Fehir je negirao krivnju po izmijenjenoj optužnici te u iscrpnoj obrani Glavaša i svojega oca optužio za nečasna i protuzakonita djela u ratnom Osijeku, rekavši kako ga je otac prisilno i mimo njegove volje kao šesnaestogodišnjaka odveo u Glavaševu postrojbu i dao mu oružje
Branimir Glavaš i moj otac Josip Fehir znaju što se dogodilo Đorđu Petkoviću, izjavio je u srijedu Krunoslav Fehir pred sudom u Beogradu. Iznoseći obranu pred sudskim vijećem Višeg suda u Beogradu za ratne zločine nad Srbima 1991. u Osijeku, koje je u Hrvatskoj osobno razotkrio, Fehir je negirao krivnju te u iscrpnoj obrani, koju je iznosio oko 45 minuta, Glavaša i svojega oca optužio za nečasna i protuzakonita djela u ratnom Osijeku, rekavši kako ga je otac prisilno i mimo njegove volje kao šesnaestogodišnjaka odveo u Glavaševu postrojbu i dao mu oružje.
Ustvrdio je kako Glavaš i njegov otac Josip “znaju što se dogodilo Đorđu Petkoviću”, srpskom civilu koji se i danas vodi kao “nestali” nakon što je 31. kolovoza 1991. u garaži Sekretarijata za narodnu obranu u Osijeku bio zatočen zajedno sa srpskim civilom Čedomirom Vučkovićem, koji je ubijen prisilnim ispijanjem sumporne kiseline.
Taj zločin jedan je od onih koje je još 2005. javno razotkrio šesnaestogodišnji stražar pred tom garažom Krunoslav Fehir, i za koji se od 2007. sudi Branimiru Glavašu i suoptuženicima, te zbog kojega je Fehir u lipnju ove godine uhićen na granici sa Srbijom, gdje je od tada u pritvoru.
No optužnica Javnog tužilaštva za ratne zločine Srbije Fehira više ne tereti za ubojstvo Čedomira Vučkovića: nakon što je Fehirov odvjetnik Bojan Stanojlović na prvome ročištu 12. studenoga dostavio dokaze hrvatskih sudova da je Fehir za to djelo u Hrvatskoj pravomoćno oslobođen, Tužilaštvo je optužnicu je izmijenilo izbacivši optužbu za ubojstvo Vučkovića, pa je branitelj Stanojlović na ročištu u srijedu, 19. studenoga, izmijenjenu optužnicu nazvao “praznom ljušturom” u kojoj “nije ostalo ništa”.
Štoviše, Stanojlović je ispravio nekoliko elementarnih netočnosti navedenih u izmijenjenoj optužnici, rekavši primjerice kako je netočno da se oružani sukob od 1991. do 1995. odvijao “na prostoru nekadašnje RH koja je bila u sastavu SFRJ”, jer je “Hrvatska država od 1992.”, kao i da nije točno da su hrvatske snage od 1991. do 1995. ratovale protiv JNA, “jer je JNA 1991. napustila Hrvatsku, a od 1992., odlukom Skupštine Srbije, više ne postoji”.
Stanojlović je osporio i tvrdnju iz optužnice o sudbini Đorđa Petkovića, druge žrtve zločina od 31. kolovoza 1991., koji se prvi put spominje u novoj, izmijenjenoj optužnici, i za kojega se navodi kako je “mučen do smrti”. Stanojlović je to osporio rekavši kako nema dokaza da je Petković “mučen do smrti”, jer sudbina Đorđa Petkovića nije poznata do danas. Fehir je, međutim, u svojoj obrani ustvrdio kako Glavaš i njegov otac, Josip Fehir, znaju što se dogodilo Petkoviću, jer su na mjestu zločina, kod garaža osječkog Sekretarijata za narodnu obranu kojim je zapovijedao Glavaš, ostali i nakon što su njega, Krunoslava Fehira koji je dotad čuvao stražu, odveli s mjesta događaja.
“Josip Fehir osobno je poznavao Đorđa Petkovića”, ustvrdio je njegov sin Krunoslav. “Petković je bio živ kad su mene odveli s tog mjesta”, kazao je Fehir, ustvrdivši kako su u izmijenjenoj optužnici, u kojoj se Đorđe Petković spominje prvi put, iznesene “grube neistine” o sudbini tog čovjeka. “O Đorđu Petkoviću ja ne znam ništa. To znaju Branimir Glavaš i Josip Fehir. Nije mi jasno otkud tužiteljstvo crpi informacije”, kazao je Krunoslav Fehir.
