PRAVDA NA KANTARU NOVOG SVJETSKOG PORETKA

 

 

OPTUŽNICA PROTIV MILANA MARTIĆA

 

TUŽILAC MEĐUNARODNOG
KRIVIČNOG TRIBUNALA
ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

PREDMET BROJ: IT-95-11- I

TUŽILAC TRIBUNALA

PROTIV Milana Martića

 

OPTUŽNICA

 

Ričard Y. Goldston, tužilac Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, u skladu s ovlaštenjima iz člana 18 statuta Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (statut Tribunala), optužuje:

1. Od ljeta 1991, oružane snage Republike Hrvatske (HV) učestvuju u oružanom sukobu s oružanim snagama samoproklamovane Republike Srpske Krajine (ARSK).

2. Od početka rata u ljeto 1991. do kraja iste godine, ARSK je uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA) porazila HV u brojni bitkama te preuzela kontrolu nad približno jednom trećinom teritorije Republike Hrvatske, uključujući dijelove istočne i zapadne Slavonije i Krajinu.

3. Nakon prekida vatre u januaru 1992, Zaštitne snage Ujedninjenih nacija (UNPROFOR) raspoređene su u oblastima koje je držala ARSK.

4. Jedna od oblasti koje je ARSK držala u zapadnoj Slavoniji bila je Zapadna zona Ujedinjenih nacija, poznata i kao Sektor zapad, koji je ostao pod kontrolom ARSK do 1. maja 1995.

5. Dana 1. maja 1995, HV je napala snage ARSK u sektoru Zapad i potisnula snage ARSK prema jugu, preko rijeke Save, u dio Bosne pod kontrolom Srba.

6. Milan Martić, predsjednik samoproklamovane Republike Srpske Krajine (RSK), za odmazdu je izdao naređenje vojnim snagama ARSK da napadnu tri hrvatska grada, uključujući i Zagreb, glavni grad Republike Hrvatske.

7. Na raketu “orkan”, dalekometno oružje, mogu da se stave razne bojeve glave s određenim namjerama: razaranje vojnih ciljeva ili ubijanje ljudi. Kada se na “orkan” stavi “kasetna bomba”, kakva je korišćena u napadu na Zagreb, ovo oružje postaje oružje za uništenje žive sile čiji je jedini cilj ubijanje ljudi.

8. Dana 2. maja 1995, oko 10 sati i 25 minuta, po naređenju Milana Martića, ARSK je na centralni dio Zagreba ispalila rakete tipa “orkan” sa kasetnim bombama kao bojevim glavama, što je prouzrokovalo smrt i ranjavanje civila u Zagrebu. To je bio protivzakonit napad na civilno stanovništvo i građane kao pojedince.

9. Dana 3. maja 1995, oko 12 sati i 10 minuta, po naređenju Milana Martića, ARSK je na centralni dio Zagreba ponovo ispalila rakete tipa “orkan” sa kasetnim bombama kao bojevim glavama, i tako ponovo prouzrokovala smrt i ranjavanje civila u Zagrebu. Ovo je takođe bio protivzakonit napad na civilno stanovništvo i građane kao pojednce.

OPTUŽENI

10. Milan Martićje rođen 18. novembra 1945. u blizini Knina, u Hrvatskoj. Završio je školu za milicionere u Hrvatskoj i bio viši inspektor hrvatskog Ministarstva unutrašnjih poslova.

11. U januaru 1991, Milan Martićje imenovan za načelnika unutrašnjih poslova samoproklamovane RSK. Na istu dužnost ponovo je postavljen 1993. godine, a u februaru 1994. je postao predsjednik samoproklamovane RSK. Trenutno boravi u Kninu, glavnom gradu samoproklamovane RSK.

OPŠTE POSTAVKE OPTUŽNICE

12. U vremenu na koje se odnosi optužnica, u Republici Hrvatskoj je trajalo stanje oružanog sukoba.

13. U vremenu na koje se odnosi optužnica, žrtve spomenute u optužnici bili su civili pod zaštitom ratnih zakona i običaja.

