 6 policajaca koji su nas pljuvali, naređivali da ljubimo pod od ćelije govoreći ljubi četniče zemlju hrvatsku. Osim toga morali smo vikati “ŽIVIO ANTE PAVELIĆ” pozdravljali “Za dom spremni”. Ćelija je bila potpuno prazna tako da nismo imali niti jednog pokrivača, a kamoli kreveta. Nakon 2 dana skinuli su nam lsice sa ruku i odveli u drugu prostoriju gdje su nas ponovo ispitivali. Izjavu sam davao klečeći na betonu sa golim koljenima. Prilikom ispitinanja poturali su mi razne fotografije pitajući me da li koga prepoznajem. Ja sam im odgovorio da ne vidim bez iaočara. Onda mi je jedan od njih, a bilo ih je četvorica udario sa nogom govoreći da ću vidjeti kad mi jedno oko izvadi. Kad smo dali izjavu ja i Stanko Cvjetanović odvedeni smo ponovo u sud na saslušanje. Tu su nas ponovo sa lisicama na rukama po redu saslušali. Saslušavao nas je Brkić Branko istražni sudac Vojnog suda koji je rođen u Kruševu kod Obrovca. Nakon saslušanja vraćeni smo, ali sada u civilni zatvor u Zadar. Tamo smo smješteni u ćeliju mas četvorica i to: Daničić Marinko, Opačić Stevan, Olujić Slavko i ja. Odmah drugi dan sam zajedno sa Cvjetanović Stankom upućen da radim kako su mi rekli “JEDAN LIPI POSA”, a to je bilo da nosimo naše poginule iz kamiona u mrtvačnicu. Tu sam vidio svašta.

Vidio sam ljude bez pola glave, bez ruke, bez noge. Iznijeli smo 26 tijela što sam ja vidio. Sigurno znam da je bilo civila ali ih nisam brojio, znam samo da su bile dvije žene.

Tom prlikom sam prepoznao komšije Opačić Svetozara, Daničić Zorana i Graovac Darka. Kad smo ih iznijeli iz kamiona oni su ih kupali, a nas su zvali da ih prepoznamo.

Za svo to vrijeme ja i Stanko morali smo vikati “ŽIVIO ANTE PAVELIĆ” i živio Franjo Tuđman. To smo radili do 22,00, a onda liječnik naredio da završimo. Nakon toga su nas pratili prema zatvoru, tukući nas nogama i kundacima od puške, a mi smo opet morali vikati “ŽIVIO ANTE PAVELIĆ”. Od zadobivenih udaraca Stanko je pao. Maltretirali su nas tako da su nas odvodili u posebnu ćeliju za mučenje. Jednom prilikom su mene, Stanka Cvjetanovića, Marinka Daničića i Stevana Opačića odveli, ali su nas razdvojili, tako da smo u jednoj ćeliji ostali je i Cvjetanović, a u drugoj Daničić i Opačić. U ćeliji u kojoj sam bio ja i Cvjetanović bila su dva vojna policajca. Tukli su samo Cvjetanovića i to obojica, jedan sa jedne strane, a drugi sa druge strane. Tukli su ga čizmama po cijelom tijelu. Za vrijeme tuče Stanko je dva puta pao u nesvjest, ali su ga oni dizali i ponovo tukli. Kad su odredili da je dosta vratili su nas u ćeliju. Tako sam tu proveo mjesec dana, a onda su me prebacili u drugu ćeliju. Tu sam bio sa Komazec Željkom iz Žegara, koji je bio diplomirani pravnik i zbog toga su ga najviše tukli. Osim Komazeca samnom je još bio Švonja Strahinja i Perić Rade. Opet su dolazili po noći, izvodili jednog po jednog bez palenja svijetla, a vraćali su se potpuno krvavi u ćeliju. Radili su takve zločine da su jedni tukli, a drugi davali tablstu za bolove. Moram priznati da mene kao najstarijeg zarobljenika nisu previše maltretirali u odnosu na druge, i ako sam imao povredu desnog uha, desnog oka i podlive po glavi i cijelom tijelu. Kad su saznali da ćemo biti razmijenjeni, petnaestak dana prije razmjene skinuli su nas gole da vide kakve ko ima povrede. Moram reći i to da su nas tih zadnjih petnaestak dana manje tukli. Na kraju moram reći i to, da mi je od svega najteže bilo da tučem jednog od kolega u ćeliji. To sam odbijao, govoreći da nikad nikog nisam tukao. Na to su mi oni sovali majku četničku, govoreći da bi dobio da nisam stariji. Ja sam na to odgovarao, radite vi meni šta god hoćete, ali ja nikog ne mogu tući. Razmijenjeni smo 25. 05. 1993 godine kod Otočca, a isti dan sam dobio poziv za suđenje u 14,00 časova.

