ŽRTVE SVJEDOČE
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 10.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OSNOVNOG SUDA U BANJALUCI
SVJEDOK: SAVA POČUČA sin Save, rođen 29.5.1947. godine u selu Kutjevu, opština Slavonska Požega, paroh okučanski, protojerej Srpske pravoslavne crkve
I Z J A V A
Po zavšetku Bogoslovske škole, kao sveštenik Srpske pravoslavne crkve, od 1969. godine službovao sam u Gradištu, a od 1983. godine do danas u Okučanima. Oženjen sam i imam četvero djece.
U Okučanima me je zatekao rat i agresija Hrvata na srpsko stanovništvo u Zapadnoj Slavoniji. Za vrijeme rata vidio sam mnogo Srba koje su Hrvati ubijali na ovom području. Vršeći svoju službu obavljao sam sahrane velikog broja ovih žrtava. Navodim među najtežim slučajevima ubistva bračnog para Keleua, iz sela Borovca, parohija Rajić, koji su živjeli u Novskoj, i ubijeni 21. oktobra 1991. godine, a istog dana i na istom mjestu bio je ubijen i još jedan bračni par, čijih imena ne mogu da se sjetim, kao i jedan starac iz Lovske. Njihovi leševi razmijenjeni su aprila 1992. godine i dopremljeni na groblje u Borovac. Obavljajući sahrane ovih žrtava vidio sam da su one bile masakrirane na najgrozniji način. Jednoj od ubijenih žena bila je prosječena dojka i u nju uvučena njena ruka. Kod svih ostalih žrtava bili su unakaženi dijelovi tijela – odsječene uši, nos i slično.
Na Svetog Nikolu, 19. decembra 1991. godine, Hrvati su, preobučeni u uniforme bivše JNA, iskoristili prazničko raspoloženje Srba u selima Mašićka Šagovina i Širinci, upali u ova sela i ubili 68 Srba. Dio ovih žrtava razmijenjen je kasnije, a za dio se ne zna ni do danas. I ove žrtve su uglavnom bile masakrirane. Pripadnici UNPROFOR-a nisu dozvolili da se ove žrtve sahrane na lokalnim grobljima, pa je njihova sahrana obavljena u Okučanima. Sahranu sam obavljao uz prisustvo članova porodica žrtava, a u pojedinim slučajevima žrtve su bile cijele porodice.
U crkvi u Okučanima raspolagao sam originalnim tekstom “Proglasa” Hrvata o prisilnom iseljenju u roku od 24 sata, 28 srpskih sela, koja su se nalazila na području od Požege prema Kamenskoj u podnožju planine Papuk.
“Proglas” je izdat 28. avgusta 1991. godine. Poznato mi je da su ova sela prisilno iseljena, da su sve kuće u njima razorene i poravnate sa zemljom buldožerima, tako da od njih skoro nije ostalo traga. O ovome su mi lično pričali i mještani ovih sela, koji su uspjeli da pređu na slobodnu teritoriju Zapadne Slavonije. O ovom su mi pričali supruga Branka Kovača, iz sela Opršinaca, i drugi.
Septembra 1991. godine, Hrvati su na mučki način upali u selo Gređani, opština Okučani, i ubili 18 civila, mahom starijih osoba, kojom prilikom su zapalili oko 50 kuća. Jedan od žrtava bio je Petar Čalić, a i ostale sam poznavao uglavnom iz viđenja. Istog dana, Hrvati su upali i u selo Čovac, ubili više civila i spalili oko 30 srpskih kuća. Pored ostalih u selu su iskasapili i Stevana Stančića, starog oko 50 godina. Kakvim su se Hrvati sve mučkim sredstvima služili, navodim slučaj u selu Čovac, kada su prilikom napada podmetnuli minu u jedan traktor i sklonili ga sa puta u kukuruze. Kada je vlasnik ovog traktora, pozvao Majstorovića, sina Milana, mladića od oko 25 godina, da svojim traktorom izvuče njegov traktor, mina se aktivirala i obojica su na licu mjesta poginuli.
1. maja 1995. godine, zajedno sa porodicom i episkopom zapadnoslavonskim, gospodinom Lukijanom, zatekao sam se kod kuće, kada su Hrvati izvršili agresiju na Zapadnu Slavoniju.
Preko lokalnog radija Okučani stanovništvo je upozoravano da siđe u skloništa, jer su već počele padati granate u samom gradu i okolini. Između 9.00 i 10.00 sati, emitovano je obavještenje da se stanovništvo priprema za eventualnu evakuaciju, ali da se jošuvjek ne kreće nigdje.
Ovo je trajalo sve do oko 13.00 sati. U međuvremenu stizale su vijesti o tome da Hrvati prodiru prema Okučanima sa svih strana, ali da se linije odbrane još uvjek drže. Jedan broj civila je samoinicijativno odlazio prema selu Novi Varoš, odnosno Gradišci, raznim prevoznim sredstvima, a poslije 13.00 sati, počelo je i prvo organizovano evakuisanje i jednog dijela civilnog stanovništva, najprije djece, zatim starijih ljudi i žena.
Oko 21.00 sat, obučen u mantiji, kolima sam odvezao u Banjaluku svoju suprugu, djecu i dvije žene iz Okučana, kao i jednog studenta Bogoslovije koji se nalazio u posjeti episkopu, sa namjerom da se vratim u Okučane čim budem mogao. Episkop je ostao kod kuće u Okučanima.
Ujutro, 2. maja 1995. godine, oko 7.30 sati, automobilom sam krenuo prema Okučanima. U Gradišci primio sam Milku Kesić, iz Okučana, koja je sjela na mjesto suvozača. Prešao sam preko mosta Savu i kanal Strug (“Nova Sava”). Ulazeći u Novi Varoš, sa jedne od prvih zgrada, sa moje desne strane, iznenada je na automobil ispaljen mitraljeski rafal, a odmah zatim i puščana vatra iz 20-ak kuća sa iste strane. Milka Kesić je odmah bila smrtno pogođena. Ja sam bio pogođen sa više projektila, ali sam nastavio da vozim automobil sve dok on nije stao. Pod neprekidnim dejstvom kuršuma, uspio sam da izađem iz automobila i trčao putem oko 200 metara, i tu sam pao. Neposredno ispred sebe vidio sam užasnu scenu. Mnoštvo vozila na putu bilo je ispreturano, a veliki broj civila pored njih ležao je ubijen. Jedan broj izbezumljenih tumarao je među kolima, izložen vatri iz pješadijskog oružja iz okolnih kuća i iz obližnje šume Prašnik, kao i eksplozijama granata kojima je put bio zasipan. Mnoga vozila su gorila. U kućama, sa obe strane puta, bilo je žena, djece i staraca, koji su se tu sklonili.
