BEOGRAD – Aleksandar Travica, sin Željka Travice /64/, Srbina pritvorenog u Osijeku po optužnici za navodni ratni zločin u Ceriću i Mirkovcima kod Vinkovaca 1991. godine, vodi žestoku borbu sa hrvatskim sudijama, kojima se, kako ističe, žuri da njegovog oca na silu osude u montiranom procesu iako je nedavno tokom pritvora operisao karcinom i jedva preživio.
“Oca je par sati delilo od smrti, jer je operisan od karcinoma u poslednjem trenutku. Ipak, sudija ignoriše njegovo očajno zdravstveno stanje, zbog čega ide na hemioterapije u osječku bolnicu, odakle ga vraćaju u zatvor. Sudija čini sve da ubrza proces kako bi ga osudio, iako je moj otac nevin. To bi se i ustanovilo da sudija ne odbija dasasluša svedoke odbrane”, rekao je Travica za Srnu.
Prema Aleklsandrovom viđenju, njegov otac je žrtva lažnog svjedoka, na osnovu čijeg iskaza je podinuta optužnica, ambicije predsjednika Sudskog vijeća da preko montiranog procesa protiv Srbina dođe do pozicije predsjednika osječkog suda i orkestrirane hajke hrvatskih medija.
ODBIJAJU SVJEDOČENjE OČEVIDACA NAVODNOG ZLOČINA
Aleksandar kaže da je do sada odbijeno osam svjedoka odbrane, među kojima su i dva očevica događaja oko crvene kuće u Ceriću, gdje je, prema navodima iz optužnice, u oktobru 1991. godine ubijeno osam zarobljenih pripadnika hrvatske policije i HOS-a.
Za to i terete njegovog oca, tvrdeći u optužnici da je učestvovao u strijeljanju Hrvata i prethodnom navodnom zlostavljanju, iako je on, kako naglašava Aleksandar, tada bio na drugom dijelu fronta.
Tu je, kako kaže Aleksandar, njegov otac bio zadužen za odvoženje ranjenika, što je potkrijepljeno dokumentacijom, drugim izvorima i dokazima koje imaju tadašnji komandant Teritorijalne odbrane u Mirkovcima i njegov zamjenik, koji je htio da
svjedoči, ali ga je sud odbio.
Željko Travica, prema objašnjenju njegovog sina, do dana kada je uhapšen, nije ni slutio da bi bilo ko mogao da ga optuži za bilo kakav zločin, a posebno čovjek koga je spasio u događajima sa početka oktobra 1991. godine u Ceriću.
Međutim, u to se uvjerio 5. oktobra 2024. godine, kada je iz Velike Britanije, gdje je živio od 2016. godine, putovao u Francusku.
Čim je kročio na francusko tlo, policajci su ga u pograničnom gradu Kaleu po hrvatskoj potjernici uhapsili i sproveli u ekstradicioni pritvor, kada je i saznao da je optužen za ratni zločin navodno počinjen 33 godine ranije.
ŽELjKA LAŽNO OPTUŽIO ČOVJEK KOGA JE SPASIO
Klupko je ubrzo počelo da se odmotava i Željko je, kako svjedoči njegov sin, shvatio da mu je lažnim iskazom optužncicu “spakovao” jedan od trojice Hrvata, koje je u oktobru 1991. godine spasio.
“Otac je bio na drugom kraju fronta i posle borbe je naišao na trojicu Hrvata, koje su vodila dvojica Srba iz sela. Jedan je bio uperio pušku u njih, ali je ćaća rekao da ih ne diraju. Onda se jedan iz sela, koji je prije rata bio u zatvoru, sporečkao sa mojim ćaćom, koji je reagovao, znajući šta bi moglo da se desi”, ispričao je Aleksandar.
Potom su, kako kaže Aleksandar, okrenuli oružje jedan prema drugom, ali su naišli srpski teritorijlaci i razdvojili ih, nakon čega je njegov otac otišao u selo da odveze ranjenika, ovaj s kojim se posvađao na drugu, a hrvatski zarobljenici na treću stranu.