Više nemam što izjaviti, a izjavu sam pročitao i vlastoručno je potpisujem.

izjavu dao
Opačić Mirko

Izjavu uzela
Torbica Borka dipl. pravnik

 

 

IZJAVA

ŠTRBAC NENAD sin Đure, iz Raštevića, star 35 godina, propisno upozoren, upitan izjavljuje:

Ja sam inače rođen u Rašteviću i zaposlio sam se u G.P. “Radnik” Bekovac. Kako je G.P. “Radnik” Benkovac imao gradilište u Splitu to sam zadnjih pet godina radio na gradilištu u Splitu gdje me je rat i zatekao, uz daljnje objašnjenje da sam i ranije radio u Splitu u tom gradilištu uz prekide. Živio sam u stanu sa nevjenčanom suprugom Šore Sanja po nacionalnosti Hrvatica. Upravo sam u tom stanu i uhapšen od Vojne policije Hrvatske vojske, koliko se sada sjećam 22. 04. 1993 godine oko 20 časova i odmah su me odveli u ratnu luku Lora u Splitu gdje su me zadr#ali do pola noći, potom me odvode u Zadar u vojni zatvor Šepurine. Tu su me zadržali do ujutro, apotom me privode istražnom sudiji koji mi je i odredio pritvor. Nakon toga me odvode u civilni zatvor u Zadru gdje sam prove nepuna tri mjeseca. Nakon što sam prebačen iz Zadra u Split i kada su me prebacili u ratnu luku Lora u vojni zatvor jedno jutro su me tukla njih dvojica i to je trajalo po mojoj procjeni oko četri časa, a lično su me tukli šef vojnog zatvora i kriminalistički inspektor, a tukli su me šakama, i nogama upotrebljavajući i palicu, a sistem im je bio takav da kada bi pao u polusvjesno stanje oni bi me polili vodom, opet dovodili u kakvo takvo svjesno stanje i ponovo me nastavljali tući i tako naizmjenično četiri časa. Prethodnu noć morali smo svi pjevati ustaške pjesme na način da bi jedan od nas zarobljenika započeu tu pjesmu, a mi za njim nastavili pjevati. Sjećam se da smo pjevali jednu pjesmu “Evo zore, evo dana”. Na pjevanje nas je izvodio šef zatvora mislim da je porijeklom iz Hercegovine, ali mu neznam ime ni prezime. Insistirao je da svaki put pozdravimo na ustaški način “Za dom spremni” dizanjem ruke kao što su toradili ustaše u drugom svjetskom ratu tj. morali smo nacistički pozdravljati. Te prilike kada smo bili u Lori sijećam se da smo morali to činiti svaku noć tako da nismo spavali skoro nikako. Naime, i onaj jedan sat kada bi imali pauzu nismo smijeli zaspati bojeći se da netko od nas ne ostane zadnji kada treba istrčati u hodnik radi pjevanja ustaških pjesama, jer tko ostane zadnji bukvalno ga prebiju. Pjevali smo pjesme u hodniku odnosno na otvorenom prostoru u krugu zatvora.

Nakon ovoga, a do tada smo bili svi u civilnim odijelima, ošišali su nas na golo i obukli uniforme vojske Istočne Njemčke gdje je bio i njihov znak na lijevom ramenu time da je otraga na leđima pisalo “ratni zarobljenik” i bio je označen brojem.