Iz kuće udaljene 10-ak metara od mene, izašli su neki civili i prenijeli me u obližnju kuću gdje su mi pružili prvu pomoć. Nakon nekog vremena naša vojska je uspjela da potisne Hrvate i otvori prolaz prema Savi i omogući izvlačenje civila i ranjenika prema Gradišci. Sa njima sam prevežen u bolnicu u Gradišku, a odatle u Banjaluku.
U Novom Varošu bio je veliki broj ubijenih civila. Čuo sam da su Hrvati spalili njihove leševe, da bi tragove ovog zločina sakrili. Među ubijenima vidio sam Ostoju Dejanovića, nekog Vukadinovića i druge.
Episkop zapadnoslavonski gospodin Lukijan uspio se izvući iz Okučana, preko mosta na Savi kod Gradiške, 2. maja 1995. godine. Dok sam se nalazio u Okučanima, vidio sam da su bile oštećene crkva i parohijska kuća.
Zapisnik mi je glasno diktiran i u njega je unijeto sve što sam izjavio, ne želim da ga čitam, priznajem ga za svojeg i potpisujem.
Saslušavanje je završilo u 15.15 sati.
SVJEDOK:
Sava Počuča, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Đorđe Stojanović, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 10.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OSNOVNOG SUDA U BANJALUCI
SVJEDOK: GOJKO MALEŠEVIĆ sin Vitomira, rođen 19.2.1955. godine u selu Lađevac, opština Okučani, trgovac
I Z J A V A
… preuzeo sam sanitetsko vozilo marke “TAM – 110”. Bilo je obilježeno vidnim znacima Crvenog krsta, a na krovu je imalo rotaciono svijetlo i sirenu. Ove oznake su se mogle vidjeti sa velike udaljenosti, a pri polasku uključio sam rotaciono svijetlo. Iz Okučana, prema Gradišci, krenuo sam ujutro 02.05.1995. godine, oko 7.00 sati. Na putu kroz selo Novi Varoš vidio sam mnoštvo ispreturanih vozila i veliki broj ubijenih civila, a sa lijeve strane puta iz šume, prema vozilu je, od strane hrvatskih oružanih snaga, otvorena žestoka paljba. Nisam smio da se zaustavljam pa sam krenuo dalje, obilazeći brojne leševe i prevrnuta vozila. Do mene, na prednjem sjedištu, sjedio je Duško Ljiljak a do njega, Radmirović zvani Braca.
Osjetio sam brojne kuršume koji su gađali po kolima i u jednom trenutku primijetio da je Dušan Ljiljak bio smrtno pogođen. I ja sam bio pogođen u predjelu leđa, krv je počela da mi curi iz usta. Pogođen je bio i Radmirović. Ubrzo je i vozilo stalo jer je motor prestao da radi. Zaustavili smo se na samom izlazu iz sela Nova Varoš prema Gradišci. Po putu su padale brojne granate pa Radmirović i ja nismo smjeli da izađemo iz vozila, te smo polegli pored sjedišta.
U ovom položaju smo ostali oko sat i po vremena, kada je vozilo pogodila granata i ono je počelo da gori. Prije nego što je granata pogodila moje vozilo, ispod njega su se sakrila dva muškarca, koji su došli svojim vozilima iza mene i bili pogođeni, pa su ispod mog vozila pokušali da nađu zaklon. Kada sam, zajedno sa Radmirovićem, izašao iz vozila, ona su već uveliko gorila. U njima je ostao Dušan Ljiljak, i ispod njih ona dva muškarca, koje je plamen već bio zahvatio.
Zajedno puzeći smo se spustili do jednog malog mostića. Tu smo se sakrili i dočekali našu vojsku i u koloni zajedno sa civilima krenuli preko Save u Gradišku …
SVJEDOK:
Gojko Malešević, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Đorđe Stojanović, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 27.3.1997.
U PROSTORIJAMA VERITASA U BEOGRADU
SVJEDOK: MILENKO RAUŠ, sin Steve, rođen 13.9.1973. godine u Novskoj, živio u Paklenici kbr. 31, mašinbravar
I Z J A V A
… 7. maja oko 10 -11 sati po danu dolazimo do Save. Pet-šest momaka preplivava rijeku. Plivali su uz pomoć kanistara. Tu je bila jedna jedinica iz Prnjavora, koja je obezbjeđivala evakuaciju preko rijeke. Prelazili smo po petorica u čamcu. Prešli smo preko rijeke bez problema. To je bilo kod mjesta Bistrica između Gradiške i Kozarske Dubice. Prešavši na drugu obalu odmah sam pitao da li su mi majka i djevojka Vesna Čuković, rođena 1977. godine, izbjegle. Dok smo bili u šumi, rekli su mi da su izbjegle, a sada su mi, na drugoj obali, rekli da su obe poginule.
Rekli su mi da je majka bila u podrumu gdje je bio sanitet. Ustaše* su zapalile tu kuću. U tom podrumu je bilo 7-8 žena i trojica – četvorica ranjenika. Vesna je rekla mojoj majci da je zagušljivo. Majka je prva izlazila iz podruma. Odmah je pogođena, vjerovatno zoljom, tako da je izgorila, kažu mi da joj je ostala samo ruka. Vesna je bila iza moje majke, pa je Vesna dobila gelere po nogama. Onako ranjenu uvukli su je natrag u podrum. Imala je jako krvarenje i umrla je nakon dva sata …
* ”USTAŠA” je izraz za Hrvata, odnosno za Hrvatskog vojnika koji potječe iz Drugog svjetskog rata kada su Hrvati u fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj na monstruozan način pobili preko milion Srba. Egzekutori tog zločina, Hrvati za sebe su govorili da su ustaše, kao što je i Nezavisna Država Hrvatska imala ustaške simbole. Pod istim simbolima Hrvati su stvorili i sadašnju Republiku Hrvatsku.IZJAVU DAO:
Milenko Rauš, s.r.
IZJAVU UZEO:
Savo Štrbac, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 10.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OSNOVNOG SUDA U BANJALUCI
SVJEDOK: NEDELJKO MARIJANOVIĆ zv. Ćiro, sin Svetozara,star 40 godina, iz sela Rajić, opština Okučani, kovinotokar
I Z J A V A
… dana 2.maja 1995. godine krenuo sam automobilom od Bodegraja prema Gradišci. Automobilom je upravljao Njegovan, a u kolima je bio još i Ilija Šućur. U Novoj Varoši sustigli smo formiranu kolonu civila izbjeglica. Tada uočavam da se na dnu Nove Varoši sa suprotne strane od moga položaja podiže ustaški helikopter i počinje mirtaljirati ovu kolonu. Bila je to velika kolona, gotovo koliko i selo Novi Varoš, pa čak i više, a to znači najmanje oko 2,5 kilometra. Moj je dojam da se nije radilo samo o mitraljiranju kolone već da su iz helikoptera ispaljene i dvije maljutke, jer sam čuo šištanje, a nakon toga i detonaciju.
