Svetlana Spajić je zbog riječi “Krajina” u pjesmi kažnjena proizvoljno. Otvara se i prostor za dvostruko konotiranje tobože hrvatskih vrijednosti ustaštva, s legaliziranim endehazijskim pozdravom. Dovoljno je da pojam “Krajina” primarno ima “negativnu i uznemirujuću konotaciju”, pa da pojam “ZDS” dobije pozitivnu i smirujuću
Praktično u isti red s paliteljima onih požara po Dalmaciji svrstana je Svetlana Spajić, pjevačica iz Srbije kojoj su zadarska policija i tamošnji Općinski sud krajem prošlog mjeseca zajedničkim naporom stali na kraj, a nije to bilo ni tako lako.
Uostalom, krivnju je priznala tek nakon zahtjeva policijskog tužitelja da joj se ranije predložena kazna – poveća. Detalje te uzbudljive policijsko-sudbene akcije u obrani Hrvatske donijeli smo ovdje prošli tjedan, pa ćemo sada tek ukratko: Spajić je kažnjena zatvorom od pet dana te jednom godinom zatvora uvjetno.
Zapaljiva materija kojom je ta svjetski poznata umjetnica nastojala sažgati ovu zemlju, ustvari je svedena na jednu riječ – Krajina. Točnije, policijski istražitelji ustvrdili su da na njezinu Instagramu stoji izvjesna lanjska objava izvedbe pjesme “Oj, Krajino, moja mila mati”.
Prvotno bila je Spajić zadržana zbog neprijavljivanja boravka u RH, ali zatim je policija našla da tu ima osnove za kudikamo žešći progon. Sutkinja Ksenija Bratković na koncu će ovjeriti nalaz da “Krajina kao pojam u modernoj hrvatskoj državi i društvu ima negativnu konotaciju”.
Naime, “sinonim je s paradržavnom tvorevinom”, a zna se kojom i kad, da sad ne kompliciramo. Stoga je odlučeno da je okrivljenica “izazivala nemir, vrijeđajući dostojanstvo građana”, osim što definitivno “provocira i uznemirava hrvatsku javnost, hrvatski narod i vrijeđa nacionalne osjećaje RH”.
Nadalje, prema sudskoj odluci, posebno su tome i takvom udaru izloženi oni “iz populacije hrvatskih branitelja”, dok je za okrivljenu konstatirano i da, još malo šire, “remeti suživot hrvatskih građana hrvatske i srpske nacionalnosti”. Presudi nije bila priložena nikakva ekspertiza, pa su nakon obavljenog posla i policajci i sutkinja slobodno mogli dohvatiti kokice i zavaliti se da poprate nastavak slučaja.
Presudom je ovaj predmet ustvari tek započet, ako ćemo pravo, a onda slijedi glavno sporenje, ono izvansudsko, kao i sami efekti progona i konačne odluke. Ekspertno mišljenje nije bilo neophodno, za ovakva pitanja i odgovore dovoljna je slobodna impresija redarstva zatečenog na dužnosti, uz sudski blagoslov. Nema vještačenja u lovu na vještice, postoji samo imitacija stručne procjene, a više od toga nije ni realno, jer je sam problem opsjena, nametnuti bauk.
Na tome mjestu zglajzali su i dobrohotni medijski komentatori u danima koji su uslijedili, pokušavajući dokazati nevinost Svetlane Spajić. Najprije se pokušavalo ukazati na činjenicu da inkriminirana pjesma dokazano potječe iz 19. stoljeća, kad su ovom zemljom još vladali oni koji su tri-četiri stoljeća ranije utemeljili Vojnu krajinu, najveću i najznačajniju od svih brojnih hrvatskih krajina. Stoga i jedinu ovdje znanu samo pod nazivom Krajina, logično, premda logika neće daleko povesti one koji joj u ovome pribjegavaju.
Recimo, teško je naći bolji argument za tvrdnju da su tužba i presuda na teret Spajić upravo idiotske, od znanstveno već potvrđene datacije postanka njezine pjesme u relativno dalekoj prošlosti. Neformalna obrana išla je maltene arheomuzikološki, po liniji radiokarbonskog fiksiranja toga djela na vremenskoj osi. No još uvjerljiviji prilog, dakle, pronađen je u općepoznatom geografskom nazivlju Hrvatske.
Ne samo što je pjesma evidentno tradicijska, nego su proteklih dana u hrvatskom javnom prostoru sumarno navedene sve naše krajine, kao što valjda nisu nijednom otkako postoje, izuzev po geografskim i povijesnim atlasima. Već spomenuta Vojna, pa Imotska i Sinjska i Cetinska, onda i nekadašnja Banska, ali i prekogranična Cazinska, u Bosni i Hercegovini. Tako i Bela u Sloveniji ili Timočka u Srbiji ili, nešto dalje – Ukrajina. A kazano je sasvim jasno i da su one sporne u Hrvatskoj nosile imena SAO Krajina i Republika Srpska Krajina.
Pobijajući tužbenu i presudbenu osnovu po kojoj je Spajić pjevala nekoj od samozvanih srpskih autonomnih oblasti ili RSK, analitičari su se zdravorazumski upustili tako u pravu malu etnomuzikološku i toponomastičku diskusiju. Ta ne samo da se u 19. stoljeću nije Krajini pjevalo separatistički, nego ni protuhrvatski.