U Ljubuškom gdje sam bio u logoru osam dana spavali smo u jednom manjoj prostoriji najviše od 20 m2 i u toj ćeliji je nas bilo 30 i kada bi spavali nismo mogli spavati na leđima, već bi se morali postaviti na bok jer nije bilo mjesta za spavanje, a spavali smo na podu. I u takvim uslovima se nije moglo ni zaspati, puštali su nas samo dva puta u 24 časa i to po 10 minuta da bi mogli izvršiti nuždu. Sve ostalo smo radili u toj ćeliji. Ovdje u Ljubuškom dnevno smo dobijali po pola mesnog nareska i po jednu fetu kruha, ponekad su nam davali malo vode. Kada kompariram ishranu u svim tim mjestima gdje sam bio kao ratni zrobljenik najpristojnija hrana bila je u Zadru, bar donekle. Npr. kada sam bio u Splitu u vojnom zatvoru ne sjećam se da smo išta jeli izuzev što sam jedne prilike popio čaj. Sjećam se da su nam davali i pokvarene konzerve koje ni pas nebi jeo, pa su nas nekoliko među kojima sam bio i ja natjerali da jedemo konzerve. Zapretio nam je ako to ne pojedemo da će jedan to žvakati a drugi pojesti. Sve je to radio šef zatvora u Lori. Nadalje, u ovom vojnom zatvoru Lori taj šef vojnog zatvora me je maltretirao u smislu da mi je prijetio pištoljem, upirao mi je cijev od pištolja u oko, u stopala, brojao do 10, ali nikada nije ispalio metak. Tada je meni bilo snsjedno, u onoj situaciji volio bih da me je ubio, tako da ss tih njegovih pretnji nisam ni plašio iz naprijed navedenih razloga. Vadio je nož, prijtio mi je da će mi odrezati polni organ, uz njegov komentar da, ja kao četnik mogu spavati sa ustaškinjom, misleći na moju nevjenčanu suprugu, uz daljnji njegov komentar da zašto nisam tražio muslimanku, a ne hrvaticu, (utvrđuje se da prilikom ovog objašnjenja isti plače). Ovaj šef vojnog zatvora u Lori mi je takođe govorio da će me ubiti ako ne uspije razmjena zarobljenika. Stalno mi je ponavljao da ne smijem reći da me je on tukao, već da će lično on doći u Zadar i provjeriti da li sam dao takvu izjavu. U Zadru sam dao kratku izjavu da su me tukli u Ljubuškom ali da neznam tko me je tukao jer mi je tako iaredio šef vojnog zatvora u Lori.

Protiv mene i još njih 87 pred Vojnim sudom u Splitu odjela u Zadru vođena je i istraga koja je okončana nakon čega je zamjenik Vojnog državnog odvjetnika Ante Klišmanić protiv mene podigao optužnicu zbog toga da bi ja u toku 1991. godine prihvatio veliko-srpsku ideju vojnog osvajanja dijela teritorija RH i na tako osvojenom i etnički očišćenom području stvaranja paradržavne tvorevine tipa “Krajina” a kasnije velika “Srbija” zadužio oružje i uniformu te se priključio neprijateljskim postrojbama i kako bi sam lično pridonio osvajanju Zadarskog zaleđa i ostvarenju te ideje. Ističem, da ovo nema nikakve veze sa mnom jer sam u to vrijeme bio u Splitu i pomoću svjedoka nisu mi ništa mogli dokazati da bi na kraju izmislili svjedoka Jurjević Davora koji je bio moj mještanin iz Raštevića i koji je bio zarobljen od naših organa i bio je u zatvoru u Kninu. Ovaj Jurjević Davor je dao izjavu predamnom i pred Vojnim sudom u Zadru da sam ga ja dočekao u Bukoviću sa maskirnom uniformom i oružjem, što nije naravno istina, jer kao što sam naprijed izjavio tada sam živio u Splitu.

Nadalje se sjećam jednog detalja kada sam iz Splita vraćen u Zadar i kada mi je kriminalistički inspektor šapnuo na uho da drugi ne čuju, a u smislu da li sam iz svega izvukao pouku. Ja sam to shvatio u smislu da ja nemam mjesta među njima, da u Hrvatskoj nemam što tražiti, a jedino sam to i mogao zaključiti s obzirom na ono kako su prema meni postupali. Zaključujem da su se jednako ponašali i prema drugim zarobljenicima srpske nacionalnosti premda ja nisam vidio lično da bi nekog predamnom tukli i sl., ali su mi pričali o svojim sudbinama.