Podrobno je opisao kako ga je otac “prisilno i mimo volje” 1991. doveo u Glavaševu postrojbu. Išao je, rekao je, u drugi razred srednje škole, i njegov je razred evakuiran u Mađarsku, pa je i on htio poći s njima. No otac, “koji je bio vrlo dobar s Branimirom Glavašem”, odlučio je drukčije, i 16. lipnja 1991. doveo ga u zgradu škole Ivana Gorana Kovačića u Osijeku gdje je bila smješten dio postrojbe Branimira Glavaša.
“Bio sam običan vojnik i bavio se logističkim poslom te ponekad osiguravanjem objekata. Vojnu iskaznicu nisam imao do 30. rujna, kada sam dobio iskaznicu Zbora narodne garde. Sve je to dokazano pred sudovima u Hrvatskoj, gdje sam svjedok”, kazao je precizirajući kako je naknadno saznao da je Glavaševa postrojba, kolokvijalno zvana “Branimirova osječka bojna”, BOB, “dodijeljena SNO-u”, ali je formalno bila u rezervnom sastavu MUP-a kojim je zapovijedao Josip Reihl-Kir, “koji je zagovarao mir i da JNA što prije ode, ali Glavašu to nije odgovaralo”.
Glavaš je, kazao je Fehir, “više puta izjavio da je u Osijeku on zakonodavna, izvršna i sudska vlast”. Fehir je kazao da je bivši ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac svjedočio da je Glavaš “zbog nedjela i čišćenja Osijeka od Srba trebao biti uhićen”, ali da je dan prije njegova uhićenja smijenjen sam Boljkovac. “Glavaš je preuzeo sve institucije, iako za to nije imao ovlasti”, a nakon ubojstva Josipa Reihl Kira u Osijeku se situacija “otela kontroli”: zavladao je kaos, iz zatvora su pušteni osuđenici za najteža kaznena djela, a Glavašu se nitko nije mogao suprotstaviti, čak ni Franjo Tuđman, kojemu je “očito takvo stanje odgovaralo”, ustvrdio je Fehir.
Tvrdnje iz optužnice kako je sudjelovao u zločinima nazvao je “grubim neistinama”. “Nikoga nisam mučio, nikoga zastrašivao. Štoviše, više puta sam htio otići iz postrojbe jer sam saznao da odmetnuti dio postrojbe čini nedjela”, kazao je, objasnivši kako je postrojba, koja je s vremenom prerasla u brigadu, bila smještena na više lokacija, pa nije znao za sve njezine sastavnice.
“Tek godinama kasnije čuo sam za Uskočku satniju”, naveo je primjer i dodao kako se nečasnim radnjama “bavilo uglavnom zapovjedništvo i dobar dio ljudi odanih Branimiru Glavašu”. Za prve sumnjive radnje, poput oduzimanja vozila uz potvrdu o privremenom oduzimanju, saznao je desetak, petnaest dana nakon što ga je otac doveo u postrojbu. “Protivio sam se tome. Ženevske konvencije nisam poznavao, a i da jesam, nisam počinio ništa čime bih ih prekršio”, kazao je.
Na pitanja tužiteljice Gordane Jekić-Bradaić, Fehir je ispričao potresne detalje njegova razorenog odnosa s ocem. “Na sreću, ne poznajete ga osobno – shvatili bi”, odgovorio je na tužiteljičino pitanje da objasni kako ga je otac prisilio da se maloljetan priključi vojsci. Izravno je optužio oca za protuzakonito oduzimanje stana u Osijeku. Kazao je kako je Josip Fehir od jednog Srbina oduzeo šestosobni stan koji je kasnije jeftino otkupio, dodajući kako je to bila prva nezakonitost za koju je u Osijeku čuo, a kasnije je čuo i za druge, ali nijednu nije vidio niti u njoj sudjelovao.
Odnosi s ocem narušeni su, rekao je, naročito od 2005. godine, kada je i javno i službenim iskazom u Državnom odvjetništvu osobno razotkrio zločine. “To mi je otac zamjerio. Održao je press konferenciju. Svjedok Šipoš, koji je potvrdio moj iskaz, pretučen je. Bio sam izvrgnut teroru Josipa Fehira i Branimira Glavaša. Procijenjeno je da sam životno ugrožen, pa sam iz Osijeka, gdje sam bio policajac, pod zaštitom premješten u Istru. Dugi niz godina tako sam živio”, kazao je i dodao da je otac koji dan uoči ročišta preko hrvatskog veleposlanstva u Beogradu tražio kontakt s njim, ali je odbio.
