IDEJA GENOCIDA NAD SRBIMA U HRVATSKOJ

Za nešto više od 48 sati, 5. i 6. avgusta 1995. godine, prostor Sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banije, u sadašnjoj Republici Hrvatskoj napustilo je preko 90% tamošnjih Srba, potraživši utočište u Republici Srpskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Izgnani su sa zemlje na kojoj su prije njih njihovi preci živjeli više stotina godina, čuvajući teško svoje ime, vjeru, kulturu i kuću. Prilikom izvođenja hrvatske borbene akcije, a najvećim dijelom poslije toga, kad su prestala svaka borbena dejstva, ubijeno je, ili nestalo najmanje 1542 Srba Krajišnika. Većina su to bile stare i iznemogle osobe koje nisu imale snage i želje da pred kraj životnog puta napuste svoje domove, pa su u svojim kućama i dvorištima mirno dočekale svoje ubice Hrvate. Posmatrači međunarodne zajednice i predstavnici humanitarnih organizacija zabilježili su da je po završetku svih vojnih operacija, dakle u miru, spaljeno ili porušeno dinamitom preko 80% srpskih kuća, uz prethodnu temeljitu pljačku. Ubistva srpskih civila, koji su povjerovali pozivu hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da ostanu mirno kod svojih kuća i da im se ništa neće loše dogoditi, po svireposti i cinizmu sasvim su ličila na ona od prije pola vijeka, koja su izvodili Hrvati, često očevi i djedovi ovih najnovijih ubica.

Srpski etnički prostor u Hrvatskoj je konacno očišćen i tako je do kraja izvedena hrvatska politička misao o Hrvatskoj bez Srba. Ova genocidna misao stara je nekoliko stotina godina i više je puta pokušavana i potpomagana u posljednjih stotinu i pedeset godina, naročito iz Beča, Pešte, Berlina i iz rimokatoličkih krugova. Ovaj put genocid je u potpunosti uspio zahvaljujući prvenstveno Vašingtonu koji je time potvrdio jaku državnu tradiciju u istrebljivanju čitavih naroda, ali i političkoj volji i praksi srpske države koja se smatra maticom očišćenih Srba, bez obzira kako je i pod kojim je uslovima ta volja stimulisana.

Prema valjanim istorijskim izvorima Srbi su naseljavali dio Dalmacije i Liku još u 9. vijeku, a na taj prostor, kao i na prostor Korduna, Banije i Slavonije u kasnijim vremenima su se doseljavali u većem broju, osobito u 16. vijeku. U vrijeme turskih prodora prema evropskom zapadu Srbi iz ovih krajeva činili su obrambeni zid prema turskom osvajaču štiteći tako taj hrišćanski zapad. Srbi su tako silom prilika i namjerom austrijskih careva i mađarskih kraljeva postali vojnički narod. Zbog svojih zasluga na bojnom polju vladari tih država su im davali privilegije i oslobađali ih kmetskog položaja u kakvom su bili hrvatski ili slovenački seljaci. Mjesto dažbina u radu i materijalnim dobrima Srbi su morali ratovati. O njihovom duhovnom prosvjetnom i, često, javnom životu, brinuli su se njihovi vjerski poglavari, uvijek uz ogromne teškoće i pritiske na njihovu vjeru i savjesti.

Taj privilegovani položaj, prema mišljenju znatnog broja istoričara, isprovocirao je kod hrvatskih feudalnih i katoličkih crkvenih krugova zavist i mržnju prema Srbima, a kod običnog seljaka frustriranost. Sve te negativne naboje dosljedno je pothranjivala katolička crkva pa je i tada, i kasnije, svaki sukob izmedu Srba i Hrvata sadržavao i vjerski stimulans.

Tako upravnik imanja zagrebačke biskupije Alojz Kuzmić piše 13. novembra 1700. godine da bi bilo bolje sve Srbe poklati nego ih nastanjivati. Ovo je prvi pismeni poziv za fizičku likvidaciju Srba u Hrvatskoj. Ta misao nije prestala u Hrvata egzistirati do danas, a nju su podržavali vojni krugovi iz Beča, brinući se stalno da antagonizam između Srba i Hrvata bude živ, čas jači, čas slabiji, već prema tome kako je šta išlo u prilog državnoj politici.

Hrvatska politička misao, izrasla na obrascu mađarske feudalne državne misli, stala je negirati Srbe kao narod, naročito u drugoj polovini 19. vijeka. Po hrvatskim političkim i nacionalnim predvodnicima, Srbi su samo “hrvatski politički narod”, ali i “remetilački faktor” u hrvatskom nacionalnom programu. Taj “remetilački” faktor trebalo je odstraniti. To je činjeno na kulturnom, vjerskom i biološkom planu.

Srbi su, međutim, bili ti koji su bili vrlo konstruktivni faktor u razvijanju hrvatske kulture i u ostvarivanju hrvatskog nacionalnog programa (učešće u stvaranju Narodne stranke, stvaranje kulture, ustanova i književnog jezika, sjedinjenje Dalmacije i Hrvatske, prevođenje Hrvatske u pobjednički tabor, teritorijsko proširenje).