Prema tome, ja sam uhapšen 22. 4. 1993. godine a razmjenjen sam u Otočcu 17. 7. 1993. godine tako da sam bio ukupno u zarobnjeništvu dva mjeseca i 25 dana.

To bi uglavnom bilo sve ono bitno što mogu reći.

ZAPISNIK od 24. 11. 1993. god. Sastavljen pred Opštinskim sudom u Benkovcu

PRISUTNI OD SUDA:

Sudija: Bulj Drago
Zapisničar: Vujasinović Stevanija

 

 

IZJAVA

ŠLJEPICA TONKA udova Jovana, sada sa prebivalištem u Benkovcu, stara 56 godina, propisno upozorena, izjavljuje:

Ja sam mještanka Islama Grčkog i živjela sam u svojoj kući sa sad pokojnim suprugom Šljepica Jovanom, a sa nama je bio pokojni sin Zdravko.

Dana 22. 1. 1993. godine uvečer oko 17 sati bili smo u dvorištu ja i sad mi pokojni suprug Jovan kada su naišla njih trojica pripadnika, koliko sam ja vidjela, MUP-a Hrvatske, bili su u maskirnoj šarenoj uniformi. Ja i suprug tada ništa nismo naročito radili, i čim su ušli u dvorište jedan od njih me je dva, tri puta ošamario otraga po glavi, dočim su mi supruga bukvalno isprebijali, tukući ga šakama i nogama po glavi i stomaku. Mislim da su ga tukli negdje oko 20 minuta, i za vrijeme dok su ga tukli u više navrata je padao na zemlju da bi ga oni ponovo dizali i nastavljali tući. Sva trojica su učestovala u ovoj tučnjavi mog pok. supruga, Jovana. Kada su ga prestali tući vidjela sam da mu je koža na licu sva zguljena, modrio se sav po gornjem dijelu tijela, nije mogao govoriti nego je šaptao, ali ono što je šaptao ništa se nije moglo razumjeti.

Nakon toga su nas u takvom stanju s južne strane asfaltne ceste koja ide kroz selo Islam Grčki držali na polju a oko nas je bilo sigurno njih tridesetak. Dana 23.1. 1993. godine ujutro dovezli su nas u Zadar stavili u pritvor smješten sjeverno od bolnice Zadar i tu smo bili do 25.1. 1993. godine kada su nas odvezli u Pag gdje smo bili u tamošnjem logoru ili zatvoru do 30. 1. 1993. godine.

Onu noć koju smo prenoćili na polju u Islamu Grčkom bilo je strašno hladno. Bila sam obučena uobičajeno za ovo područje bez kaputa, niti mi je pok. suprug imao išta izuzev radničkog odijela, te bunde nalik na vindjaknu.

U Zadaru dok smo bili dva dana i dvije noći bili smo smješteniu jednu prostoriju nas šestero, muža sam držala na rukama sve to vrijeme ničim nije mogao, a spavali smo na golom betonu. U Zadru u ćeliji s nama su iz Islama Grčkog bili Obrić Stevo zvani Bepić, govoreći mu da je četnik, da mu majku je …., da u kojoj on vojsci ratuje. Subotić Živka su tukli kada su nas vodili u hodniku, pa kad god bi ga udarali nogama u predio stomaka on bi se sagnuo od bolova, pitajući ga da gdje mu je sin, a on bi odgovorio da nezna, a onda bi oni njemu odgovorali da se bori u četnicima kao i svi ostalii i sl.

Suprug mi je umro na mojim rukama u autobusu kada su nas prebacivali iz Zadra na Pag, a umro je u mjestu zvanom Ljubač, time da ja nisam znala kako se to mjesto zove već mi je to rekao Subotić Živko jer sam prvi puta išla tom linijom. U autobusu nas je bilo 17 zarobljenika, a bila su tri njihova policajca i šofer i ja sam obavijestila te njihove ljude da mi je suprug umro, ali su oni rekli da nema veze da oni to ne mogu riješiti, pa sam ga tako mrtvog držala na sebi sve do Paga kada su ga oni preuzeli i isporučili su nam ga tek unatrag mjesec dana.