Dok sam se nalazio u koloni, kod gostionice “Složna braća” vidio sam jedan traktor i više putničkih vozila koja su oštećena. Iz pojedinih automobila vire ljudska trupla a jauk se ne čuje, zaključio sam da su svi mrtvi. Pored traktora vidim par mrtvih ljudi, a na samom traktoru na vozačkom mjestu vidim leš vozača.
Dok smo se tu nalazili, odjednom poče tući po nama iz kuća sa obe strane puta kroz Novi Varoš. To je bio razlog da iskočimo iz automobila. Tada je naš vozač bio ranjen u nogu. Bacili smo se na asvalt. Tu je Ilija Šućur bio ranjen, ja sam to zaključio po tome što je posrnuo i pao. On je bio civil i na sebi je imao kožnu jaknu. Ja ga sad ne vidim, jer i ja ležim, međutim, čujem njegov glas kada kaže nekom ustaši riječi “nemoj me ubiti”. Međutim, tad čujem pucanj, ali više ne čujem Ilijin glas, mada sam ga glasom pozivao. Oko sebe tada vidim najmanje 15 do 20 leševa razbacanih po cesti.
Zadržao sam se tu jedno vrijeme krijući se, a onda sam se uspio izvući prema šumi, a nakon toga i izbjeći …
SVJEDOK:
Nedeljko Marijanović, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Nikola Carić, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 26.3.1997.
U PROSTORIJAMA VERITASA U BEOGRADU
SVJEDOK: MIRE VUKOVIĆ, sin Slavka, rođen 1. 4.1965, Kostić opština Skender Vakuf (Kneževo), građevinski tehničar
I Z J A V A
… oko sredine juna 1995. godine doznao sam od Neđe Kneževića i Buinca za stradanje mojih stričeva, koji su iz sela Medari. Oni su mi rekli da su čuli od Jovana, koji je ostao u Medarima, da su 2. maja preživjele civile iz Medara ustaše tjerale za Novu Gradišku pješke i da je on tom prilikom vidio u dvorištu mojih stričeva njihova mrtva tijela i tijela njihovih porodica, te da je mala Gordana zaklana. Strini Anđeliji da je jedna noga odsječena i da su njih dvije ležale mrtve ispred kuće u jarku pored puta, a leš strica Milutina da je vidio na samoj kapiji njegove kuće. Leševi strica Ranka i malog Gorana su bili nasred dvorišta. Jovan im je također ispričao da je u dvorištu strica Milutina vidio leš jedne žene i djeteta. Po tome zaključujem da su to bili strina Cvijeta i njena kćerka Dragana. Jovan je vidio i druge civile ubijene u selu, a koliko se sjećam, ukupno u Medarima ubijeno je 36 civila. Pogledao sam hrvatski spisak identificikovanih poginulih u Bljesku i na njemu nisam vidio ime strine Cvijete i male Dragane, a ostali se nalaze na tom spisku. Prošle godine sam dobio preko MKCK iz Banjaluke umrlice za Vukoviće sa spiska ali ne i za Zorana, Cvijetu i Draganu …
ZJAVU DAO:
Mire Vuković, s.r. .
ZJAVU UZEO:
Savo Štrbac, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 10.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OKRUŽNOG SUDA
U GLINI, NA LICU MJESTA U NOVOJ TOPOLI
SVJEDOK: DUŠKO DEDOJEVIĆ zv. Dušo, sin Milana, star 33 godine, iz Okučana, milicionar
I Z J A V A
… dana 2. maja 1995. godine, negdje oko 7 sati ujutro, zatekao sam se u koloni na putu koji vodi kroz selo Novi Varoš put Struga i mosta na Savi prema Republici Srpskoj. Kolona izbjeglica bila je formirana u tri reda.
Kada sam se nalazio negdje oko sredine kolone, ispred mene je bilo sanitetsko vozilo pinc, obilježeno znakovima Crvenog krsta, sa uključenim rotirajućim svjetlom. Vozača tog vozila vidim da leži pored vozila. Ispred njega vidim teretno vozilo, koje se nalazi u plamenu a pored njega gore dva vojnika. Iza njega bočno, na nekih 10 metara vidim bijeli mercedes i unutra u njemu mrtvog vozača po prezimenu Bogić, koji je inače bez jedne ruke i civil, a pored njega lice po prezimenu Živković, ne znam mu ime, po nadimku Žile. Obojica su mogli biti stari možda između 35 i 40 godina.
Vidio sam kad je pored mercedesa smrtno pogođen Vukadinović. Pored njega, vidim tri leša civila i to dva leša muškarca i leš jedne žene, svi su starosti oko 50 godina. Tu negdje u Novoj Varoši, u blizini kuće Đodana koji je imao kafanu po imenu Složna braća, vidim traktor prevrnut a pored njega leš ženskog lica.
Čitavi ovaj događaj o kome sam ja svjedočio ovdje, zbivao se u vremenskom intervalu od 7 do 10 sati, dana 2.5.1995. godine.
Na ovu kolonu pucalo se, iz zolja, tromblona, minobacača raznih kalibara i pješadijskog naoružanja. Moja procjena je da je u ovom intervalu i na ovoj komunikaciji smrtno stradalo sasvim sigurno više od 150 do 200 ljudi …
SVJEDOK:
Duško Dedojević, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Nikola Carić, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 12.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OKRUŽNOG SUDA
U GLINI, NA LICU MJESTA U NOVOJ TOPOLI
SVJEDOK: NEDELJKO STOJNIĆ sin Petra, star 65 godina, iz Bodegraja, opština Okučani, zemljoradnik
I Z J A V A
… dana 2. maja 1995. godine, negdje oko 17 sati svima nama koji smo se zatekli kod svojih kuća u selu Bodegraj hrvatski vojnici naredili su da u koloni krenemo cestom u pravcu Novske.
Dok smo se tako kretali, vidio sam da pred svojom kućom leži Ljuban Ostojić, star 65 godina. Ljuban Ostojić ležao je na leđima, a izpod njega je vidljivo curila krv po asvaltu. Pokazivao je znakove života, na način što se trzao i nešto mumljao, nerazgovjetno. Pored njega je stajao jedan hrvatski vojnik u zelenoj maskirnoj uniformi. On je pucao u njega. U toku razgovora u ovoj koloni sa ostalim civilima, čuo sam da je ovaj događaj u cijelosti vidjela Anka Milišić iz Bodegraja. Nakon otprilike 500 metara u koloni prema Novskoj, ja sam u jednom trenutku uspio pobjeć iz ove kolone i sakriti se.
