ŽRTVE SVJEDOČE …
IZJAVE
SVJEDOK: VAGIĆ SAVO, sin Ilije, rođen 30.10.1946. u Kričkama, opština Drniš
… u Gaju (punkt UNPROFOR-a u Kričkama) 7.08.1995. rekli su mi da su tu ubili jednog čovjeka i vodili me da ga prepoznam. Leš je bio u septičkoj jami odakle mu je virila samo glava. Radilo se o Živku Kričkiću, starom oko 70 godina …
Beograd, 22.01.1996. godine
NIKOLA VUČKOVIĆ, sin Jove, rođen 21.05.1960. godine u Polači, opština Knin
… tačno u 5,05 dana 04.08.1995. iz pravca Grahova započelo je snažno grantiranje Korita, Podinarja, sela Polače i Knina. Granatiranje je bilo jako i neselektivno. Vidio sam da su po Kninu, i to kod Elektrodistribucije, Dizel depoa i Breskvika, gdje su isključivo stambeni objekti, padale granate. Cijeli dan je trajalo granatiranje. Uveče je počela evakuacija stanovništva i vojske.
Nas četvorica, Zoran Todorović, Stevo Todorović, Željko Mirković i ja predajemo se hrvatskim policajcima koji su bili pod pratnjom vojnika UN. Dovoze nas u Dom vojske u Kninu. Tu nas čekaju novinari i kamere, dajemo izjave za hrvatski radio i televiziju, po scenariju kako su nam oni naredili …
Beograd, 09.06.1996. godine
DAVOR RADIĆ, sin Mirka, rođen 27.09.1974. godine u Kninu
… kod mosta na Krčiću, uz sami ribnjak, odvedeni smo sa ceste pored kuće neke žene, mislim da se zove Anica.
Kratko nakon što smo ovdje dovedeni 05.08.1995., u dvorište je doveden Sava Mirković star oko 50 godina. Doveli su ga tri hrvatska vojnika, pripadnici 7 gardijske brigade, od kojih je jedan bio po nadimku Žućko. Sav je bio žut, žute kose i žutih obrva. Njega posebno opisujem jer je on poslije ubio Savu Mirkovića. Sava je razgovarao desetak minuta sa Žućkom. U jednom momentu Žućko je rekao: “Nećeš se ti sa mnom zajebavati, sada ću ja tebi pokazati, tko sam”. Izvodi Savu preko dvorišta, van kapije 5-6 metara. Ostali hrvatski vojnici kažu da se Žućko šali da ga neće ubiti.
Međutim, Žućo je naredio Savi da stane tu odmah pored jednog grma, uperio u njega automatsku pušku i opalio dugi rafal. Smrtno pogođen Sava se samo stropoštao, ne izustivši nikakav uzvik, ni bola ni iznenađenja.
Pred ulazak u autobus vežu nas lisicama po dvojicu, i onako vezane udaraju pendrecima, šakama, nogama, zapravo s čim uhvate. Tokom cijele vožnje isto tuku, čak se i mijenjaju kada se umore. Udaraju po glavi i leđima. U autobusu moramo pjevati ustaške pjesme i njihovu himnu. Poslije svake pjesme smo govorili “mi smo Srbi, mi smo govna.” Dolaskom u Zadar morali smo ljubiti zemlju. Dok smo klečali dobivali bi udarce nogom u prsa i stomak. Odvode nas u sportsku dvoranu na Mocirama. U dvorani svaki pola sata preko razglasa, puštaju himnu “Lijepa naša”, a mi svi mormao ustati, staviti ruku na prsa i pjevati …
Beograd, 29.01.1996. godine
ČEDO JOKIĆ, sin Gojka, rođen 20.06.1974. godine u Kninu
… predao sam se u grupi od nas četvero 05.08.1995. godine oko 18 sati na raskrsnici za Biskupiju i Šarena jezera kod tunela, na magistralnom putu Knin -Split. U vreme predaje iz pravca Knina na traktoru je naišla grupa pripadnika 4. gardijske brigade iz Splita. Skočivši sa traktora, traže od pripadnika 7. GB, kojima smo se predali, da nas odmah kolju. To im nisu dozvolili, ali su ipak dozvolili da svakog koji se nalazio na cesti, dobro pogledaju. Čuo sam da su se predstavili da su iz Potkonja i iz Vrpolja, te da su radili prije u kninskom TVIK-u. Među nama su navodno prepoznali šestoricu i njih su odmah izdvojili. Odvukli su petoricu do tunela. Jedan gardista počinje odmah iz blizine sa 2-3 metra, da puca cijelim okvirom metaka po nogama vojnika, zatim mijenja okvir i puca im po prsima, a treći okvir metaka ispaljuje dok su ovi vojnici već mrtvi ležali na cesti. Isti gardista odveo je našeg, onog šestog vojnika izvan tunela, nije se čuo pucanj, a on se vratio sam …