Onog dana 22. 1. 1993. godine kada smo ja i suprug zarobljeni u našoj kući u Islamu Grčkom od one trojice, kada su ušli u dvorište pitali su mene da li ja znam tko su oni, pa sam im odgovorila da neznam, samo da vidim da su vojska ali su oni meni odgovorili da ja znam tko su oni i zapretili nam da će nas u kuću odvesti, zatvoriti i zapaliti. Tog dana 22. 1. 1993. godine desetak minuta prije nego ćemo mi biti zarobljeni u našem dvorištu ubijen mi je sin Zdravko star 37 godina. Naime, prije toga smo svi bili u kući, pa kada je zapucalo i kako su padale granate ja i pok. mi suprug otišli smo u podrum u jednu drugu kuću, a on je ostao sam u kući, govoreći nam da će on doći za nama. Međutim, nije došao valjda su u međuvremenu naišli neprijteljski vojnici i koliko sam čula vođena je borba između njega i njih, branio se bombama, ali kako što sam rekla kada je bila jedna kraća pauza u padanju granata ja i pok. suprug smo se vratili u naše dvorište i tamo ga zatekli mrtvog u dvorištu, ležeći na leđima, bio je sav izrešstan po desnoj strani tijela u predjelu stomaka, i ja sam ga lično pokrila dekom, a to sam uspijela napraviti prije nego su došla ona trojica o kojima sam naprijed govorila. Pok. suprug je pred njima rekao da neće ostaviti sina mrtvog, ali je jedan od one trojice rekao da će u njega mrtvog pucati bude li ga dirao, i morali smo ga takvog ostaviti jer su nas ona trojica odvela vani na mjesto u kojem sam naprijed govorila. Ni dan danas neznamo što je s njim jsr nije razmjenjen. Inače, pok. mi sin nije bio ženjen. Ona trojica su mi muža tukli pred mrtvim sinom, i kao što sam rekla mene su ošamarili, dva, tri puta. Ovaj pok. sin mi je bio bubrežni bolesnik bio je ukupno u bolnici što u Zadru, što u Zagrebu 9 mjeseci, tako da nije bio vojno angažovan u momentu kada je ubijen.

Ni pok. suprug mi nije bio vojno angažovan jer je on rođen 1929. godine, a bio je i u penziji tako da je bio običan civil. Nemam što posebno više izjaviti, izuzev što me je u Zadru iitalo gdje mi je kćer, Branka, pa sam im ja odgovorila da je otišla prema Benkovcu i da ja ne znam što je s njom. Na to mi oni nisu ništa posebno odgovorili Već su napomenuli da su svi otišli u četnike. Čim sam došla u Zadar u taj pritvor, rekli su mi da mi jebu majku četničku da sam porodila četnike, na to im ja nisam ništa odgovorila.

Nemam što drugo reći jer sam uglavnom rekla sve ono što je bilo bitno za vrijeme mog zarobljeništva. Ujedno izjavljujem da sam govorila istinu što potvrđujem svojim potpisom.

ZAPISNIK Od 25.11.1993. Sastavljen kod Opštinkog suda u Benkovcu.

PRISUTNI OD SUDA:

Sudija: Ćiritović Nada
Zapisničar: Žepina Marija

 

 

IZJAVA

OPAČIĆ STEVAN zv. Stevo, pok. Drage iz Murvice, star 47 godina propisno upozoren, upitan izjavljuje:

Uhvaćen sam od strane vojske Republike Hrvatske, u Murvici 24.1.1993. godine, i to u nedjelju predveče. Ja sam inače rođen u Murvici. Nakon hapšenja odvedeni smo, odnosno ja sam sam uhapšen, odveden sam u kasarnu u ul. M. Oreškovića i tu sam proveo tri dana i tri noć. Kada su me doveli u navedenu kasarnu tu su počeli sa ispitivanjima, a prvo isptivanje je trajalo sat vremena i to na način da me jedan policajac ispitivao, dok su dva držala stražu pored mene i za sve to vrijeme su me tukli palicama po glavi, po ramenima i stalno govorili “govori brže”. To je ispitivanje trajalo oko sat vremena. Poslije ovog ispitivanja odveden sam na kat u jednu sobu, te je jedan pripadnik njihove vojske otvorio vrata od sobe u koju su me uveli i počeo me tući nogama i šakama po cijelom tijelu. Napominjem da je za sve to vrijeme koje sam proveo u kasarni M. Oreškovića, ruke su mi bile svezane. Drugi dan su me izveli da čistim kupatilo, toalet i hodnik i za sve to vrijeme dok sam ja čistio petnaest pripadnika njihove vojske me je naizmjenično tuklo tako da sam ja rikao kao vol, kako su mi kasnije pričali ostali zatvorenici.

