DVIJE GODINE POSLIJE

POZORIŠTE “DUŠKO RADOVIĆ”
B E O G R A D

PRIREDBA “DUHOVNO SLOVO
O STRADANJU SRBA U KRAJINI”

SLOVO O DANAŠNJEM DANU

Velik je i neizmjeran ljudski život. Svi ćemo se u tome složiti. A koliki je jedan srpski život? Danas, dok još uvijek ne znamo koliko ih je posijano u Krajini, za njeno postojanje, i koliko ih je hrvatskom čizmom izgaženo, za smrt Krajine. Možemo se mi složiti oko tamo neke grube i globalne cifre, dopustivo ne saznavši za još neku brojku. Ali s kojim pravom? I ko to nama daje dozvolu da brojevima zamagljujemo svaki srpski život koji je nastao u Krajini? I s kojim pravom da pravimo spiskove? Zar je moguće da je srpski život postao samo broj, statistička oznaka na stolu Međunarodnog crvenog krsta, Ujedinjenih nacija, spiska za humanitarnu pomoć i tačka u nizu na molbi za iseljenje u Australiju? Nije valjda da su iz života Srba iz Krajine iščupani i Velebit i Dinara; nije valjda da su potopljena Plitvička jezera, da je usahla Una i presušila Korana? I s ovog mjesta mi možemo čuti buru i možemo omirisati smilje – jer svako je od nas otaybina, u svima nama živi Republika Srpska Krajina. A ona nikom nije trebala, ni Evropi, ni Evropskoj zajednici, ni Ujedinjenim nacijama, ni Sjedinjenim Američkim Državama, ni nikom – samo nama, jer mi smo od nje potekli. Zato nama ne trebaju spiskovi i brojevi, statističke obmane i specifikacijske laži. Mi znamo i pamtićemo, u svakom srpskom životu, nepreglednom kao nebo, uvijek i neizbježno prebivaće Krajina. Jer nema tog broja kojim se može reći: evo, ovo je Republika Srpska Krajina.

Srđan Volarević

2. avgust 1997. godine