Tek što je diljem Hrvatske završen program tradicionalne ovdašnje manifestacije Noć knjiga, napustio nas je Ante Lešaja, drug koji je najviše bacao svjetlo na mrak što je prijetio knjigama u ovoj zemlji, naročito onima ideološki te nacionalistički prokazanima još prije tri do tri i pol desetljeća
Kako je to izgledalo u praksi, imao sam se priliku osvjedočiti kad me početkom 1998. godine dopala čast da surađujem s njim na medijskom proboju te dobrano potisnute teme. On je u prethodnim godinama uočio par izoliranih novinskih bilješki o istoj problematici, a sistematično joj se posvetio kad su mu javili za slučaj izbacivanja većeg broja knjiga iz korčulanske Gradske knjižnice u čijem je razvoju, inače, malo prije toga i on sudjelovao.
U ruke su mu potom dospjeli deseci bibliotečnih kataloških kartica iz knjiga što su ih prolaznici, neki od njih njegovi prijatelji, spasili iz kontejnera za smeće na korčulanskoj rivi. Naslovi nisu ostavljali mjesta za nedoumicu. Odreda je bila riječ o štivu pisanom ekavicom, ili tiskanom na ćirilici, ili autora inovjerca, ili autora ljevičara, ili objavljenom u nekoj od susjednih republika SFR Jugoslavije, ili po sadržaju određenome marksistički, ili s više takvih značajki odjednom. Dok sam ih pregledavao u njegovu stanu na Borongaju u Zagrebu, objašnjavao mi je da Korčula po svemu sudeći nipošto nije usamljen primjer.
Kroz naredne godine – njih barem desetak – Lešaja je ustrajno popisivao i proučavao slučajeve programskog čišćenja hrvatskih knjižnica od nepoželjne literature i autora. Javljao bi mi zatim dokle je stigao, a ja bih slao novinarske pitalice ministrima kulture, šefovima knjižničnih službi, područnoj kulturbirokraciji, samim izvršiteljima prljavih poslova, i njihovim kolegama koji su željeli ostajati anonimni. Ljudi su priznavali svašta, ali protiv dokumenata se nije ni moglo puno. Ispostavilo se da je iza zapanjujućeg pothvata trijebljenja knjižničnih polica simultano nastajao i provodio se čitav službeni te operacionalno razrađeni plan toga zločina, do njegova potpunijeg izvršenja.
Taj program jednostavno nije imao šansi da ostane bez pisanog traga, sve zatirući pisanu riječ koja mu nije bila po volji. Lešaja je istjerao načistac i pripadajuće fakte i ključne aktere, ne puštajući nikog, pa ni nas s ove strane, da izgubimo fokus, da smetnemo s uma što se točno dogodilo. Potrošio mi je dva medija u toj borbi, Tjednik i Feral Tribune, koji su se u međuvremenu pogasili. Feral je posebno mnogo prostora odvojio za temu uništavanja knjiga, a tamo su se na njoj angažirali i Viktor Ivančić, Milan Kangrga, Vladimir Primorac. Izdavač pak ovoga, trećeg medija, Srpsko narodno vijeće, objavio je 2012. godine, u paru s nakladnikom Profil, i kapitalno Lešajino djelo na tu temu, studiju „Knjigocid: uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“ koju je uredio Milan Šarac. No sam autor redovno je sve nas podsjećao na to da presudne zasluge u svim poduzetim naporima pripadaju onima čija se imena uopće ne objavljuju.
Uz nekolicinu osoba koje su ostale zapisane kao najodgovornije u praksi ideološkog uništavanja građe hrvatskih knjižnica u prvoj deceniji samostalnosti RH, višestruko se broje oni koji su Lešaji javljali za novootkrivene slučajeve, pronalazili mu razne dokumente, provjeravali najvažnije informacije. Gotovo svi su željeli ostati neimenovani. S više njih sam razgovarao, ali za još više njih samo čuo od njega. Bio je uvjeren da su pravi borci za spas knjiga i knjižnica zapravo među samim knjižničarima.