14. U vremenu na koje se odnosi optužnica, Milan Martićje bio dužan da se pridržava zakona i običaja koji regulišu vođenje rata.

 

OPTUŽBE

TAČKA I

15. Dana 2. maja 1995, Milan Martićje kao predsjednik samoproklamovane RSK svjesno i namjerno naredio protivzakonit napad na civilno stanovništvo i građane Zagreba kao pojedince što je prouzrokovalo smrt najmanje pet građana i brojna ranjavanja civilnog stanovništva i građana Zagreba kao pojedinaca, te je time Milan Martić prekršio ratne zakone i običaje, što je zločin prema članovima 3 i 7 (1) statuta Tribunala; odnosno

TAČKA II

16. Dana 2. maja 1995, Milan Martićje kao predsjednik samoproklamovane RSK znao ili imao razloga da zna da neko podređeno lice u ARSK namjerava da počini i da je počinilo ratni zločin, odnosno izvršilo protivzakonit raketni napad protiv civilnog stanovništva i građana Zagreba kao pojedinaca, te je propustio da preduzme potrebne i odgovarajuće mjere kako bi sprečio napad i propustio da kazni počinioce napada, što sve predstavlja kršenje članova 3 i 7(3) statuta Tribunala.

TAČKA III

17. Dana 3. maja 1995, Milan Martić je kao predsjednik samoproklamovane RSK, svjesno i namjerno naredio protivzakonit napad na civilno stanovništvo i građane Zagreba kao pojedince što je prouzrokovalo smrt najmanje dvoje građana i brojna ranjavanja civilnog stanovništva i građana Zagreba kao pojedinaca, te je time Milan Martićprekršio ratne zakone i običaje, što je zločin prema članovima 3 i 7(1) statuta Tribunala; odnosno

TAČKA IV

18. Dana 3. maja 1995, Milan Martićje kao predsjednik samoproklamovane RSK znao ili imao razloga da zna da neko podređeno lice u ARSK namjerava da počini i da je počinilo ratni zločin, odnosno izvršilo protivzakoniti raketni napad protiv civilnog stanovništva i građana Zagreba kao pojedinaca, te je propustio da preduzme potrebne i odgovarajuće mjere kako bi spriječio napad i propustio da kazni počinioce napada, što sve predstavlja kršenje članova 3 i 7(3) statuta Tribunala.

/ potpisano/
Ričard Y. Goldston
Tužilac

 

Optužnica je podignuta 25. jula 1995.

 


 

 

IZVJEŠTAJ PREDSJEDNIKA REPUBLIKE
DR. FRANJE TUĐMANA O STANJU HRVATSKE DRŽAVE I
NACIJE U 1995. GODINI
NA ZAJEDNIČKOJ SJEDNICI OBA DOMA SABORA

(P R E P I S)

II. DOMOVINSKI RAT, OSLOBAĐANJE OKUPIRANIH PODRUČJA I ORUŽANE SNAGE

… na početku 1995. godine bilo je još pod okupacijom srpskih pobunjenika, odnosno jugosrpske vojske 11.051 čkm hrvatskog teritorija, ili 19,6% kopnenog odosno 12,3% ukupnog državnog teritorija. Nakon što su srpski odmetnici (noću 28/29. travnja 1995) terorističkim napadom na civilne putnike na autocesti kod Okučana (bila su 3 mrtva i 15 ranjenih) demonstrativno odbacili postignut sporazum, o postupnom prometnom i gospodarskom uključivanju okupiranih područja u ustavnopravni poredak hrvatske države, donio sam odluku da se pravni poredak u Zapadnoj Slavoniji uspostavi vojno-redarstvenim snagama.