Nadalje izjavljujem da su me osim muškaraca tukle i žene. Prema mom sjećanju od svih koji su nas tukli, prepoznao sam sina od moga mještanina Marka Lučića, koji je držao gostionicu i kome inače ne znam ime. Treći dan iz kasarne M. Orešković, odvedeni smo u kasarnu u blizini brodogradilišta. U toj kasarni proveo sam jednu noć sa ostalim zatvorenicima i tu su nas maltretirali na način da su dolazili svaki sat vremena novi ljudi, ispitivali nas i tukli. Iza ponoći došao je moj čuvar i još dvojica sa njim, od kojih jednog poznajem, a ime mu je Marin iz Suhovara, a radio je sa mnom u “G.P. Jadran” i taj Marin me je ispitivao, , dok me je onaj drugi tukao. Taj Marin me je ispitivao oko 15 minuta i sve vrijeme su mi psovali mater, dok me je taj drugi kako mi je stražar rekao iz Škabrnje, udarao nogom u prsi, i kad me je udario nogom u prsi, ja sam pao na leđa i udario glavom o zid. Ujutro je došao moj stražar, sa svojim kolima i odvezao me u glavni zatvor pored suda u Zadru.

Ujutro oko 9 sati, 27. 1. 1993. ili 28. 1. 1993. g, priveli su me kod istražnog suca Brkić Branka, a kako sam kasnije saznao on je iz Kruševa, bivši sudac suda u Obrovcu. Dok sam bio kod istražnog suca nitko me nije tukao.

Jednom prilikom jedan policajac zv. Joso iz Crnog, ispitivao me za svoga rođaka Gromika Višića, da je navodno čuo da poznajem, a ime mu je Marin iz Suhovara, a radio je sa mnom u “G.P. Jadran” i taj Marin me je ispitivao, , dok me je onaj drugi tukao. Taj Marin me je ispitivao oko 15 minuta i sve vrijeme su mi psovali mater, dok me je taj drugi kako mi je stražar rekao iz Škabrnje, udarao nogom u prsi, i kad me je udario nogom u prsi, ja sam pao na leđa i udario glavom o zid. Ujutro je došao moj stražar, sa svojim kolima i odvezao me u glavni zatvor pored suda u Zadru. Ujutro oko 9 sati, 27. 1. 1993. ili 28. 1. 1993. g, priveli su me kod istražnog suca Brkić Branka, a kako sam kasnije saznao on je iz Kruševa, bivši sudac suda u Obrovcu. Dok sam bio kod istražnog suca nitko me nije tukao.

Jednom prilikom jedan policajac zv. Joso iz Crnog, ispitivao me za svoga rođaka Gromika Višića, da je navodno čuo da je stao na minu i ostao bez noge, i dok sam ja sa njim pričao naišao je Pavić Marinko iz Galovaca drugi stražar, i sa leđa počeo me tući po glavi i vratnim žilama. Ne mogu potvrditi da su me svi stražari tukli, bilo je među njima dobrih koji su sa nama komunicirali.

U sobi u kojoj smo boravili na zidu je bila slika Pavelića, i Tuđmanova slika, pa su tako policajci dok su me tukli pitali da li mi smetaju slike na zidu, da mogu slobodno skinuti Pavelićevu, a da će ostati Tuđmanova. Ja bih im za to odgovarao da meni ničije slike ne smetaju. Ispitivanje je trajalo puna dva mjeseca, a inače policajci su nas tukli sve dok nismo razmijenjeni.