On ističe da su svi svjedoci tužilaštva mijenjali iskaze, ali da je jedan od trojice Hrvata koje je njegov otac spasio otišao najdalje u optužbama i Željku nakačio sve i svašta, mada ga u početku istrage nije ni pominjao kao učesnika događaja obuhvaćenih optužnicom.
PROBLEMATIČNI I KLjUČNI SVJEDOK I OPTUŽNICA
Njegov motiv je, vjeruje Travica, bila penzija hrvatskog ratnog invalida, za šta se dobija esktra primanje, uz nečiji nagovor, pošto je njegov otac jedan od viđenijih Srba u tom kraju, koji je poslije rata i u hrvatskom sistemu bio načelnik opštine Mirkovci dok je postojala.
Aleksandar ukazuje da je taj ključni svjedok tužilaštva problematičan po više osnova, ali je, uprkos tome, doveden na televiziju, gdje je sjedeći u invalidskim kolicima, nabijedio njegovog oca da je “ratni zločinac” prije nego što je istraga i počela.
“Taj svedok u izjavama iz 2014. i 2015. uopšte nije pominjao oca. Tek kada je ćaća završio u pritvoru, on je počeo da ga pominje i tvrdi da ga nije vidio da puca, ali da je bio u streljačkom stroju kada su navodno ubijeni HOS-ovci”, kaže Aleksandar.
On ističe da je sudski vještak iz priložene medicinske dokumentacije zaključio da je navodni svjedok ostao invalid u događajima posle 2004. godine, da je dvije godine ranije imao saobraćajnu nesreću, a potom i povredu pete.
“Posle neke povrede doktor mu je prepisao štake, a on stopostotni invalid u kolicima. Kome se prepisuju štake ako je u invalidskim kolicima? Do sada su obavljena tri veštačenja njegovih iskaza. Kaže da je imao povrede u ratu, koje su registrovane tek 1992. godine, a ovo za šta optužuju mog oca se desilo 1991. godine. Za te povrede veštak je rekao da nisu mogle da imaju trajne posledice”, svjedoči Aleksandar.
Sporan je, prema njegovim riječima, i opis događaja koje je taj svjedok predočio tužilaštvu, jer je drugi hrvatski svjedok ispričao da uošte nije bilo streljačkog stroja, da je bila borba i da je on pobjegao po toj liniji, na kojoj ovaj opisuje da je bio streljački stroj.
“On tvrdi da su bila četiri metra razdaljine između Srba i Hrvata, u koje su Srbi pucali sa te distance. Međutim, postoji patološki izveštaj, po kojem su rane tih kojih su navodno streljani u peti, na prstima, po rukama i na zadnjici, kao i da su rane ukoso. Kakve su to rane od streljanja? Ko koga strelja u petu ili zadnjicu? To nema veze sa životom”, ističe Travica.
Ukazujući da je nepojmiljvo da je istraga otvorena 2023. godine, 32 godine od inkriminisanog događaja, on pita – gdje ima logike da toliko dugo neko ćuti da je vidio neka ubistva?
“Moj otac je tog svedoka na sudu pitao zašto za sve ove godine nije podneo krivičnu prijavu, jer je ćaća, između ostalog, bio i na javnoj funkciji u Hrvatskoj. On je odgovorio da nije znao da za to u Hrvatskoj može da se podnese krivična prijava. I to je njima slučaj! Gde to ima, osim u Hrvatskoj, da se iznose takve sulude stvari, u kojima nema zrna logike?”, pita Aleksandar.
TRAŽE DA SA HEMIOTERAPIJE IDE NA SUD
Veze sa elementarnom logikom i normama, ali ni sa pravom i pravdom, prema njegovom mišljenju, nemaju ni potezi sudije Davora Mitrovića, koji je prije desetak dana izabran za predsjednika Županijskog suda u Osijeku i sada samo čeka potvrdu tog izbora.
Aleksandar vjeruje da je proces protiv njegovog oca bio dio Mitrovićeve kampanje u pohodu na tu funkciju, u koji je krenuo, ne obazirajući se na bilo kakva pravila i zakone.