Oko kuća sakrivao sam se 4 dana. Četvrti dan uputio sam se prema kući Nikole Popića, a kada sam došao u njegov šljivik, naišao sam na njega mrtvog. Ubijen je metkom u potiljak. U šljiviku naišao sam na grupu naših vojnika, sa kojima sam krenuo u pravcu Save preko željezničke pruge i auto-puta …
SVJEDOK:
Nedeljko Stojnić, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Mladen Radivojac, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 10.05.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OSNOVNOG SUDA U BANJA LUCI
SVJEDOK: BILJANA PETROVIĆ djevojačko prezime Vasić, kći Desimira, rođena 21.03.1959. u selu Tatari, opština Smederevska Palanka, privremeno nastanjena u Staroj Gradišci, medicinska sestra
I Z J A V A
… dana 01.05.1995. godine oko 10,30 sati iz Stare Gradiške gdje sam stanovala, pošla sam sa djecom prema mostu na Savi, s namjerom da pređem u Gradišku na drugu obalu Save. Samnom su bili moji sinovi Nikica, star 16 godina, Milan star 12 godina i Bojan Iličić sin mog komšije, star 14 godina. Pred zgradom sam zatekla još desetak komšija. U to vrijeme u Staroj Gradišci su se već čule eksplozije granata. U trenutku kada sam se nalazila ispred zgrade i krenula prema svom automobilu koji se nalazio na ulici, zajedno sa djecom, u neposrednoj blizini eksplodirala je jedna granata. Od eksplozije pali smo svi na zemlju. Kad sam se malo pribrala od prvog šoka, vidila sam da je desno koljeno sina Milana bilo pogođeno gelerom granate, a da je desni kuk malog Bojana Iličića bio skoro raznijet.
Otac Bojanov, pritrčao je, odnio ga u svoja kola i odvezao u Gradišku, a ja sam sina Milana odnijela u podrum i pružila mu prvu pomoć. Poslije kraćeg zadržavanja u podrumu svoju djecu sam kolima prebacila u Gradišku u bolnicu.
Prilikom eksplozije granate poginuli su i Milka Dobrijević, stara oko 45 godina i Nikica Šestanović starog oko 25 godina. Mali Bojan Iličić umro je u bolnici u Banja Luci tokom istog dana, a teže su ranjene komšije Predrag Mirjanić i Miloš Kovačević …
SVJEDOK:
Biljana Petrović, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Đorđe Stojaković, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 10.05.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OKRUŽNOG
SUDA U GLINI NA LICU MJESTA U GRADIŠCI
SVJEDOK: MILE DREKOVIĆ zv. Miško sin Mihajla, rođen 1956. iz Smrtića, opština Okučani, milicioner
I Z J A V A
.. bio je to 02. maj 1995. godine negdje oko 6 sati kada smo se našli na putu prema Novom Varošu. Mi borci smo trebali obezbjediti povlačenje civila.
Nakon što smo ušli kod prvih kuća u Novi Varoš na putu sam vidio nekoliko zaprežnih vozila i jedan automobil. Tu sam vidio nekoliko leševa civila. Među njima su bile dvije žene i jedan stariji muškarac. Ovom starijem muškarcu bilo je razneseno pola glave. Krenuli smo prebacujući se od kuće do kuće, obzirom da smo bili pod dejstvom snažne neprijateljske vatre. Ustaše su već zauzele lijevu stranu puta u pravcu Gradiške.
Vidio sam da gađaju civilnu kolonu iz pješadijskog naoružanja i pucaju iz tenkova …
SVJEDOK:
Mile Dreković, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Nikola Carić, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 12.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OKRUŽNOG SUDA
U GLINI, NA LICU MJESTA U NOVOJ TOPOLI
SVJEDOK: NIKOLA CVIJIĆ sin Pavla, rođen 9.1.1950. u selu Lađevac, opština Okučani, ugostitelj
I Z J A V A
… dana 1.5.1995. godine oko 11,30 sati u Roždaniku u kamionu vidim dvojicu mrtvih civila i to jednog po prezimenu Grčić iz Borovca i drugog po nadimku Vujko, kafedžija iz Rajića.
Povlačeći se od auto-puta prema Staroj Gradišci zajedno sa Milenkom Dabićem bili smo izvrgnuti snajperskoj vatri ustaša, te smo se prebacivali od kuće do kuće.
Tako u jednoj kući vidimo da su ubijena dva muškarca – civili, stari između 30 i 40 godina. U dvorištu u blizini gostione Šeik (Novi Varoš) vidimo dva leša u civilnom odijelu približno istih godina starosti kao i ovi prethodni. Po mojoj ocjeni sva četvorica su ubijena iz snajpera.
U vrijeme dok se Dabić i ja prebacujemo vidimo da je zastala kolona automobila koja je bila duga oko 2,5 kilometra, upravo onoliko koliko je dugačko i selo u Novoj Varoši. Automobili stoje. Radi se o putničkim automobilima, traktorima, pa i nekim kamionetima i sl. Većinom su bili traktori sa prikolicama, natovarenim stvarima. Vidim da neki automobili gore i to na više mjesta u toj koloni. Zapao mi je za oči posebno jedan sanitetski automobil na kome su bile jasno vidljive oznake Crvenog krsta. Znao sam da to mora biti Gojko Malešević, koji je inače bio vozač tog sanitetskog vozila. Znam da je tu u tom sanitetskom vozilu izgorio Dušan Ljiljak iz Lađevca, star oko 70 godina. Poslije sam saznao da je Gojko Malešević koji je upravljao tim sanitetskim vozilom ranjen, i da se uspio spasiti.
Dok smo se zbog snajperske vatre vraćali unazad, kod jedne kuće udaljene oko 400 do 500 metara od Šeikove gostione u dvorištu vidim jedno mrtvo muško civilno lice. Mada smo pokušali prići da vidimo ko je, od snajperske vatre to nismo uspjeli. Bio je tu jošjedan ranjen, ali ni njemu nismo mogli prići …
SVJEDOK:
Nikola Cvijić, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Nikola Carić, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 9.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OSNOVNOG SUDA U GRADIŠCI
SVJEDOK: SRETO VUČKOVIĆ sin Jovana, rođen 7.2.1948. godine, u selu Rajić, opština Okučani, vozač
I Z J A V A
… selo Paklenica je na samoj liniji razgraničenja između Republike Srpske Krajine i Hrvatske. Na liniji razgraničenja nalazio se i punkt UNPROFOR-a, koji je držao jordanski bataljon, a u trenutku napada 1.5.1995. godine njih nije bilo na ovom punktu, tako da su Hrvati nesmetano ušli u selo Paklenicu. U tom trenutku nalazio sam se u neposrednoj blizini zgrade stacionara, u čijem su se podrumu nalazili ranjeni vojnici SVK i bolesni civili.
