“Tek što je napunio 36 godina moj Uroš nestade. Neko mora da zna gdje je, nije igla da se izgubi.” “Nadam se da će jednog dana progovoriti nečija savjest i istina o sudbini moje majke izaći na vidjelo.” “Čuvaj mi djecu… To su bile posljednje riječi Đure Nenadića.”
Iza tih rečenica punih nevjerice, neizvjesnosti, bola i nade, koja još tinja, kriju se porodice iz Krajine, koje su u danima žestokih akcija hrvatskih snaga, prije svega “Bljeska” i “Oluje” protjerane sa ognjišta i bile primorane da sa stotinama hiljada zemljaka potraže novo parče zemlje za sebe i najmilije koji su uspjeli da se spasu.
Brojni, ipak, nisu. Neki su pronađeni godinama poslije “Oluje” i sahranjeni daleko od rodne grude, a ima i onih o kojima se ni danas, 30 godina kasnije, ništa ne zna. U “životu” ih održavaju njihovi voljeni, koji su smogli snage da pričaju o njima, njihovim očima, glasu, navikama i najvećim ljubavima s nadom da će doživjeti da čuju istinu i pronađu makar i jednu kost.
Ispovijesti i svjedočenja su ostala trajno zapisana u knjigama “Kad čekanje i neizvjesnost uspore ritam života”, koje je pripremilo i objavilo Udruženje porodica nestalih i poginulih lica “Suza” registrovano 1998. u Beogradu, a počelo sa radom dvije godine ranije.
Jedna krije gorku sudbinu koja je zadesila Rusmilu Krekić, Uroševu suprugu, zvanu Ruža.
- Bili smo mladi kad smo se uzeli, ja sa 19, a on sa 23 godine. Stekli smo dva sina, Dejana i Duška. Živjeli smo u Benkovcu sa svekrvom i svekrom u našoj porodičnoj kući. Imali smo veliko seosko domaćinstvo, dosta stoke, vinograd, sadili smo lubenice. Radili u firmama. Mislili smo da niko i ništa ne može da naruši našu porodičnu idilu. Međutim, sve se odjednom mijenja. Devedesetih počinje rat, a moj suprug Uroš je išao na položaj kao i svaki muškarac koji je branio svoju kuću. I tako, ode on na Ognjenu Mariju, 30. jula 1995. godine na Dinaru. Od toga dana naši životi poprimaju druge oblike. Nikada ga više nismo vidjeli i nikada se više nije vratio. Dobijali smo razne informacije. Prva je bila da je zarobljen, pa me držala nada – doći će jednog dana, a onda je sa godinama i ona postala sve bljeđa. Svi Srbi koji nisu otišli iz svojih kuća odvedeni su 5. na 6. avgust 1995. godine negdje u okolinu Knina u neki sabirni centar, a naša komšinica koja je takođe bila zarobljena, kaže da je vidjela i njega tu, navodno je bio ranjen i tražio je vode, ali nije smjela da mu da. Kasnije su ih razdvojili, ona je odvedena u Zadar, a za njega ne zna gdje je odveden – ispričala je Ruža.
Svekar je preminuo prije Uroševog nestanka i, na njegovu sreću, nije saznao za nestanak sina. Peti dan od Uroševog odlaska, 4. avgusta, kreće nesrećna akcija “Oluja”.
