e-Veritas, 14.04.2026, Junačko raketiranje sleđa

Zagrebačka presuda kojom je odbijena odšteta članovima porodica ubijenih u raketiranju izbjegličke kolone na Petrovačkoj cesti 1995., novi je prilog ismijavanju prava u političke svrhe

Općinski građanski sud u Zagrebu isporučio je krajem marta nepravomoćnu presudu u kojoj je vrlo eksplicitno prikazano kako pravosudni aparat štiti državni narativ o ratu u Hrvatskoj. Prema stavu sutkinje Katarine Jukić, za raketiranje i ubijanje civila u izbjegličkoj koloni 7. avgusta 1995. na bosanskoj Petrovačkoj cesti, odgovorno je – vodstvo Republike Srpske Krajine. Tako je nepravomoćnom presudom odbijen tužbeni zahtjev obitelji Vuković koja je tužila Hrvatsku za odštetu zbog stradanja najbližih.

Podsjetimo, u napadu dva nadzvučna aviona tipa MiG-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ) u niskom preletu, život je izgubilo devet osoba, među kojima su bili 44-godišnji Krstan Vuković i njegov 13-godišnji sin Darko.

Unesrećena obitelj je zatražila novčanu odštetu, pozivajući se na obavezu zaštite prava na život iz čl. 21. Ustava Republike Hrvatske i čl. 2. Europske konvencije, uz navod da je riječ o ratnom zločinu nad civilima u zbjegu. Osim toga, podnositelji zahtjeva iznijeli su činjenicu da Hrvatska nije provela učinkovitu istragu te identificirala i kazneno progonila počinitelje ovog kaznenog djela.

Pravna zastupnica obitelji Vuković, odvjetnica Slađana Čanković, za ročište je pripremila dokazne prijedloge te predložila ispitivanje svjedoka. Međutim, ovaj sud je odbio provesti dokaze, ispitati svjedoke i tužitelje, ocjenjujući da to – nepotrebnim. Po svemu sudeći riječ je bila u tome da bi izvođenje dokaza moglo poljuljati službenu verziju događaja koja, ukratko, glasi da Hrvatska ne snosi nikakvu odgovornost.

U moru ignorantskih presuda sa sudova, u kojima su civilne žrtve rata nanovo ponižavane, ova sa Općinskog građanskog suda ističe se po bizarnosti. Na početku obrazloženja, sutkinja skreće pažnju da tužitelji tvrde kako su članovi njihove obitelji stradali u koloni u kojoj su se kretali isključivo civili, civilna vozila, žene i djeca.

To naravno odbacuje kao netočno, a da nije provela niti jedan-jedini dokaz. Smatra da su poginuli članovi obitelji Vuković bili kolateralne civilne žrtve rata te da logika upućuje na odgovornost vodstva tzv. RSK, koje je prema, navodima tužiteljica, naložilo evakuaciju stanovništva.

“Naime, te su osobe, koje su takvo kretanje civila naložile i organizirale, civile izložile ratnim djelovanjima, uslijed kojih su oni nažalost izgubili živote”, obrazložila je Jukić. Također je otkrila zašto smatra da nije bilo potrebno izvoditi dokaze.

“Javno je poznata, a time i svakoj osobi zainteresiranoj za šira društvena zbivanja, notorna činjenica da su se civilne žrtve, među kojima su, prema tužbenim navodima bili članovi obitelji tužiteljica, kretale zajedno s vojnim vozilima i naoružanjem nelegalnih okupacijskih snaga, koje su se povlačile s područja Republike Hrvatske (suprotno tužbenim navodima da se u koloni nalazili samo civili)”, navela je sutkinja.

Posebno je skandalozno što tvrdi da su se avioni Hrvatske vojske nalazili u zračnom prostoru Bosne i Hercegovine “radi sprječavanja nove humanitarne katastrofe na području te države, nakon genocida u Srebrenci, kao i da zrakoplovi Hrvatske vojske nisu bili jedini zrakoplovi koji su tada vojno djelovali u zračnom prostoru Republike Bosne i Hercegovine.”