Pred sudom je nakon Fehirova iskaza svjedočio Bogdan Vučković, sin ubijenoga Čedomira Vučkovića, koji je ispričao kako su sestra i on, koji su bili u Beogradu, 31. kolovoza 1991., čuli od majke kako je otac otišao od kuće i nije se vratio, što je za njega bilo posve neubičajeno. “Poslije nekoliko dana sam saznao da je njegovo tijelo na patologiji osječke bolnice. Nismo znali što se dogodilo. Sahranjen je u Osijeku, nakon što je majka uz velike probleme uspjela dobiti tijelo”, kazao je.
Svjedočio je kako su teškoće za Srbe rasle nakon prvih slobodnih izbora 1990., a naročito nakon što je na televiziji objavljen film o naoružavanju Hrvatske, kolokvijalno poznat kao “film o Špegelju”. Informacije iz tog filma “Srbe su dodatno uplašile”, jer su naoružavanje Hrvatske smatrali protuzakonitim. Pritisci su se pojačavali, spominjali su se “četnici”, a on je s vremenom zaključio “da je to postao naziv za Srbe”.
Situacija je bila sve napetija, “mnogi su lokali minirani, a za Glavaša se pričalo da je postao gospodar života i smrti”, kazao je Vučković. Svojega oca, šumara Čedomira, opisao je kao “porodičnog čoveka koji je pomagao ljudima, nije bio svadljiv ni član političkih partija, jer ga to nije zanimalo, a radio je da bi meni i sestri osigurao bolji život”.
Upitan priključuje li se krivičnom progonu Fehira, odgovorio je potvrdno. “Razumem da je optuženi u to vrijeme bio mlad, ali pogledajte ove fotografije”, kazao je Bogdan Vučković i prisutnima u sudnici pokazao, uvećane, davno objavljene fotografije Krunoslava Fehira u crnoj odori, s “U” na kapi, kako pozdravlja nacističkim pozdravom.
Odvjetnik Stanojlović na to je prosvjedovao rekavši kako te fotografije nemaju veze s predmetom, a sudac Vladimir Duruz kazao svjedoku kako one nisu dio spisa, te ga uputio neka ih, ako smatra korisnim, preko svog pravnog zastupnika predloži kao dokaz, pa će sud odlučiti mogu li one to postati ili ne.
Nakon Fehirova i Vučkovićeva iskaza odvjetnik Bojan Stanojlović zatražio je ukidanje pritvora za Fehira jer je iznio obranu, “evidentno je protivpravno lišen slobode”, a zdravlje mu je u pritvoru sve lošije. Tužiteljstvo se usprotivilo, a sudsko vijeće nakon kratkog vijećanja, odbilo prijedlog. Predsjedatelj sudskog vijeća, sudac Vladimir Duruz, sljedeće je ročište zakazao za utorak, 2. prosinca u 11 sati, u sudnici 2 Posebnog odeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, u Ustaničkoj ulici 29.
U izjavi novinarima nakon ročišta Fehirov branitelj Stanojlović izjavio je da se “nada oslobađajućoj, a možda i odbijajućoj presudi”. “U najgoroj varijanti, Fehir može dobiti jako blagu kaznu, da ide kući svojoj majci”.
Na pitanje postoji li mogućnost da Srbija na temelju svjedočenja Krunoslava Fehira pokrene kazneni postupak protiv njegovog oca i Branimira Glavaša, Stanojlović je odgovorio da ne vjeruje, jer za to “ne postoji politička volja”. “Čim Fehira hapse jasno je da nema političke volje: zna se njegovo svojstvo u Hrvatskoj”, aludirao je Stanojlović na apsurdnu situaciju u kojoj Srbija progoni čovjeka koji je u Hrvatskoj razotkrio zločine nad Srbima.
No pravni i moralni apsurd “slučaja Fehir” u Srbiji najbolje je poslije ročišta sažela Krunoslavova majka Ankica, koja u izjavi novinarima nije mogla suspregnuti suze: “Pogodila me ova nepravda. On je bio dijete kada ga je otac odveo. Treba suditi njemu, kao i nalogodavcu koji ga je postavio da tamo čuva stražu. Dijete od šesnaest godina – žalosno je da otac nije mogao svoje dijete zaštititi”.
Povezani tekstovi