Naspram ovlaštenih biblioklasta koji su poimence stekli mračnu popularnost, a to će im zacijelo ostati najznačajnija javna referenca, stajali su tako uglavnom nepoznati bibliotekari, te s njima Ante Lešaja. U tom smislu bio je on vodeći hrvatski Čuvar knjiga, mada po svom političkom karakteru antitetičan onom najpoznatijem, Borgesovu nositelju te sintagme. Lešaja, naravno, za razliku od njega točno je znao u obranu čega staje na liniju s koje neće odstupiti. Nije utjelovio puki refleks minulog vremena, nego je osvještavao i politizirao ovo novonastupajuće, ne pristajući na jednostrano brisanje kolektivne memorije ni univerzalnih društvenih vrijednosti.
Ante Lešaja bio je i do kraja ostao komunist, naime, te je mislio internacionalno, a djelovao i malomišćanski kad je trebalo. Politički je rastao na rodnoj mu Korčuli, od talijanske okupacije, preko stupanja u SKOJ nakon dolaska Nijemaca, do zapošljavanja u mjesnom škveru, odakle će preći u zagrebački Končar. Po školovanju u Zagrebu i Pragu ostat će u znanosti, doktorirat će ekonomiju, postati istraživač na Ekonomskom institutu i redovni profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Ipak, sam je govorio da je po mentalitetu zauvijek ostao – tvornički radnik.
Uza sve to, Lešaja je analizirao i kritizirao ekonomsko-političku mijenu socijalizma, u svoje vrijeme objavljivao znanstvene radnje o tome, a onda je dočekao i restauraciju kapitalizma. Smatrao je da je premoć sitnoburžoaskih interesa, najprije izražena ranim pristancima na djelomičnu robnu tj. tržišnu proizvodnju, bila omogućena već i samim nesnalaženjem socijalističkih politika u kreiranju vlastitih ekonomskih instrumenata za osiguravanje više produktivnosti.
Kasniju deindustrijalizaciju Hrvatske i ostalih nekadašnjih jugoslavenskih republika nazvao je skandaloznom, a za sam novi sistem nije imao lijepih riječi. Današnju hrvatsku rentnu ekonomiju opisao je kao živu sprdačinu koja patološki deformira društveni mentalitet, počevši od mladih. Suštinu jugoslavenskog prevrata 1991. godine, međutim, nije locirao u nacionalizmu, nego upravo u promjeni ekonomske strukture. Nacionalizam je vidio kao samu bit sitne buržoazije, kao njezinu duhovnu hranu i tragični folklor koji završava u općem grabežu, pokoljima i paležu. Konačno, u knjigocidnom paklu s čijim se demonima pohvatao u svojoj već odmakloj životnoj dobi.
Nije se dao omesti, nastavio je pisati, uz prevođenje djela češkog marksističkog filozofa Karela Kosika. Prije dvije godine objavio je novu studiju po formi i temi nalik „Knjigocidu“, u izdanju Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH: „Zatiranje povijesne memorije: spomenici narodno-oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije“, s urednicom Natašom Mataušić.
Jasno, radi se o uništavanju tih spomenika kojih je u Hrvatskoj daleko više nestalo, nego što ih je sačuvano. Svim krivcima za to i srodna zla, Lešaja je na zatvaranju lanjskoga korčulanskog festivala ljevice KAP dosljedno poručio: „No pasarán!“
Sutradan smo sjedili s njegovom kćeri Jelenom na taraci njihove kuće u Solinama, a meni je povratno i usput kroz glavu prošao utisak da i ta već odavno smorena fraza zvuči sasvim drukčije kad ju izgovori barba Toni, kako ga zovu njegovi Korčulani.
Svejedno, ne možemo znati tko će ubuduće čuvati naše knjige i našu memoriju od nas. Onako kao što ih je on branio u mraku i užasu, dok je noć za knjige značila nešto drugo, bez pompe i uzvišenosti, bez nade i pravde. Ante Lešaja pokazao nam je kako se i protiv toga može, a odsad ćemo nešto morati i sami.