“Zakazao je ročište za 25. februar, a ćaća je ove sedmice počeo da ide na hemioterapije posle operacije karcinoma debelog creva”, otkriva Travica.
On je istakao da sudija uporno odbija svjedoke odbrane, od kojih bi dvojica mogli da budu ključni samo kada bi im dozvolili da daju iskaze.
Četvorica su, do duše, dala iskaze, ali kao i da nisu, jer ih je sudija, prema objašnjenju Travice, praktično ignorisao.
EMBARGO NA SVJEDOČENjE HRVATSKOG POLICAJCA
Sudija, kako kaže Aleksandar, odbija i svjedočenje hrvatskog penzionisanog policajca Ivana Bartolića, koga je njegov otac na početku rata spasio od egzekucije
u Mirkovcima.
“On je posle rata bio u nekom hrvastkom antiterorističkom timu i učestvovao u raznim istragama ratnih zločina. Došao je i do toga da su trojica Hrvata u policiji u Vinkovcima svedočila da ih je otac spasio u oktobru 1991. u Ceriću. Hteo je o tome da govori na sudu, ali su ga odbili, uz obrazloženje da nije bio direktan učesnik sukoba”, otkriva Travica.
Bartolić je, kaže Travarica, tada iz revolta dao intervju “Večernjem listu” u kojem je ispričao da mu je Željko Travica spasio život, riskirajući svoj i sve drugo do čega je došao, nakon čega su mu prijetili čak i u emisiji “Bujica”, upozoravajući ga da pazi šta priča.
“Oni kao svjedoke odbijaju i svoje, kako ih zovu, branitelje. Dotle to ide. Sudija je na nedavnom ročištu pobesneo i na njihovog veštaka, koji je rekao da moj otac ne može da bude izvođen pred sud kad počne zračenje”, priča Aleksandar.
OBOLjELOM OD RAKA NE DAJU KUĆNI PRITVOR
Kada je sudu dostavio dokumentaciju da je njegov otac u Velikoj Britaniji operisan zbog karcinoma bubrega, Aleksandru su rekli da to baci i da je to svako mogao da napiše!?
“To su te njihove evropske vrednosti. Tako je i sa našim zahtevom da ćaću puste u kućni prtitvor u Hrvatskoj dok traje lečenje, jer je neizdržljivo da ide na hemioterapije iz pritvora u bolnicu i nazad. Sudija je to odbacio, ali ne u odnosu na okolnosti koje mi tražimo, nego sa obrazloženjem iz sasvim drugog zakona. Neverovatno je da sudija krši zakon da bi odbio kućni pritvor čoveku koji ide na zračenje”, naglašava Aleksandar.
Još nevjerovatnije je, kaže Aleksandar, sve što je njegov otac prošao od avgusta prošle godine, kada su mu otrili karcinom debelog crijeva i rekli da mora na operaciju u roku od tri sedmice, ali su ga operisali tek u decembru, kada je imao zakazanu operaciju žuči.
“Kada ga je doktor otvorio, video je da ima zapetljaj creva i rekao da su ga
sati delili od smrti. Da ga nije otvorio, umro bi. Znači, oni su ignorisali to što je on morao da operiše rak hitno da bi sudija odradio još četiri-pet ročišta i priveo suđenje kraju”, navodi Aleksandar.
Poslije operacije Željka su vratilu pritvor i nisu mu dali adekvatnu ishranu, pa je počeo da pada u nesvjest.
“Mi smo se žalili i oni ga prebace u zatvorsku bolnicu u Šimunskoj u Zagrebu, gde su uslovi još gori nego u pritvoru u Osijeku. Tamo nema ni toalet u ćeliji, on mora da zvoni, a oni ne otvaraju po dva sata. Možete zamisliti tu situaciju da je čovek operisao rak creva i ne može da ide u toalet nego mora da ih moli”, priča Aleksandar.
NISU GA PREVIJALI, BACIO ZAVOJE DA SE NE ZARAZI
On tvrdi da njegovog oca, između ostalog, dvije sedmice nisu previjali i da je na kraju bacio zavoje da se ne inficira.
