ISTINE I LAŽI O LJUDSKIM PRAVIMA U REINTEGRIRANOJ KRAJINI
Faksimil Obavještenja hrvatske vojske za izbjegle građane Knina
POSMATRAČKA MISIJA
EVROPSKE ZAJEDNICE TIM 2
SPECIJALNI IZVJEŠTAJ
… u periodu od 7. do 22. avgusta tri tima PM EZ posmatrala su sistematsko uništavanje, uglavnom spaljivanje, imovine na području bivše RSK. Gruba procjena je da je između 60 i 80% imovine u bišem Sektoru jug potpuno ili djelomično uništeno. Paljevine su sprovođene vrlo velikim intenzitetom od strane uniformisanih vojnika RH po naređenju komande unutar područja koja su striktno kontrolisana od strane hrvatske vojske i civilne policije. PREOSTALI SRBI. Veoma je teško u ovom momentu procijeniti tačan broj preostalih Srba u bivšem Sektoru jug. Ali nesigurna procjena je 2-5% od nekadašnje populacije. Preostalo stanovništvo su većinom stari muškarci i žene. Samo u štabu UN Sektora jug u Kninu možemo naći djecu i mlađe ljude (uključujući vojnike) koji su pobjegli kod UN zbog nedostatka vremena da odu u RS ili SRJ i zbog cjelokupnog tretmana. Hrvatske vlasti odvode Srbe u dva takozvana Sabirna centra u Gospiću i Zadru u svrhu evidentiranja. (Ali ovaj postupak još nije obuhvatio sve ljude!). Tokom ovog vremena oni mogu odlučiti gdje žele živjeti u buduće. Neke od njih su preuzeli rođaci Hrvati koji će voditi brigu o njima. Trenutno poznati ili procijenjeni brojevi:
- oko 700 u Zadru i smješteni u školama
- oko 80 u Gospiću i isti broj ratnih zarobljenika u gospićkom zatvoru
- 710 u Kampu UN u Kninu
- procijenjeni broj od 50-100 ljudi više ili manje krije se u gradu Kninu
- nepoznat ali mali broj u ostalim selima širom zemlje.
ŽIVOTNI USLOVI U BIVŠOJ KRAJINI
Iako je komadant kninske vojne oblasti objavio snažan poziv svim Srbima na oslobođenom teritoriju obećavajući im hranu, prvu pomoć, posao … takve akcije i pogodnosti za Srbe nisu uočene. Jedina pomoć koju oni dobijaju je od međunarodnih organizacija. Pitajući ljude za razlog ostanka uobičajeni odgovori su: mi smo prestari da napustimo našu domovinu i ne želimo ništa više. Za vrijeme operacije Oluja sva stoka je odvedena ili ubijena i u sklopu enormne pljačke i uništenja životni uslovi za ove ljude više ne postoje. Jedini izuzetak od uništavanja su bile izabrane zgrade kao pravoslavne crkve, škole, fabrike i zgrade korisne u budućnosti. Puka je činjenica da su centri velikih gradova pošteđeni velikih razaranja kao i zone blizu hrvatskih obalnih gradova, još uvijek traje određeno razaranje i razaranje širokih razmjera čitavih zajednica u unutrašnjosti na koje ukazuju različiti faktori. U ovom času je ispod svake sumnje da je paljenje čitavih sela, pomoću benzina koji su dobavljali hrvatski vojni kamioni, namjerno koordiniran i naređen proces odobren od najviših organa vlasti. Cilj nije ništa drugo nego sprečavanje krajiških Srba da se vrate na svoja imanja i druga dobra smještena izvan većih gradskih centara pod hrvatskom kontrolom.
ZAKLJUČAK
Etničko čišćenje je riječ često korištena u sukobu. Pojavljuje se u mnogo različitih varijanti, a odgovorni su mnogi. Ono što je primjećeno od posmatrača Evropske zajednice u posljednje dvije nedjelje nakon operacije Oluja najbolje se može opisati kao čišćenje i efikasno sprečavanje povratka Srba koji su uglavnom živjeli kao poljoprivrednici na tom području…
Soren Liborijus
23. avgust 1995. godine
Faksimil: Apel djece kampa (u Kninu)
The Independent
HRVATI PALE I UBIJAJU IZ OSVETE
U Kistanjama nailazim na etničko čišćenje krajiških Srba u punom jeku, sa nagomilanim tijelima i poharanim zgradama.
Hrvatska vojska uništila je sve kuće u Kistanjama: male niske kuće, dvospratnice, austro-ugarske zgrade od klesanog kamena, nagorjele ruševine još uvijek okružene stablima čije je lišće potamnjelo od plamena. Niti jedan Srbin neće se više vratiti ovdje.
U Đevrskama, susjednom selu, naišao sam na kuću koja je još uvijek gorjela, a plamenovi lagano puzili po krovu. Hrvatska ima mnogo vremena da dovrši etničko čišćenje regiona Krajine, sada kad je svjetska pažnja ponovo zaokupljena bosanskim paklom.