Beograd, 30.01.1996. godine
SRĐO SLADAKOVIĆ, sin Petra, rođen 21.10.1946. godine u Biovčinom Selu, opština Knin
… 06.09.1995. godine, u našu kuću u Biovčnom Selu upada grupa ustaških* vojnika. Traže marke, kune i dinare. Tuku nas i odmah vežu, mene i ćaću, jednog za drugog, i govore nam da će nas zapaliti zajedno sa kućom. Iz ormara vade robu i bacaju na hrpu ispred nas. Zatim jedan dolazi i upaljačem pali robu. Vatra je odmah zahvatila i moje nogavice, posebno nogavicu lijeve noge. Ustaše su izišle kada su vidjeli da nas je zahvatila vatra. Uz pomoć ćaće nekako sam se uspio odvezati i vatru ugasiti. Lijeva noga mi je bila u teškim opekotinama. Srećom u to vrijeme u kuću mi dolazi komšija Simo Dobrota pa me prebacuje u kninsku bolnicu. Pošto u Kninu nisu radili plastične operacije, odvoze me u Zadar. Tu mi vrše tri operacije i u bolnici ostajem 42 dana.
Po izlasku iz bolnice odlazim u sud, dajem izjavu istražnom sudiji, odvode me u zatvor u samicu, a sutradan me prebacuju u Split, u OZ Bilice. Ponovo me saslušavaju, određuju pritvor. Ovaj sudija, na moj zahtjev ispravlja u izjavi koju sam dao sudu u Zadru, da se nisam opekao vrelom vodom u kuhinji, što je lažno upisao zadarski sudija, nego da su me zapalila nepoznata lica, koja su mi 06.09.1995. godine banula u kuću …
Beograd, 14.03.1996. godine
RAJKO GUŠA, sin Petra, rođen 25.08.1956. godine u Zemuniku Gornjem, opština Zadar
… 07.08.1995. u Parčićima su već bile ustaše i palili su kuće. Bilo je i pljačkaša. U jednoj šumi, blizu sela, zadržali smo se pet dana. Gledali smo sve vrijeme kako se pale i pljačkaju kuće. Sa ovog mjesta vidjeli smo kako gore Kistanje, Kolašac i Biovčino Selo …
Beograd, 23.10.1996. godine
STEVAN GRUJO, sin Dušana, rođen 01.10.1936. godine u Uzdolju, opština Knin
… dana 05.08.1995. godine, oko 16 sati krenuo sam iz sela sa traktorom. Sa mnom je bila moja žena Marija i Pera Borjan, udova Aćima, i Miloš Borjan, sin Stevana, rođen 1969. godine u selu Uzdolju. Kada smo došli u Vrbnik Polje zaustavila su nas četri rezervista Srpske Vojske Krajine i jedan civil i povezli smo ih prema Kninu.
U blizini crkve Sv. Nikole, koja pripada selu Vrbnik, zaustavili su nas hrvatski vojnici, a bilo ih je oko 15 do 20. Sa traktorom je upravljao Miloš Borjan i na naredbu hrvatskih vojnika Miloš je zaustavio traktor i odmah nam je naređeno da siđemo sa traktora. Tada je neko zapucao i ranio jednog hrvatskog vojnika. Ja nisam vidio ko je pucao ali pretpostavljam da su pucali hrvatski vojnici jer naših vojnika u blizini nisam vidio. Rezervisti koji su bili sa nama na traktoru imali su oružje – puške AP i PAP i predali su ih hrvatskim vojnicima. Čim je ovaj hrvatski vojnik ranjen, jedan hrvatski vojnik koji je bio u grupi koja nas je zaustavila, odmah je pucao iz AP pojedinačno i to najprije u rezerviste (4) i zatim u Miloša Borjana i na kraju u onog civila. Svima je pucao u tijelo iz blizine od oko 2-3 metra. Vidio sam da je metak Milošu Borjanu prošao kroz stomak i izišao s druge strane kroz kaiš. Ja sam se sklonio iza traktora i taj isti vojnik htio je i u mene pucati ali kako su mi žena Marija i sestra od ujaka Pera plakale, nije me ubio. Ova grupa hrvatskih vojnika meni, ženi i Peri naredili su da idemo u pravcu južne kasarne u Kninu, gdje se nalazio UNPROFOR. Moj traktor i sva roba na traktoru ostao je na licu mjesta. Nisu nam dali da bilo šta uzmemo sa traktora.