Okupirano područje Zapadne Slavonije (Pakrac, Bogićevci, Medari, Okučani, Stara Gradiška, Jasenovac) oslobođeno je pothvatom “Bljesak” (1. i 2. svibnja 1995.) za svega 36 sati. Na tom području (pod UNPROFOR-om “Sektor Zapad”), pobunjeni Srbi imali su vojnu snagu jačine 4.000 ljudi u sastavu 18. zapadnoslavonskog korpusa, i osim toga dobrovoljno ili prisilno naoružano čitavo stanovništvo (oko 12.000), s dobro utvrđenim položajima i u šumama s pripremljenim skladištima streljiva za dugotrajnu borbu.

S naše strane sudjelovale su postrojbe 1., 2., 3. i 5. gardijske brigade, 1. hrvatskog gardijskog zdruga, 81. gardijske bojne, pričuvne 3 i domobranske postrojbe zbornih područja Bjelovar, Osijek i Zagreb, posebne redarstvene postrojbe i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. O žestini neprijateljskog otpora govore naši gubici: 60 poginulih i 186 ranjenih.

Srpske odmetničke snage bile su razbijene u cijelosti, dio ih se predao, a s ostacima otišla je i većina civilnog pučanstva u Bosnu. Strani vojni promatrači, i analitičari, bili su iznenađeni uspjehom i profesionalnom učinkovitosti hrvatskih oružanih snaga, ali su još uvijek izražavali sumnje da bi Hrvatska mogla takvo što ponoviti u kninskoj krajini. Kao osvetu za doživljeni poraz u Zapadnoj Slavoniji, te da bi nas zastrašili sa svojom raspoloživom raketnom tehnikom, srpski su pobunjenici, po nalogu Milana Martića, izvršili teroristički napadaj raketama “Orkan” na grad Zagreb (2. i 3. svibnja 1995. godine). Posljedice: 5 poginulih i 203 ranjenih (od kojih 19 djece) …

Zagreb, 15.01.1996. godine

 


Faksimil presude I     Faksimil presude II

  

 
ZAROBLJENICI I RATNI ZLOČINCI
 
Prema Veritasovim podacima u agresiji Republike Hrvatske na RSK (Zapadnu Slavoniju) u maju 1995 godine (“Bljesak”) zarobljeno je 1450 vojnika SVK (Srpske Vojske Krajine). Civilno stanovništvo koje 1. i 2. maja nije uspjelo izbjeći u Republiku Srpsku preko mosta na rijeci Savi i ostalo u okruženju hrvatske vojske, bilo je izloženo raznim oblicima fizičke i psihičke torture, bilo da su ostali na svojim imanjima ili da su bili smješteni u logore za civile. Posredstvom međunarodnih organizacija civili su danima organizovano u konvojima prelazili u RS.
Pod pritiskom međunarodne zajednice RH je donijela zakon o amnestiji (septembar 1996) nakon čega je većina srpskih vojnika amnestirana i prešla u Republiku Srpsku, Sremsko-Baranjsku oblast ili SRJ kod svojih porodica. Sada se u zatvorima RH nalazi 31 lice srpske nacionalnosti zarobljenih u maju 1995. optuženih za ratni zločin od kojih su većina već i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora. Svi ovi “ratni zločinci” izrazili su želju da im sudi Haški sud. Iako nikoga od njih Haški sud nije optužio, ipak je pokazao izvjestan interes kada je u junu 1997. godine zatražio od hrvatske vlade da mu dostavi sudske spise za ovu kategoriju osuđenika kako bi mogao na osnovu međunarodnih standarda ocjeniti da li su ovi ljudi stvarno počinili ratni zločin. Hrvatska vlada još nije udovoljila ovom zahtjevu.
Ni Haški tribunal ni hrvatsko pravosuđe do sada nisu javno optužili nijednog Hrvata za ratni zločin nad Srbima iz Hrvatske i Krajine.
Oktobar 1997.