Bilo je noći kad nam nisu dali spavati pa smo sjedili na klupama. Tukli su nas najviše nogama, obuvenim u vojničke čizme, palicama, kabelima, Mogu da kažem sa čim god su stigli, što im se god našlo pri ruci.

Dok sam bio u zatvoru kada bi se noću dizao u toalet, padao sam u komu od udaraca, pa sam tako jedne prilike pao i udario glavom u krevet.

Policija me najviše optuživala da sam zapalio selo Murvicu i to hrvatske kuće i dok bi me ispitivali jedan bi odlazio, drugi dolazio i tako stalno naizmjenično…

Napominjem, da sam zbog batina postao pomalo zaboravan, te se ovaj čas prisjećam suđenja koje nam je bilo pripremljeno u Zadru i to u 4. mjesecu. Na tri dana prije dobio sam poziv za sud, gdje su me odvela dva policajca i kad sam ušao u sudnicu tamo je bilo dosta osoblja i nekakvog naroda, ja ne znam po kom zadatku su oni bili tamo i sjećam se da je sudac bio Dukić Milivoj, a među ostalima je bio i moj komšija Surać Ljubo, Hrvat, koji je donio i nekakve slike porušenih kuća u Murvici. U sudinici su me ispitivali jedno sat vremena, da bi me nakon toga izveli vani u jednu sobu, i nakon pola sata vratili me natrag u sudnicu, i tamo mi je pročitana kazna od 14 godina zatvora. Tu su mi govorili da sam pucao iz topova ja i dan danas ne znam pucati iz topa, zatim da sam sjedio iza grma i sačekivao svoje mještane Hrvate i ubijao ih, itd.

Dana 1. 2. 1993. g., na sud je došla i Vojna policija i ispitivali su me dva dana, kako mene tako i ostale zarobljenike, ali naizmjenično. Opet su ispitivali sa istih spiskova, koje je imao istražni sudac Brkić i to uglavnom o ljudima sa položaja. Ta dva dana ispitivanja od strane Vojne policije su mi bila najteža u toku moga zarobljeništva. Kada su me vodili u sobu za ispitivanje, onda sam morao, kad bih ušao unutra, kleknuti na koljena, dignuti ruke u vis, i tako četiri sata, dok te oni za sve to vrijeme ispitivaju i tuku. Najviše su me tukli čizmama i to od pasa do glave, tako da sam sav bio modar. Napominjem da su nas u sobu za ispitivanje vodili po trojica policajca, jedan bi ispitivao, a dvojica su me za to vrijeme tukli.

Za sve vrijeme dok smo bili u zatvoru, taj se zatvor kako sam naprijed naveo, nalazi pored suda u Zadru, dolazila bi nova policija iz zatvora. Morali smo pjevati ustaške pjesme, a inače uveče pred spavanje natjeravali su nas da pjevamo pjesmu “Ringe, ringe raja”. Od svih ovih mučenja najteže za mene lično, a i za ostale zarobljenike, je bilo to što smo mi ostali zarobljenici morali jedan drugog udarati pesnicama i to jako, jer ukoliko ne udariš drugog zarobljenika jako, onda on pokaže kao se udara……

Dok smo bili u zatvoru, u Zadru, najviše me je tukao Erdalić Ive iz Tinja, i to trofaznim kabelom, svako jutro kad bi on bio dežurni, kad doveze doručak, natjeravao je, kako mene tako i druge zarobljenike, da jedan drugog udaramo pesnicama. Najviše nas je tukao kad bi čuo da padaju granate, onda bi vikao da naši tuku Zadar. Na njihov Uskrs, jedan od stražara Bajlo Edi, inače Arbanas, uveo me je zajedno sa još dvojicom i to Slavkom Olujićem i Mladenom Kusonjićem, u kupatilo i tu nas je tukao do besvjesti.

Noću kad spavam od straha dobivenog u zatvoru, skačem se počinjem buncati, a inače kad se vremenske prilike mjenjaju osjećam velike neizdržive bolove po tijelu. Ne mogu da vam sve detalje opisujem jer se ne mogu svega sjetiti, a koliko mi je bilo teško mogu vam reći da sam čak pitao stražara pištolj da se ubijem i da sam mogao doći do šiptolja sigurno bi se sam ubio jer nisam mogao izdržati bolove i udarce.