Štoviše, jedan geografski apelativ kroz stoljeća postao je toponim prisutan širom slavenskog svijeta, ne samo južnog. No posegnuli su i za visokokulturnim legitimiranjem, jer je Svetlana Spajić surađivala s globalnim umjetničkim zvijezdama poput Marine Abramović i Roberta Wilsona.
Onoj ekipi u polumraku za to vrijeme se od smijeha već kokice naveliko prosipaju po podu. Oni dobro znaju da pouzdavanje u lingvističko i historiografsko argumentiranje ovdje vodi pravo u svojevrsnu klopku, dok kompletno hrvatsko društvo kuhaju postepeno kao žabu, svim sredstvima tjerajući ljude da se brane od konstruiranih grijeha.
Nipošto samo Srbe, znamo li da je sa sličnih pozicija gonjena npr. i jedna od organizatorica skupa “Ujedinjeni protiv fašizma” u Zagrebu prošle jeseni, ili prorektor Sveučilišta u Rijeci zbog palestinske zastave na protestima kontra genocida u Gazi.
U krajnjoj liniji, progoniteljima na ruku idu istovjetne prilike u ostatku Europe. Pod sličnim okolnostima u novije doba prokazivani su umjetnici Candice Breitz i Edwin Nasr u Njemačkoj, ili hip-hop grupa Kneecap u Velikoj Britaniji, da navedemo samo nekoliko primjera. Cinizam s kojim se podmeće arbitrarno naturena politička krivnja nije moguće odbaciti pukim tumačenjem njihove dobronamjernosti.
Svetlana Spajić nije se pritom svojim nastupom ni protiv čega bunila, ali svejedno ju neće spasiti konstatacija da nije zapjevala ništa konfliktno. Vlasti zadržavaju pravo na završnu interpretaciju predmeta u okviru najšireg mogućeg tumačenja, pa i nemogućeg.
Ne postoji univerzalno točan odgovor na pitanje kako se hrvatski kaže Krajina – baš tako ili nikako ili već prema situaciji ili se ne smije ni pitati. Nema načina da se dokaže da pjevačica iz Srbije nije letjela na metli iznad naših vjekovnih ognjišta i bacala čikove po našim šumama i krala bicikle našim herojima.
Kao u nekakvoj distopiji, na snazi je stalno nadograđivani poredak s namjenski ugrađenim proturječjima, kako bi se dalje mogao dopunjavati prema dnevnoj potrebi. Ovdje inducirana neodređenost ima svoju svrhu te nije slučajni nedostatak u sistemu, nego njegova ekstrakvaliteta. Ono što mu najviše treba upravo je ta neizvjesnost i nesigurnost, e da bi se u svakom trenu moglo svakoga proizvoljno i tužiti i suditi.
U kontekstu podešenom na taj način, savršeno se međusobno dopunjava to što Hrvatska ne priznaje Palestinu kao državu i to što se ljude privodi zbog isticanja palestinske zastave, na temelju zakonske zabrane neprijavljenog isticanja zastava drugih država. Tako dizajnirano političko i pravosudno stanje osigurava sivu zonu apsolutno dobrodošlu režimu.
Što se tiče hrvatsko-srpskih odnosa, između ostalog, paralelno se uslijed toga otvara nemjerljivi prostor za dvostruko konotiranje tobože hrvatskih vrijednosti ustaštva, s legaliziranim endehazijskim pozdravom na početku i kraju.
Dovoljno je s iole potentne funkcije ustanoviti da pojam “Krajina” u Hrvatskoj primarno ima “negativnu i uznemirujuću konotaciju”, pa da pojam “ZDS” dobije pozitivnu i smirujuću. Toliko smirujuću da smo kao društvo uvelike odrvenili, dugo navikavani na institucionalnu normalizaciju fašističke renesanse.
Normalno je onda i kad hrvatski ratni veterani te navijači u crnom ureduju po manjinskim kulturnim centrima, kamoli to što je policiji prepušteno da privodi i tuži po volji. Nakon svih mogućih zabrana srpskih umjetnika u RH, sad i ovako, u slučaju naoko bizarnijem od ranijih, ali svejedno se nemamo pravo zavaravati. Svi su Srbi krivi zbog mržnje prema Hrvatskoj dok ne dokažu suprotno, a poslije toga još i više.
Poslije ostaju krivi za to što uopće propituju rezon ovdašnjeg ideološkog mejnstrima i pripadajuće tehničke aparature državne vlasti. Svetlana Spajić osjetila je to na svojim leđima, kad je najprije sudu rekla da se ne osjeća krivom, iako je izrazila žaljenje zbog događaja. Čim je tužitelj na to reagirao zahtjevom da se kazna uveća, pa da se toj izvođačici na duži rok zabrani rad u Hrvatskoj, a moguće i unutar ostatka EU-a, shvatila je o kakvoj je ucjeni riječ.
Ostavljeni joj izbor bio je čisto inkvizicijski, te je krivnju ipak priznala, dodajući da se morala “bolje informirati o tome što hrvatskom narodu znači riječ Krajina”. Naravno, nije mogla niti će moći bolje se informirati o tome, ali nisu to činili ni oni koji su joj odrezali zatvorsku kaznu. Oni su ti koji informiraju, nerijetko tek u vidu gotovog penalizacijskog aranžmana u pritvoru i na sudu.