Sela bez kuća, zemlja bez ljudi. Čudno je kako to sve prirodno izgleda, prevrnuti automobili, odjeća razbacana po ulici, prazne konzerve piva koje su ostavile hrvatske tobože elitne trupe, Budvajzer i Karlovačko svijetlo i ponegdje konzerve Hajnekena razasute po baštama i putevima. U centru Kistanja Hrvat je udario kamionom u spomenik te smrskao ćirilicom napisana imena srpskih mučenika koji nisu mogli ni zamisliti – pošto su se suprostavili Njemcima i njihovim saveznicima Hrvatima u II svjetskom ratu – da će njihov identitet biti konačno izbrisan nakon pola stoljeća od pobjede civilizovanog svijeta nad fašizmom.
Na drugoj strani Knina, na putu za Strmicu, Edvard Flin, iz UN tima za zaštitu ljudskih prava i ja, naišli smo na tunel pun dima s druge strane napuštene željezničke pruge za Bihać. “Hodaćemo polako jer moraš paziti na ono šta je na putu”, rekao je on pošto smo se lagano spuštali ka niskom željezničkom mostu i naišli na potpuno novu dvospratnu kuću zahvaćenu plamenom.
Milju dalje zapuhnuo nas je smrad. Samo par dana prije Hrvati su se bavili time da uklone raspadajuće tijelo srpskog vojnika koji je ubijen metkom u potiljak par časova iza uspješnog hrvatskog oslobođanja Krajine prošlog mjeseca. Vojnici UN-a nalaze oko Knina nedavno ubijenih srpskih civila i to u omjeru šest dnevno. To se ne objavljuje, naravno, jer svijet posmatra Sarajevo.
U Gruborima, prošle nedelje specijalne snage hrvatske vojske provele su tzv. kampanju čišćenja u dolini Plavna. Kasnije su pripadnici UN-a pronašli dva starija muškarca ubijena, jednog s metkom u potiljku a drugi sa prerezanim grkljanom. Izvjesni hrvatski general Čermak objavio je da su Grubori bili četničko uporište. Slijedećeg dana UN je našao još tri srpska leša, među njima i leš žene od oko 90 godina.
Svaki put kada smo zaustavili automobil – na putu za Strmicu, u Kistanjama ili Đevrskama – stiglo bi civilno ili auto hrvatske policije, a uniformisana lica bi nas gledala zlovoljno ili pitala za razlog našeg prisustva. Nitko, poslije svega, ne želi da objavljuje njihova ratna zlodjela – pa čak i da američki ambasador po povratku u Zagreb izjavi da ovdje nema etničkog čišćenja.
U Orliću, 26. avgusta, dva posmatrača Evropske unije naišla su na tri hrvatska vojnika koji su potpaljivali farmu. O kakvom se događaju radi najbolje se vidi iz njihovog zvaničnog izvještaja. ” Pokušali smo razgovarati sa njima, ali jedan od njih je napunio oružje, govoreći da je vatra već juče bila zapaljena. Bila je to savršena laž, pošto je vatra upravo bila zapaljena, ali draže nam je bilo da pobjegnemo”. Svako bi radije da pobjegne iz Krajine, izuzev nekolicine preostalih Srba – možda samo 5% od ukupnog srpskog stanovništva. Ali izvještaj Evropske unije iz Krajine od prošle nedjelje – povjerljiv dokument koji sam u potpunosti pročitao – govori sam za sebe.
“Dokazi o zločinima, u prosjeku šest leševa dnevno, i dalje izranjaju, leševi od kojih su neki svježi a neki raspadnuti, uglavnom su od stariji ljudi. Mnogi su ubijeni metkom u potiljak ili su zaklani, ostali su unakaženi. Stariji civili iz izoliranih područja, kako ljudi kažu, odnedavno se smatraju nestalim ili su pritvoreni. Brojni (hrvatski) pozivi Srbima da se vrate, garancije o građanskim pravima i pravima na imovinu, također stižu sa svih nivoa. Međutim, srpski domovi i zemlja i dalje se pale i pljačkaju. Suprotno zvaničnim izjavama kojim se optužuju Srbi koji su bježali i nekontrolisani elementi, zločine su počinili hrvatska vojska, hrvatska policija i hrvatski civili. Nismo primjetili pokušaje da se to zaustavi i sve ukazuje na politiku spržene zemlje.
Istorija zahtijeva od svijeta da se prisjeti kako su Srbi palili kuće svojih susjeda Hrvata kada su proglasili svoju nezavisnost od Hrvatske 1991. te istjerali Hrvate koji su živjeli u Krajini sa identičnom namjerom; da bi ih spriječili da se vrate. Ali naravno, Hrvatska – za razliku od tzv. i sada nepostojeće Republike Srpske Krajine – želi da se pridruži Evropskoj uniji, želi da se njene trupe obuče po evropskom standardu (Amerikanci su im već pomogli) i želi da bude dio evropske demokratije. I Hrvatska može slobodno tražiti pomoć od Evropske unije za obnovu škola i kuća koje njene “elitne” trupe pale u žestini etničkog čišćenja.
Robert Fisk
4. septembar 1995. godine