Hrvatski vojnici su ušli u selo iz pravca obližnje ceste, kod mjesta gdje sam se nalazio i tukli žestokom pješadijskom vatrom, pa sam, zajedno sa ostalima koji su se tu zatekli tražio zaklon. U jednom trenutku sa suprotne zgrade stacionara, odjeknula je eksplozija zolje i čuo sam vrisak žena i drugog medicinskog osoblja koji su se nalazili u stacionaru. Nakon 10-tak minuta sa suprotne strane ove zgrade u nju je također ubačen tromblon koji je eksplodirao, a zatim je prestao vrisak i više se glasovi u stacionaru nisu čuli. Hrvati su ušli u ovu zgradu i poubijali sve koji su se u njoj zatekli …
SVJEDOK:
Sreto Vučković, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Momir Čikić, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 12.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OKRUŽNOG SUDA
U GLINI, NA LICU MJESTA U NOVOJ TOPOLI
SVJEDOK: PERO VRAČAR sin Save, star 41 godinu, iz sela Rajić, opština Okučani, vozač
I Z J A V A
… 2. maja 1995. godine, oko 6.30 sati izbili smo u selo Benkovac. Mislili smo da je ovo selo pod našom kontrolom, međutim u njega su već ušli ustaški vojnici. Tada smo primijetili da se iz pravca Okučana prema Bijeloj Stijeni kreće jedna konjska zaprega, a da se na njoj nalazi jedan muškarac i jedna žena. Žena je imala oko 40 godina, a muškarc je bio nešto stariji. Sakriveni, od njih smo se nalazili na udaljenosti od oko 100 metara. Ispred ove zaprege gledajući iz pravca njihovog kretanja stajala je jedna plava lada u kojoj su se nalazili hrvatski vojnici. Kada je zaprega došla paralelno kod ovog vozila, hrvatski vojnici su izašli iz lade, i to tako da je jedan od njih otišao sa jedne, a drugi sa druge strane konjske zaprege. Odmah zatim onaj ustaša koji je prišao ženi sa lijeve strane zaprege, došao do nje, uhvatio je za kosu i sa izvađenim nožem, dok je sjedila na kolima, zaklao je i njeno mrtvo tijelo odgurnuo nazad u kola preko sjedišta na kome je sjedila. U međuvremenu, dok se ovo odigravalo, drugi vojnik je ispred konja obišao kola, došao s druge strane konjske zaprege, prišao ovom muškarcu, nožem ga zaklao i isto tako nakon toga ga sa sjedišta na kom je sjedio prevrnuo u zadnji dio kola. Ovi vojnici su na sebi imali zelene maskirne uniforme. Treći vojnik koji je također izašao iz lade, kada su oni izvršili ovaj zločin, okrenuo je konje sa konjskom zapregom natrag u pravcu Okučana sa tijelima ovo dvoje ljudi.
Nakon ovog događaja naišla je grupa hrvatskih vojnika iz pravca Bijele Stijene. koji su vidjevši ovaj događaj počeli da se vesele, galame, pucaju u zrak iz naoružanja kojeg su imali kod sebe odobravajući tako zločine njihovih kolega…
SVJEDOK:
Pero Vračar, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Mladen Radivojac, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 8.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OSNOVNOG SUDA U GRADIŠCI
SVJEDOK: DARKO ILIŠEVIĆ sin Rade, rođen 8.9.1970. godine, u Gradiški, voćar
I Z J A V A
… 2.maja 1995.godine, oko 7.30 sati kolona izbjeglica, sa vozilima, i to isključivo civili, kretala se prema Staroj Gradiški. U selu Novi Varoš, čelo ove kolone zaustavljeno je vatrom ustaških snaga. Vatra ustaških snaga otvarana je cijelom dužinom sela Novi Varoš, po mojoj slobodnoj ocjeni dužina je uz cestu oko kilometar i po. Na taj način po svim automobilima, i drugim vrstama vozila, koja su se zatekla na toj dužini puta otvorena je snažna vatra iz šume Prašnik. Pored vatre iz pješadijskog naoružanja otvarana je vatra i iz artiljerijskog naoružanja cijelom ovom dužinom ceste, a naročito iz minobacača. Nakon ovako otvorene vatre, civili koji su bili u vozilima pokušali su da se izvuku iz tih vozila. Međutim, upravo u trenucima kada su se neki pokušali izvući iz vozila, bili su ubijeni, a neki su ubijeni i u samim vozilima. Zbog snažnih dejstava neprijateljske vatre nismo bili u mogućnosti izvući mrtve.
Posebno želim da naglasim da je u bazi UNPROFOR-a, koja se nalazi na mjestu zvanom Pustare, na raskršću auto-puta i puta Okučani-Stara Gradiška, bio stacioniran Nepalski bataljon. Ovaj bataljon nije ništa preduzeo da bi obezbedio i zaštitio prolazak kolone civilnog stanovništva koja se kretala iz pravca Okučana prema Staroj Gradišci, iako su bili svjedoci napred navedenog događaja …
SVJEDOK:
Darko Ilišević, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Momir Čikić, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 7.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OSNOVNOG SUDA U GRADIŠCI
SVJEDOK: PETAR BOŽIĆ sin Save, rođen 11.1.1960. godine, u Vrbovljanima opština Okučani, stolar
I Z J A V A
… ujutro oko 6 sati 2.5.1995. godine nastavili smo borbu sa hrvatskim snagama koje su se nalazile s obe strane puta, u šumi Prašnik i Ljeskovača, kao i u samom selu Novi Varoš. Uspjeli smo da obezbedimo da kolona civila ipak krene prema srušenom mostu na kanalu Strug, koja je krenula tek oko 11 sati, a u međuvremenu smo vodili borbu sa hrvatskim snagama, koje su neprekidno granatirale ovaj dio puta na kome su se nalazili civili, a primjetio sam da su i avionima bombardirali ovu izbjegličku kolonu. I sam prolazeći ovu dionicu puta vidio sam veliki broj civilnih žrtava, kako u selu, tako i na izlazu iz sela Novi Varoš na putu koji je vodio za kanal Strug. Sam sam prebrojao oko 25 ubijenih koje smo sklanjali s puta da ne bi prolaskom kolone bili gaženi. Među ubijenim prepoznao sam Zorana Vukadinovića, Janka Grubora, Milku Kesić, Boru Stankovića, Dragana Vujančevića, Branku Vujić iz Okučana, Milana Milašinovića iz Rajića, Živka Savelića te Vukašina Tešanovića, ostale ne poznajem. Na putu sam još vidio veliki broj prevrnutih i uništenih traktora, zaprežnih vozila i automobila, te pogođeno granatom sanitetsko vozilo…
SVJEDOK:
Petar Božić, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Momir Čikić, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 4.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OSNOVNOG SUDA U GRADIŠCI
SVJEDOK: NENAD GLAMOČANIN sin Lazara, rođen 27.4.1946. godine, u selu Glamočanin, opština Laktaši, vozač
I Z J A V A
… oko 5.30 sati 2.5.1995. godine, od strane hrvatskih oružanih snaga sa lijeve obale Save, iznenada je počelo granatiranje Gradiške, a ubrzo potom, poslije znaka uzbune u gradu počela su nadlijetanja nad gradom dva aviona hrvatskih vazduhoplovnih snaga koji su ubrzo bombardirali grad. Granatiranje je trajalo do 12 i 30 sati, a oko 15 sati odlučio sam se da izađem iz skloništa i odem u grad da vidim šta se sve u njemu desilo.