Ovaj vojnik koji je ubio šestoricu ljudi dok su nas pratili prema kasarni cijelo vrijeme držao mi je uperenu pušku u leđa. Ovaj vojnik koji je ubijao imao je maramu oko glave (marama je bila smeđa) i imao je zagaravljeno lice. Po govoru (više puta mi je rekao “da mi jebe ćetnićku majku dosta je meni vas ćetnika, sve ću vas pobiti”) zaključio sam da bi mogao biti ili iz primorja ili sa otoka pošto nije znao da izgovori slovo č. Bio je srednjeg rasta a mogao je imati oko 30-35 godina.
Dok smo išli prema kasarni UNPROFOR-a naišli smo na još jednu grupu hrvatskih vojnika i vidio sam kako vuku sa ceste u jarak dvojicu vojnika RSK. Jedan je još pokazivao znake života a drugi je bio mrtav. U onoga koji je pokazivao znake života iz neposredne blizine pucao je isti onaj vojnik koji je ubio onu šestoricu kako sam predhodno opisao. Pucao mu je u glavu. Uskoro su nas predali u kasarnu UNPROFOR-a. Iz kasarne UNPROFOR-a prešao sam u Jugoslaviju 15/16.09.1995. godine…
Beograd, 04.10.1995. godine
MILAN LETUNICA, sin Ilije, rođen 12.07.1933. godine u Gošću, opština Knin
… dana 04.08.1995. godine, rano ujutro oko 5 sati, probudila nas je žestoka artiljerijska paljba koja je obuhvaćala cijelo naše područje i oko Benkovca, zatim Stankovaca, prema Promini i Bribiru, ali su se zapravo najviše čule detonacije oko i u pravcu Knina.
U toku tog cijelog dana zadržavam se u našem selu Gošću. Do kasno uveče nismo ni čuli da je počela evakuacija. Kada sam saznao šta se dešava, moju ženu Mandu (rođena 1932. godine u Grulovićima, kod Kistanja) šaljem u zbijeg zajedno sa mojim komšijom Milošom Borkom.
Moje selo broji 37 kuća sa oko 50 stanovnika, a te večeri u selu ostaje nas dvanaestoro. Negdje oko 11 sati otišao sam spavati ali nisam mogao zaspati. Cijelu noć sam slušao traktore i aute kako u kolonama prolaze i biježe prema Kninu. Ujutro sam obišao selo. U selu sam našao Savu Letunicu (1922.), Marka Letunicu (1931.), Mariju Letunicu (1925.) i Gojka Ležajića (1930.), svi iz zaseoka Letunice, a u zaseoku Borci našao sam Mariju Borak, udovu Save (1914.), Kosu Borak, Tume (1925.), Grozdu Borak, Vase (1922.), Vasilja Borka, Vasilja (1925.), Savu Borka, Vasilja (1927.), Dušana Borka, Stevana (1940.,po zanimanju lugar) i Borak Milku, udovu Mile (1919.). U zaseoku Žeželji nisam našao nikoga.
U nedjelju su u selo došli vojnici ustaške vojske, pretresali su kuće, odnosili su lovačke puške i što su našli od vojničke opreme. Nisu me tukli, samo su me ispitivali kako se zovem, da li ima još četnika u selu i gdje mi je familija. Rekli su da bi bilo bolje da sam i ja otišao. Drugi dan po odlasku ovih vojnika dolaze drugi vojnici u uniformama, naoružani i u grupama po troje do petero. Dolaze u osobnim automobilima. Pljačkaju sve. Najprije janjce i telad. Kasnije svinje, krave i konje. Iz kuća uzimaju šporete, frižidere, škrinje, telefone i sve drugo što se sa sobom moglo ponjeti.