“Doktora nije video pet minuta u dve nedelje. Žalio se upravnici, koja je počela da mu drži predavanje o njegovoj optužnici. Rekao joj je, uz izvinjenje, da nije njen posao da govori o tome, jer nije ni sudija, niti tužilac, već da treba da pruži servis, pošto je to tobože bolnica. Tu je spao na 50 kilograma i izgledao je kao kostur. Mislio sam da će da umre. Na kraju je potpisao da ga vrate u pritvor u Osijeku samo da se reši te zatvorske bolnice u Zagrebu”, kaže Aleksandar.
Agonija je nastavljena i po povratku u Osijek, jer sudiji ni takvo stanje njegovog oca nije bilo dovoljno da ga pusti u kućni pritvor dok traje zračenje, a jedno od obrazloženja zašto to nije moguće bila je kvalifikacija da je “sklon bjekstvu”.
“Moj otac nije imao nikakvih problema sa zakonom pre ove sudske farse. Završavao je sve papire u hrvatskim konzulatima, putovao sa hrvatskim pasošem i bio načelnik opštine u njihovom sistemu do 1999. godine. To da je navodno sklon bekstvu su oni izmislili, a pogotovo njihovi mediji, koji sve vreme vode hajku i izmišljaju, nazivajući ćaću ratnim `zločincem` ili `krvolokom`”, ukazuje Travica.
BAJKE HRVATSKIH MEDIJA O “NOTORNOM SRBINU”
Jedan hrvatski portal objavio je i tekst pod naslovom “Dolijao notorni Srbin iz Mirkovaca nakon 27 godina”.
“Pazite taj termin `notorni Srbin`. To je nestvarno bolesno. Nema šta oni ne pišu i neverovatno je kakve izmišljotine plasiraju. Čak su objavljivali da se moj otac skrivao u Velikoj Britaniji 27 godina, što je nemoguće, jer je 1999. bio načelnik opštine Mirkovci, a mi smo i u Veliku Britaniju 2016. ušli sa hrvatskim pasošima, sa kojim je ćaća ranije išao i na rad u Nemačku. Bio je i u partiji kod /Vojislava/ Koštunice u Srbiji, koju je predstavljao kao gradski odbornik u Novom Sadu i obavljao dužnost direktora stranke”, ističe Aleksandar.
Ima utisak da, sa druge strane, u srpskim medijima i u javnosti u Srbiji, uz izuzetke, vlada nezainteresovanost za slučaj njegovog oca, kao i za brojne Srbe koji prolaze kroz sličnu golgotu u hrvatskim zatvorima i na sudovima, u šta se uvjerio i kada je tražio pomoć institucija, gdje su ga uglavnom ili odbijali ili mu sugerisali da šalje dopise i mejlove,od čega nije bilo nikakve koristi.
“Gostovao sam u dvije televizijske emisije sa Savom Štrpcem i to je uglavnom sve što je ovde objavljeno o mom ocu. Oglasili su se i pojedini političari, a jedan poslanik vladajuće stranke nedavno je skrenuo pažnju našem konzulatu u Hrvatskoj, u kojem se stalno pozivaju na neke procedure koje ne smeju da krše, da je ovo što se dešava sa mojim ocem pitanje života i smrti, a ne procedura”, rekao je Aleksandar.
On je ubijeđen da bi Hrvati, da imaju svjedoka Srbina koji je spreman da svjedoči u korist nekog njihovog optuženika za ratne zločine kao što je u Hrvatskoj slučaj sa Ivanom Bartolićem, kome sud ne dozvoljava da kaže bilo šta pozitivno o njegovom ocu, od toga napravili bar deset emisija u udarnim terminima.
“Ovde na takvu situaciju ne reaguju. Hrvati su pravili senzacionalističke priče o mom ocu, nazivajući ga ratnim zločincem pre presude, a glavnog svedoka su prvo dovukli na televiziju, ne mareći za to što ugrožavaju istragu. O svim objavljenim bolesnim lažima da ne govorim. Ispada da njima nije problem da to rade, a našima je izgleda problem da objave istinu”, ističe Aleksandar.
Izvor: glassrpske.com