- Kasarna je bila blizu naše kuće, granate su padale od rane zore. Morali smo se skloniti. Pokupila sam djecu i nešto Uroševih stvari s nadom da kada ga sretnem, može da se presvuče. Baba je ostala kod kuće da brine o stoci i, ako se djever ili Uroš vrate kući, da im se nađe. Sutradan je i ona morala poći od kuće. Djeca i ja smo se u Benkovcu popeli na neki kamion i tada počinje naš put u nepoznato. Stigla sam u Srbiju sa dječacima od 7 i 12 godina i Uroševim stvarima. Osjećala sam se izgubljenom, jer Uroša nema pored mene. Uroš je bio moja snaga, moj oslonac. Mislila sam, život moj će stati, ja bez njega ne mogu da funkcionišem, ne mogu da dišem. Došli smo iz male sredine u veliki grad, Beograd, u kojem ni ja ne znam kako da se ponašam i vladam, a treba djecu da uputim kako da se oni snađu. Gledam u djecu i shvatam da nemam mnogo izbora, moram da se trgnem i da se borim. Svako veče sam lijegala i ujutro ustajala sa istom mišlju, a to je želja da djeca izrastu u dobre i normalne ljude – nastavila je ona.
Želja joj se ostvarila.
- Moja želja se ostvarila, djeca su mi danas porodični ljudi i svaki sin ima po dvoje djece. Najstariji unuk nosi djedovo ime – Uroš. Često zamišljam kako bi bilo da se Uroš pojavi, kako bi bio srećan da ih sve vidi, kako bi sve bilo drugačije da je i on sa nama. Prošle su tri decenije neizvjesnosti. Ja se i dalje nadam da ćemo saznati bar nešto. Neko mora da zna gdje je Uroš, neko ga je odveo, ipak je živ zarobljen, morao je neko nešto vidjeti… Ma nije on bio igla da se izgubi. Onakav čovjek ne može tek tako da nestane. Ne bih voljela da se ovo desi ponovo i nikome ne bih poželjela da život provede u neizvjesnosti. Da bar imamo njegov grob, da ga dostojno možemo sahraniti, bilo bi lakše, da svi nađemo mir. Ovako, od njega mi je ostala samo burma koju čuvam kao svetinju – ispričala je Uroševa Ruža.
Vladimir Đukić još traga za majkom Darinkom, kojoj je svaki trag izgubljen u maju 1995.
- Navršile su se tri decenije, a ja ne znam pouzdano kakva je sudbina zadesila moju majku. Život u neizvjesnosti niko ne zaslužuje, bilo bi mi lakše kad bih znao istinu. Ma šta da joj se desilo, koliko god da je istina surova, samo da saznam šta je bilo sa mojom milom i jakom majčicom. Ne mogu da zamislim da je neko mogao da joj naudi. Ne zato što je moja majka, već uopšte starijoj ženi koja je ostala sama kod kuće, krhke građe i blaženog lika – svjedočio je Vladimir.
Ovakvih i sličnih priča o sudbinama krajiških Srba ima još na hiljade. Sve su, kako navode iz Udruženja, posebne, ali u jednom iste, odnosno u želji da se upale svijeće koje će obasjati sjećanja, pružiti nadu da život može da se nastavi.
- Preživjeli svjedoci ne mrze, praštaju, ali ne zaboravljaju. Bilježenjem pojedinačnih sudbina porodica ispunjava se deo našeg zajedničkog duga prema žrtvama da ne ostanu zaboravljene, jer ono što nije zapisano kao da se nije ni dogodilo. Udruženje teži da se prema svakoj žrtvi odnosi sa pijetetom i jednakom pažnjom i da bar na ovaj način bude zabilježena – poručila je predsjednica Udruženja Dragana Đukić.
Stradali
Operacija “Oluja” počela je 4. avgusta 1995. ofanzivom vojske i policije te jedinica HVO na području Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije. Dan kasnije hrvatska vojska je ušla u gotovo napušten Knin i istakla zastavu Hrvatske, dok su kolone izbjeglica preko srpskih teritorija u BiH krenule ka Srbiji.
Prema podacima “Veritasa”, tokom “Oluje” protjerano je više od 220.000 Srba, a na evidenciji su imena 1.903 poginulih i nestalih Srba iz ove akcije i poslije nje, od koji je 1.236 civila ili 65 odsto, a oko tri četvrtine bili su stariji od 60 godina.
Vedrana Kulaga Simić
Povezani tekstovi