Ja sam bježao u šumu kad su oni dolazili, a od mojih komšija koji su ostali, kad bi pljačkaši došli, tražili su da se sklone i da ih ne smiju gledati što to oni rade. Stalno bi pucali kad bi prilazili i došli u selo. Dolazili bi obično u 9 ujutro a odlazili oko 3 popodne. Uveče i po noći ne bi dolazili. Pljačkanje je bilo sistematsko svaki dan.
Otprilike sedam dana, pošto su moje komšije izbjegle, oko 14 sati čula su se dva pucnja iz pravca kuće Ležajić Gojka. Sava Letunica je baš tada krenula po vodu na Gojkovu gusternu. Našla ga je mrtva u avliji. Pogođen je sa jednim metkom u predjelu grudi, a drugi metak je ostavio trag na bradi. Pozvala je mene, Marka i Mariju. Otrčali smo tamo i vidjeli pljačkaše koji su upravo odlazili. Gojka smo sahranili noću, na našem groblju u Gošiću. Preko dana nismo smjeli jer smo se bojali da će nas sve pobiti.
Tih dana obilazi nas MKCK, tim iz Benkovca. Sve su nas popisali, dali nam hrane, rekli su nam da smo bezbedni, da nam nitko neće ništa naškoditi, te da će nas obilaziti redovno i donositi nam hranu. Nas jedanaest svaki dan smo bili u neposrednom kontaktu, bježali smo kad bi nailazila vojska koja pljačka i uvečer se ponovo vraćali u kuće.
Pred kraj mjeseca, negdje oko 16 sati popodne, vidio sam jedno auto bijele boje kako ulazi u Gošić. Sakrio sam se u jednoj ogradi i promatrao. Poslije par minuta sam čuo pucnjavu po nekoliko metaka iz automatske puške iz sela. To je trajalo kratko. Poslije desetak minuta isti auto se vratio u pravcu odakle je i dojurio. Odlazim kući, a odmah mi u kuću dolazi Bogdan Dobrić, Špire (1925.) koji mi je sav uzbuđen rekao da su svi u zaseoku Borci pobijeni. Odlazimo najprije u kuću Dušana i Milke Borak. Milka je krunila kukuruz i tako ubijena, a Dušan je sjedio u avliji i tako je streljan. Ubijeni su sa više metaka u grudi. U kući Save Borka, nalazimo Savu, Grozdu i Vasilja, svi su presječeni rafalima. U dvorištu susjedne kuće nalazimo Kosu isto ubijenu sa više metaka u prsa, a u kući do nje nalazimo Mariju Borak koja je isto krunila kukuruz i ubijena sa više metaka niže vrata.
Uveče je došao Živko Borak iz Zadra i prijavio ovaj masakr policiji u Benkovcu. Nikoga od mojih ubijenih komšija nismo dirali, svi su ostali onako kako su ubijeni i na istim mjestima, sve do jutra. Ujutro je došla vojska i policija, bilo ih je desetak. Vidio sam da su slikali leševe, posipali nekakvim prahom i stavljali ih u crne vreće. Ja sam im morao reći podatke o godištima i o njihovim imenima. Odvezli su ih u Knin i zakopali na gradskom groblju.
Po ovom događaju nitko iz MKCK nije dolazio. Nas sada četvero, već u strahu da ćemo i mi biti ubijeni, odlučujemo napustiti Gošić. Sava odlazi u Šibenik, Marko i Marija odlaze u UNPROFOR u Knin, a ja odlazim u Zadar. Tu ostajem kod Srećka Egića sedam dana. Odlazim poslije toga u sabirni centar u Zadru gdje sam čuo da je ovdje umrlo 15 starijih ljudi iz Bukovice. Vidio sam i 8 nepokretnih starih lica. Ovdje ostajem jednu noć i sutradan idem u konvoju prema Sremskoj Mitrovici, a u SRJ stižem 17.09.1995. godine …
Beograd, 17.07.1996. godine
JOVAN MANOJLOVIĆ, sin Branka, rođen 19.01.1950. godine u Čistoj Maloj, opština Knin
… dana 10.08.1995. godine Jovo Mlinar, Zoran Gnjatović i ja smo se predali u Erveniku.Tu su nas vrlo brzo ispitali i zajedno u grupi sa nekoliko civila ukrcali u jedan kombi i odvezli u Benkovac. Mene i Gnjatovića izdvajaju iz grupe i odvode u jednu posebnu prostoriju. Tu nalazimo još četvoricu ljudi. Ovdje su nas u grupi tukli od 10 ujutro do 23 sata. Po tri-četiri ustaše su ulazile kod nas u smjenama i tukli sa čime god su stigli. Tukli su nas kocem, čizmama, tjerali da ližemo krvavi pod, trpali cigarete u usta i stavljali po šaku soli, ali nam nisu dali vode.