Na stambenim i drugim objektima vidio sam mnoštvo tragova gelera od granatiranja, polupana stakla na zgradama, a nad gradom još se dizao gusti dim i oblak velike prašine. Na udaljenosti od oko 100 metara od moje kuće vidio sam ruševine nekih zgrada i grupu ljudi okupljenih na tom mjestu. Nije mi poznato tko je stanovao u porušenim zgradama. Dok sam razgovarao zajedno sa prisutnim građanima, među ciglama jedne od srušenih zgrada primijetio sam dječiju nogu da viri iz cigala i prašine. U prvi mah sam pomislio da je dječija lutka, prišao sam, pipnio nogu i primjetio da se radi o djetetu. Razgrnili smo cigle i vidio sam da se među njima nalazi leš ženskog djeteta starog oko 5 godina, čije je tijelo bilo bez glave. Neposredno pored leša ovog djeteta nalazilo se jedno ćebe koje smo podigli s namjerom da pokrijemo ovaj leš, a kad smo podigli ovo ćebe ispod njega smo vidjeli još jedan leš – muškog djeteta starog oko 12 godina čija je glava bila potpuno raznijeta, odnosno bili su samo ostaci zadnjeg dijela glave i nešto malo kose. Djeca su bila samo u donjem vešu. Zatečena su bila na spavanju. Ubrzo zatim na lice mjesta došli su organi policije i civilne zaštite i izvršili uviđaj. Tada sam saznao da se ubijena djevojčica zove Dajana Gojić, a dječak Nemanja Gojić, brat i sestra. Roditelji su im bili teško ranjeni i odmah su prebačeni u bolnicu. Pored ovih čuo sam da je još bilo osam civilnih žrtava ovog bombardovanja, veći broj teško ranjenih sa ogromnim materijalnim razaranjem u Gradišci …
SVJEDOK:
Nenad Glamočanin, s.r
ISTRAŽNI SUDIJA:
Momir Čikić, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 9.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OSNOVNOG SUDA U GRADIŠCI
SVJEDOK: ZORAN MARKOVIĆ sin Vojislava, rođen 1.1.1968. godine u Virovitici, s prebivalištem u Gradišci, građevinski tehničar
I Z J A V A
… po prelasku na teritoriju Republike Srpske, u Gradišci 5.5.1995. godine od Radojice Ristića, Miodraga Bjelana i Mile Zailca i drugih, čuo sam da su prilikom izlačenja iz Okučana, na putu kroz selo Novi Varoš, vidjeli mnogo ubijenih Srba, civila koji su ležali na putu i pored njega, i to baš na mjestu na kojem sam osjetio specifičan miris sladunjavog okusa koji je poticao od zapaljenih ljudskih tijela. Na tom mjestu i oni su također vidjeli veliki broj prevrnutih traktora, automobila, kamiona i dr. Na osnovu toga pretpostavljam da su Hrvati prethodne noći sakupljali bagerima leševe, spalili ih i pomoću rovokopača zakopali. Od istih ljudi sam čuo da su Hrvati te noći prali cestu i ulice u selu Novi Varoš, a ja sam iz jarka vidio cisterne pored puta u selu Novi Varoš …
SVJEDOK:
Zoran Marković, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Momir Čikić, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 4.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OSNOVNOG SUDA U GRADIŠCI
SVJEDOK: PETAR TADIĆ sin Milana, rođen 18.3.1937. godine, u selu Bair, opština Novska, penzioner
I Z J A V A
… 1.5.1995. oko 19.05 sati, zbog cjelodnevnog granatiranja Gradiške odlučili smo se da svi skupa odemo u podrum komšinice Ljiljane Butorac. Pokupili smo osnovne stvari, ja sam uzeo u naručje unuku Unu staru tri godine i izašao na ulicu, a moja supruga Marija i snaha Biljana išle su iza mene i nosile torbe sa stvarima.
Kada sam sa unukom stigao u Hilandarsku ulicu u blizinu jednog kioska, čuo sam zvuk granate koja je pogodila kiosk i eksplodirala. Od siline udara pao sam na trotoar štiteći svojim tijelom unuku. Ubrzo poslije eksplozije ustao sam sa trotoara i pozvao unuku i vidio da ona žmirka očima, a zatim sam pogledao unazad i na udaljenosti oko 20-tak metara na cesti vidio svoju suprugu kako leži kao i snahu koja se pored nje pridizala. Došao sam do njih sa unukom u naručju i vidio da supruga Marija leži nepomično ne dajući nikakve znakove života. Pokušao sam vještačkim disanjem i blagim šamaranjem po licu da je povratim, ali ona nije reagovala. Dok sam joj davao vještačko disanje, vidio sam da su joj obe ruke polomljene. Snaha je također bila povređena, tražila je pomoć istovremeno vičući gdje je njena Una. Nakon desetak minuta pristigle su komšije, a među njima su bili Gojko Janković, Branko Novaković i doktor Jovo Desančić, koji su automobilom moju suprugu, snahu i unuku prebacili u bolnicu u Gradišku. U bolnici je konstatovano da su supruga i unuka zadobile smrtonosne povrede …
SVJEDOK:
Petar Tadić, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Momir Čikić, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 4.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OSNOVNOG SUDA U GRADIŠCI
SVJEDOK: SRETKO RATKOVIĆ sin Mile, rođen 15.2.1973. godine, u selu Brezik – Laminci, opština Gradiška, bravar
I Z J A V A
… dana 1. maja 1995. godine nalazio sam se kod svoje kuće u selu Brezik – Laminci, koje se nalazi na desnoj obali rijeke Save u Republici Srpskoj. Oko 11.30 sati sa lijeve obale Save počelo je granatiranje našeg sela od strane hrvatskih oružanih snaga, bez ikakvog povoda jer u selu nije bilo nijednog vojnika Vojske Republike Srpske, a niti bilo kakvih vojnih objekata niti položaja. Granatiranje me zatiče u dvorištu sa mojim bratom od strica Danijelom Ratkovićem rođenim 1977. godine. Dok smo stajali, začuo sam zvuk dolazeće granate i upozorio Danijela da legne, a istog trenutka čuo sam eksploziju granate i tresak na krovu moje kuće. Po nama su padali komadi cigle, crepa, stakla i prašine. Kad se prašina malo razišla, okrenuo sam se prema Danijelu koji je ležao nepokretan i vidio da je bio pogođen gelerom u glavu, s lijeve strane je bila ulazna a sa desne strane glave izlazna rana. Nije davao znake života.