Nigdje u presudi nema slova o dokazu koji bi ukazao da je baš taj let iznad kolone civila imao “humanitarnu svrhu”. Očito je trebalo iskonstruirati da je kolona Vojske RSK, okrenuta leđima Hrvatskoj te upravo poražena u ratu u ovoj državi, i dalje predstavlja bilo kakvu opasnost.

Opravdavajući djelovanje Hrvatske vojske, Jukić je otišla korak dalje, čak navodeći da bi upotreba prakse Europskog suda za ljudska prava, uzrokovala određenu štetu. Prema njenom mišljenju, potencijalna istraga ovog ratnog zločina protiv pilota, koji su upravljali borbenim avionima iznad izbjegličke kolone, “proizvelo bi skepsu, na osobnoj razini, u pogledu spremnosti izlaganja vlastitog života u ratnim djelovanjima, radi zaštite života drugih ljudi, a pod cijenu vlastitog života.”

Drugim riječima, sutkinja je u obrazloženju pribjegla vojno-strateškom rezoniranju, smatrajući da bi moral vojske u nekim budućim sukobima, očito, bio važniji od provođenja istrage o pogibiji civila. Obitelj nije dobila priliku da sud razmotri prikupljene dokaze koji, za razliku od neutemeljenih stavova sutkinje, u određenoj mjeri rasvjetljuju događaje od 7. avgusta 1995.

Još 2024. odvjetnica Čanković je Novostima predočila dokumentaciju s kojom je namjeravala ući u pravosudnu bitku. Ona je sudu dostavila dokument u kojem je podrobno bilo objašnjeno na koji su način bile angažirane zračne snage, kao i tok same operacije po danima i zadaćama.

Priložen je i članak iz Večernjeg lista iz 2014. “Hrvatsko ratno zrakoplovstvo u Oluji: Sva djelovanja protiv ‘Srpske vojske Krajine’ 1995.” Po svim raspoloživim informacijama, za vrijeme Oluje, HRZ i Protuzračna obrana su učestvovali sa 17 borbenih aviona MiG-21. Vazduhoplovstvo Republike Srpske Krajine tokom 1995. nije imalo takve avione.

– Iz članka je vidljivo da je objekt djelovanja hrvatskih zrakoplovnih snaga 7. avgusta 1995. bilo Medeno polje u općini Bosanski Petrovac. Tvrdnja iz članka proizlazi upravo iz dokumenta “Raščlamba sudjelovanja snaga HRZ i PZO u operaciji HV Oluja”. Dokument je javno dostupan, ali DORH je prigovorio da to ne može biti korišteno kao dokaz jer da je dokument povjerljiv – izjavila je Čanković 2024.

Napomenimo da je općepoznata činjenica se 1995. u Bosni, osim mnoštva civila, nalazila i Hrvatska vojska. Potvrđeno je to u oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima “Tužitelj protiv A. Gotovine i M. Markača” Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju iz 2012. godine.

Nepoštena presuda zagrebačkog suda, za obitelj Vuković predstavlja još jednu retraumatizaciju u nizu. Prije dvije godine, Jovanki Vuković, majci dječaka poginulog na Petrovačkoj cesti, Ministarstvo hrvatskih branitelja odbilo je dati status civilne žrtve rata, koji joj nesumnjivo pripada.

Prema već ustaljenoj i sudski dokazano nezakonitoj praksi resornog ministarstva, majci je uskraćeno pravo na obiteljsku indvalidninu jer je, zajedno s pokojnim sinom – bez obrazloženja i dokaza – bila proglašena za pomagača neprijateljske vojske. Odvjetnica Slađana Čanković je kazala da ne može komentirati nepravomoćnu presudu s Općinskog građanskog suda, ali je najavila ulaganje žalbe.

– Smatramo da nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Došlo je do bitne povrede odredbi Zakona o parničnom postupku. Također smatramo da je došlo do grube povrede ustavnih i konvencijskih prava – zaključila je odvjetnica

 

 

Izvor: Portal Novosti