Jedan mlađi ustaša, oko 25 godina starosti, Zoranu je rekao da ga poznaje jer da ga je Zoran tukao u Benkovcu 1991. godine. Taj ustaša je tukao Zorana svim i svačim. Zatim ga je zajašio, i tukao ga ciglenim blokom po leđima. Nešto prije 23 sata neko je pozvao Zorana i on je izišao iz prostorije. Oko 23 sata smo i mi ostali izišli, ali ja više Zorana nisam vidio. Ovaj isti ustaša je odgrizao zubima uvo Zoranu …
Beograd, 16.01.1996. godine
DRAGAN VOLFAND, sin Ivana, rođen 26.11.1953. godine u Smederevu
… dana 10.08.1995. godine zarobljen sam u Podinarju. Uhvaćen sam od strane hrvatske policije i odmah prebačen u Split u zatvor Lora. Već na samom ulazu u zatvor počinju da me tuku i maltretiraju. Tučen sam najviše prilikom isljeđivanja, i to nogama, najčešće čizmom, raznim palicama u predjelu leđa, prsiju, testisa i tabana. Tabani su mi bili toliko otečeni, da iako nosim broj cipela 42 zasigurno ne bih mogao obuti cipele broj 46. Uz ovo prebijanje, gašene su mi cigarete na rebrima, a tjeran sam da gutam upaljene pikavce.
Svaki dan, u popodnevnim satima, svih mjesec dana koliko sam proveo u Lori, iza vrata mi je stavljano gumeno crijevo iz koga je niz leđa tekla hladna voda, najmanje dva sata. Od hrane sam morao jesti stonoge, bube iz dvorišta zatvora, a dešavalo se da po cijelu noć moram držati živu žabu u ustima, da bi je ujutro, kad dođe straža, morao živu progutati. Često su mi vezali žicu za nogu i uho i puštali struju preko poljskog telefona. Kad bih ožednio davali bi mi vodu sa rastopljenom soli, od čega sam, uz strašne bolove u stomaku, više puta padao u nesvjest…
Beograd, 18.01.1996. godine
VINETU DRAGIČEVIĆ, sin Nikole, rođen 04.09.1960. godine u Polači, opština Knin
… ujutro 05.08.1995. godine oko 10 i 30 sati na raskrsnici u Kovačiću naišli smo na tri hrvatska tenka, praćena sa pješadijom, koji su, čim su nas ugledali, bez upozorenja otvorili vatru, posebno po traktoru sa civilima među kojima je bilo najviše starijih ljudi iz Polače. Na traktoru su odmah poginuli moj otac Nikola Dragičević, Save, (1935.), Sava Čeko, Milana, star oko 50 godina, a teško je bio ranjen Mile Dragičević, Stevana, (1933.), za kojeg sam kasnije čuo da je tu umro, a ranjeni su još i Jovo Andić zvani Žungul, Pera Bilbija (1926.) i Marija Dragičević (1946.), kojoj su od rafalne paljbe otkinuta tri prsta lijeve ruke. Mi iz “Zastave 101” koja se kretala iza traktora smo pobjegli u pravcu starog mosta na Krki ispod Krčića, ali smo se sutradan predali na istom mjestu.
Po zarobljavanju odmah smo počeli tovariti leševe u ovaj traktor. Pokupio sam leš moga oca i Save Čeke, te leševe još dvojice civila, njih dva, oba muškarci starosti iznad 60 godina.Traktor sa leševima hrvatski vojnici su odvezli u pravcu groblja. Taj traktor sam još jednom vidio u gradu kod kasarne, bio je pun leševa, sve civili.