Drugog dana granatiranja u selu je ubijena Ljubica Perić žena Ilije, rođena 1921. godine …
SVJEDOK:
Sretko Ratković, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Momir Čikić, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 5.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OSNOVNOG SUDA U GRADIŠCI
SVJEDOK: ALEKSANDRA RAČIĆ kći Mladena, rođena 26.9.1981. godine, u selu Bok Jankovac b.b, opština Gradiška, učenica VII razreda osnovne škole
I Z J A V A
… moje selo Bok Jankovac nalazi se na desnoj obali Save, nizvodno od Gradiške, od koje je udaljeno oko 3,5 kilometra. Naša kuća nalazi se na oko 800 metara od obale Save, a između rijeke Save i naše kuće je čisti prostor bez prepreka. U selu nije bilo pripadnika Vojske Republike Srpske, niti vojnih položaja i objekata.
Ujutro, 2. maja 1995. godine oko 5 sati čuli su se avioni koji su nadlijetali selo, pa smo se zbog nadlijetanja aviona i eksplozija koje su padale na Gradišku sklonili u podrum. U podrum smo sišli moja majka, sestra Nikolina, brat, baka Joka i još neki rođaci, kao i komšija Miroslav Barać sa njegovom majkom.
Oko 14.30 sati moja sestra Nikolina i ja izašle smo iz podruma u stan jer je kratko prije toga nastalo zatišje. Kad smo ušle u kuću, moja sestra je u kuhinji ručala, a nakon toga je sjela u jednu fotelju u dnevnom boravku da nešto čita. Za to vrijeme ja sam sklanjala tanjire i baš u tom momentu čula se snažna eksplozija. Trenutno sam zagluvila, a prašina i dim su ispunili cijelu unutrašnjost kuće. Pozvala sam nekoliko puta sestru, a kako se nije odazivala, počela sam dozivati majku da izađe iz podruma. Javio se komšija Miroslav Barać koji je odmah došao u stan, pronašao me u prašini i dimu i izveo van kuće. Pošto sam bila veoma preplašena i nisam mogla da stojim na nogama, Miroslav me je odveo u podrum pitajući me gdje se nalazi sestra Nikolina. Odgovorila sam da je ostala u sobi u fotelji, pa je on zajedno s majkom otišao u stan gdje su pronašli sestru na podu pored fotelje. Miroslav ju je iznio iz kuće u dvorište ispred vrata podruma. Sa vrata podruma vidjela sam da mojoj sestri curi krv iz usta i na predjelu stomaka. Sestra Nikolina bila je pogođena gelerima granate koja je ispaljena sa lijeve obale Save. Granata je direktno pogodila kuću prošavši kroz tri zida i eksplodirala u dnevnom boravku.
U međuvremenu su došle još neke komšije, a Miroslav je svojim kolima sestru Nikolinu odvezao u bolnicu u Gradišku. Vratio se poslije kraćeg vremena i rekao nam da je moja sestra Nikolina preminula na putu do bolnice. Kuća je onesposobljena za stanovanje pa sam sa roditeljima i bratom smještena kod bake i dede …
SVJEDOK:
Aleksandra Račić, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Momir Čakić, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN 4.5.1995.
KOD ISTRAŽNOG SUDIJE OSNOVNOG SUDA U GRADIŠCI
SVJEDOK: MILOSAVA PERIĆ kći Pilje,rođena 27.2.1947. godine, u selu Turjak, opština Gradiška, domaćica
I Z J A V A
… živim u selu Brezik – Laminci koje je udaljeno od Gradiške oko pet kilometara jugozapadno u pravcu Banja Luke. U domaćinstvu sa mnom živjeli su svekar Ilija Perić, svekrva Ljubica Perić, muž Savo, sin Miroslav, snaja Dušanka i dvoje unučadi. Dana 1. i 2. maja 1995. godine selo je bilo izloženo granatiranju od strane hrvatskih oružanih snaga sa lijeve obale Save, iako u selu nije bilo nikakvih vojnih objekata niti je u njemu bila stacionirana bilo kakva vojna jedinica.
Dana 2. maja 1995. godine oko 9 sati kada je nakratko prestalo granatiranje, zajedno sa svekrom i svekrvom izašla sam iz kuće da bih nahranila svinje i kravu. U trenutku kada sam došla do svinjca svekar i svekrva su se nalazili na sredini dvorišta ispred kuće i tada je započelo novo granatiranje sela. Ja sam potražila zaklon legavši iza ugla svinjca, i u tom trenutku u dvorište u neposrednu blizinu svekrve Ljubice pala je granata, a svekar se na svega par sekundi prije toga vratio u kuću da bi sprečio unučad da izađu van. Vidjela sam da je svekrva pala i da su joj geleri granate raznijeli desni kuk i prebili lijevu ruku. U ovom momentu u blizini kuće još je palo nekoliko granata. Utrčala sam u kuću i telefonom pozvala Stevu Sarajlića, koji je svojim automobilom svekrvu prebacio u bolnicu u Gradišku, gdje joj je pružena prva pomoć, a zatim je prebačena u bolnicu u Banjaluku gdje je i umrla…”
SVJEDOK:
Milosava Perić, s.r.
ISTRAŽNI SUDIJA:
Momir Čikić, s.r.
Z A P I S N I K SASTAVLJEN DANA 22.9.1997.