Hrvatski ban, i pjesnik, Ivan Mažuranić, među prvima je pokušao organizovati kulturni genocid nad Srbima, podvrgavajući njihovo kulturno biće kroatizaciji.

Mažuranićev začetak produžiće kasnije, manje ili više, otvoreno sve hrvatske političke stranke od uticaja na vlast ili na vlasti. U tom poslu su bili saglasni i oni političari s lijeva i oni s desna. Pavelićev ustaški fašistički režim činio je to drastičnim sredstvima, a Titov komunistički u mekoj formi, ali u krajnjem rezultatu ne manje efikasno. Kulturni genocid nad Srbima u Hrvatskoj bio je uvijek glasnik njihovog fizičkog uništavanja. Tako je i Tito najavio Tuđmana.

Hrvatski kulturni i javni radnik u prošlom vijeku Isidor Kršnjavi zapisao je i ove riječi: “Bilo je vrijeme kada se pisalo da sve Srbe treba sjekirom utući. Ova misao imade nešto za sebe i to nešto vrlo važno, ona, naime, izriče otvoreno i dosljedno jedini način kojim bi se dala provesti hrvatska misao.”

Kasnije će Franc Ferdinand, 1905., formulisati i osnažiti ideju o fizičkom uništenju Srba. Krajem prošlog vijeka Hrvati su nagovijestili šta bi se moglo desiti u toku ovoga i na samom njegovom kraju. Naime, 1895., 1899. i 1902. u Zagrebu su organizovane demonstracije i pogromi na Srbe i njihovu imovinu, i to sve uz onu pjesmu “Slavo-Srbom štrik za vrat”. Godine 1909. organizovan je tzv. veleizdajnički proces protiv najviđenijih Srba iz Hrvatske. Poznato je da je godinu dana ranije vođa hrvatske nacionalističke Pravaške stranke Jošua Frank dobio saglasnost od najviših vojnih krugova iz Beča da u slučaju rata izmedu Austro-Ugarske i Srbije, zbog aneksione krize 1908., može organizovati pokolj nad svim Srbima u Hrvatskoj ili ih sve protjerati.

Ima jasnih potvrda o tome da bi se nešto slično i desilo da je Austro-Ugarska iz Prvog svjetskog rata izišla kao pobjednik. Početkom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj kao satelitu fašističkih sila, u prvom redu Njemačke, organizovan je genocid nad Srbima, kome je po surovosti i dosljednosti jednak samo onaj turski nad Jermenima 1915. Ustaški ministar Mile Budak formulisao je rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj ovako: jednu trećinu Srba pobiti, drugu iseliti, treću prekrstiti u katolike i tako od njih napraviti Hrvate. U tim vremenima Hrvati su na najsvirepiji način umorili oko 1.000.000 Srba. Srbi su bili glavni nosioci borbe protiv fašizma u Hrvatskoj a od 1941. do 1943. i jedini. Srpski borbeni sastavi nazivani su iz ideoloških razloga hrvatskim.

U samo predvečerje ovog tek minulog rata, profesor Jovan Rašković, predsjednik Srpske demokratske stranke, vidio je ovakvu atmosferu:

“Najprije smo diskriminisani da bi se uskoro diskriminacija pretvorila u teror i proganjanje naših članova i funkcionera. U isto vrijeme se članovi SDS masovno otpuštaju s posla i iseljavaju pod terorom. Njihova imovina se uništava. Prema našoj procjeni i sigurnoj evidenciji, srušeno je ili konačno oštećeno više od pet hiljada kuća i stanova članova naše stranke. Nema poštovanja prema imovini naših ljudi. U četiri hiljade stanova članova SDS bespravno su se uselili Hrvati, bez ikakvih poteškoća i sa blagoslovom vlasti”. (“NIN, 21.jula 1992.)

U ovom ratu (1991-1995.) Hrvati sticajem okolnosti nisu ubili preko milion Srba, ali metodi obračuna sa starim i nemoćnim, ili sa zarobljenim srpskim borcima, bili su isti kao i u onom prethodnom ratu, prepuni nečuvene surovosti i nekrofilnog cinizma.

I poslije dvije godine od završetka rata etnička metla u Hrvatskoj ne prestaje da radi. Pale se i ruše preostale srpske kuće, otima se imovina povratnika, a oni se terorišu i ubijaju pod patronatom hrvatske države. Hrvatska etnička metla čisti i tragove srpskog vjekovnog postojanja pa se, prema izvještajima raznih organizacija za ljudska prava u Krajini naknadno pljačkaju srpske crkve i manastiri, a groblja devastiraju. Iz istog izvora, a i iz drugih, saznaje se o premlaćivanjima i ubijanju Srba povratnika. Sve u ime dugo sanjane etnički čiste hrvatske države.

Svetozar Borak,
profesor  srpskog jezika i književnosti

Beograd, avgust 1997. godine