U PROSTORIJAMA VERITASA U BEOGRADU
SVJEDOK: DALIBOR MORAVAC, sin Stanka, rođen 23.9.1973. u Prnjavoru, živio u Gornjim Rogoljima br.20, opština Okučani, građevinski tehničar
I Z J A V A
Bio sam pripadnik specijalne brigade MUP-a RSK. Napad na Zapadnu Slavoniju zatekao me na položaju u selu Kričke. 2. maja 1995.godine povukli smo se na Bijelu Stijenu odakle smo 3. maja otišli prema Pakracu. 5. maja 1995.godine predali smo se hrvatskoj vojsci.
Poslije predaje odvezli su nas u Varaždin. Tu ostajemo do 11. maja 1995. godine, kada nas prebacuju u Bjelovar. 12. maja izveli su me pred sud i odmah poslije saslušanja prevoze me, sa još 17 drugova, u Split u zatvor Lora. 2. aprila 1996. cijela grupa je povedena na razmjenu u mjesto Davor. Međutim ja sam ostao u grupi koja toga dana nije razmijenjena i vraćeni smo u Zagreb, gdje ostajemo do 10. aprila 1996, kada nas ponovo vraćaju u Loru. 30. juna 1996. godine cijelu grupu su prebacili u Knin, odakle nas 10. novembra 1996. godine ponovo vraćaju u Loru. 8. marta 1997. prebačeni smo u Zagreb, u zatvor Remetinec, gdje smo ostali sve do razmjene. Razmjenjeni smo 4. avgusta 1997. godine na mostu između Stare Gradiške i Bosanske Gradiške.
U Bjelovaru su mi dali rješenje o provođenju istrage, a teretili su me za ratni zločin. Poslije su mi i taj dokument oduzeli i više me niko nije pozivao na sud niti sam dobijao bilo kakve sudske odluke.
Dok smo bili na položaju u Kričkama poginuo je jedan mladić iz moje jedinice rodom iz Kovačevca (ne mogu mu se sada sjetiti imena), a njegovo tijelo nismo mogli izvući. Na Bijeloj Stijeni je poginuo još jedan momak iz moje jedinice, rodom iz Okučana (ne mogu se sjetiti ni njegovog imena) i njegovo tijelo je ostalo na mjestu pogibije.
U svim zatvorima u kojima smo boravili bilo je maltretiranja. Za vrijeme boravka u zatvoru u Varaždinu jednom mom saborcu, Milojku iz Pakraca, slomili su ruku inspektori dok su ga ispitivali udarivši ga pisaćom mašinom po ruci.
Mnogima od nas su u ovom zatvoru bila slomljena rebra i to najviše od udaraca obuvenim nogama. Ja sam lično imao 3-4 slomljena rebra sa desne i najmanje jedno sa lijeve strane. Nikada tačno nisam utvrdio koliko mi je rebara polomljeno jer me niko nije ni vodio na rentgensko snimanje. Neke moje saborce odvodili su na saslušavanje ali se poslije nisu vraćali. Šta je bilo sa njima, ne znam. Najviše su nas tukli pripadnici neke njihove specijalne jedinice MUP-a.
U Lori su nas također maltretirali i fizički (udaranje nogama, rukama i raznim drugim predmetima) i psihički (pjevanje hrvatskih pjesama, šišanje do gola, lizanje klozeta, tjeranje da se jedu razni insekti- ja sam ih pojeo vragzna koliko, pjevanje u “životinjskom horu”- svako od nas pri tom imitira po jednu životinju). Prvih 10 dana tukao nas je svako, i vojnici i civili. U maltretiranju su ipak prednjačili:
-Nikša Grujica, pripadnik antiterorističkog voda Specijalne policije (specijalnost: kupanje zarobljenika vatrogasnim šmrkovima i u punoj bačvi vode sa ronjenjem do krajnjih granica izdržljivosti),
-Tadija Bokanović, kriminalistički inspektor Vojne policije (specijalnost: zarobljenike postroji uza zid i udara ih rukama, nogama i palicama dok ne popadaju),
- Miroslav Buzov, upravnik zatvora (specijalnost: pošto je u zatvoru držao svoga psa, zarobljenici su se morali “družiti” sa tim psom i u svemu ga oponašati),
-Robert zv. Crni, zatvorski čuvar (specijalnost: udaranje zarobljenika metalnom šipkom po svim dijelovima tijela),
-Franić, zatvorski čuvar (specijalnost: tjerao je nas zarobljenike da se tučemo između sebe, a ako bi pri tom neko zabušavao, onda bi on preuzimao stvar u svoje ruke),
-Ivica Bratić i Ivana Boban, zatvorski čuvari, radili u duetu (specijalnost: zarobljenike bi istjeravali gole vani bez obzira na vremenske prilike i kupali ih vatrogasim šmrkovima ili bi natjerali nas zarobljenike da gledamo u sunce sve dok se ne izgubi svjest, a onda bi uslijedilo kupanje i počimalo bi sve iznova).
Prvih nekoliko mjeseci boravka u Lori nismo ništa radili, jer nismo ni mogli s obzirom na doživljena maltretiranja. Poslije su nas tjerali da radimo. Uglavnom smo čistili stadione Hajduka i Splita. U Kninu smo izvodili građevinske radove (raščišćavanja) a pred zimu smo pripremali drva za ogrjev. Za boravka u Zagrebu vodili su nas na područje Dugog Sela, gdje smo kopali neke kanale na poligonu za obučavanje pasa.
Poslije Oluje u Lori su nam se pridružili neki Srbi koji su bili zarobljeni u okolici Knina. Sjećam se da su kod nas došli Dragan Volfand i Čedomir Miloš, obojica su kasnije prebačeni u zatvor Bilice, također u Splitu. Istovremeno kada i ova dvojica, u Loru je došao i još jedan čovjek i koji je bio sa Volfandom u istoj ćeliji. Taj čovjek je vrlo brzo pušten iz zatvora (čuo sam da ga je brat izvukao i da je po izlasku iz zatvora i ostao kod njega u Splitu).
Ranko Grbić, Živko Mutić i Braco Krnetić u Loru su stigli u septembru 1995., kada su i zarobljeni na prostoru Republike Srpske. Zatvorske vlasti su ovu trojicu skrivali pred predstavnicima MKCK više od mjesec dana. Tek kada smo mi ostali upoznali predstavnike MKCK sa skrivanjem ove trojice zarobljenika, zatvorske vlasti su ih prikazale i onda su tek registrovani.
Koliko mi je poznato, po oslobađanju moje grupe u zatvoru Lora više nema zarobljenih Srba.
Kao posljedicu boravka u hrvatskim zatvorima imam i fizičkih i psihičkih smetnji. Bole me kičma, rebra i zglobovi. Patim od nesanice i postao sam jako razdražljiv.
IZJAVU DAO:
Dalibor Moravac, s.r.
IZJAVU UZEO:
Savo Štrbac, s.r.