U kasarni najviše sam tučen od kapetana Ante iz Ružića iz sastava 4 GB iz Splita. Najviše me tukao čizmama po prsima i slabinskom dijelu držeći sjekiricu u ruci i preteći da će mi sa njom odsjeći glavu. Za istog kapetana morali smo utovariti dva kamiona pokradenih stvari po Kninu, najviše televizora i video rekordera, koje kamione smo tovarili na Vedrom Polju. Kamioni bi u zadnjem dijelu bili maskirani sa sanducima od granata kako bi se prikrila opljačkana roba …
Beograd, 16.01.1996. godine
JOVAN GRUBOR, sin Tanasije, rođen 8.07.1927. u Plavnu, opština Knin
… dana 4.08.1995. godine, rano ujutro, otišao sam u Plavanjske uvale da kosim djetelinu. Cijeli dan sam zajedno sa Savom Gruborom, Savinim (1927.) mojim prvim komšijom, kosio, a u sumrak se vratio u selo. Preko dana nismo čuli intenzivno pucanje, bolje reći samo po koji put.
Na putu do kuće sreo sam Savu Đurić, koji mi je rekao da je cijela Krajina napadnuta te da bi bilo najpametnije da se spakujem i da bježim. Tad još nije bilo velike gužve niti panike u selu. Inače moje selo je imalo 24 porodice, preko 70 seljana u 24 kuće.
Negdje pred jutro 5.08.1995. godine probudile su me komšije da se evakuišemo iz sela i da bježimo prema Srbu, jer, kako su govorili, da ustaše pale i da kolju sve redom. Obzirom da sam imao problema sa lijevom nogom i nisam bio sposoban za bilo kakvo pješačenje, odlučio sam da ostanem kod kuće u našem zaseoku. Sa mnom su ostali: Sava Grubor, Savin (1927.), Miloš Grubor, Markov, (1915.), njegova supruga Milica (1919.), Jovo Grubor, Damjanov, (1922.), njegova surpuga Milica, (1925.), Marija Grubor, žena Jakova, (1929.) i njena zaova Milica kći Steve (1944.), Jovo Grubor, Jovana, (1930.), supruga mu Dušanka, (1929.), njegova majka Marija (1905.), Milica Karanović, Lukina, (1927.) i njen sin Đuro (1954.).
U selu se skrivamo jedino u toku noći. Ne spavamo u kućama nego u trapovima, po ogradama, jer nismo htjeli da nas više spava na jednom mjestu. 8.08.1995. godine prvi put u selo dolazi ustaška vojska. Njih pet vojnika, tražili su put do planine Orlovice. Nisu nikoga tukli niti provocirali. Tražili su naše vojnike. U selu bijaše sve mirno do 25.08.1995. godine. Tog dana imali smo poziv od ustaških vlasti da ujutro dođemo kod škole radi popisivanja i odlaska iz sela, dalje ko to želi, ili ostanka. Nas sedmero je otišlo prema školi radi popisa dok je njih šest ostalo. Uz put smo sreli dosta hrvatske vojske koji su išli u pravcu našeg zaseoka. Navodno da su krenuli radi obezbeđenja pruge zbog prolaska voza na relaciji Zagreb – Split. Za jedno pola sata iz pravca Grubora vidio se dim i vatra i čula se pucnjava . Bilo nam je jasno da su vojnici išli da pale i ubijaju, a ne da obezbeđuju prugu. Za kratko cijelo selo je bilo u plamenu. Tada su u zaseok otrčale Mika Grubor, Milica, Mara i Milica Karanović.
Nas dva muškarca i jedna žena je ostala kod škole. Nismo imali hrabrosti da krenemo prema kućama. Ipak poslije jedan sat vremena, oko podneva, došao sam u zaseok. Od 24 kuće samo tri nisu bile zapaljene. Zapaljeni su svi stogovi sijena, djeteline, sve staje, sva stoka koja je bila na polju je pobijena, a koja je bila vezana u štali tu je i izgorila. Popaljeno i pobijeno je dosta stoke, 7 krava i 10 prasadi. Čak ispod moje kuće sam našao tri svinje rasporene bajonetom, a prethodno pogođene metkom. Kod kuće Jovana Grubora, Jovinog, (1930.) njega smo zatekli sveg krvavog i izmasakriranog, bio je zaklan. Imao je 14 uboda nožem. Njega smo stavili u ćebe i odnijeli u kuću. U kući Miloša Grubora, Markovog, (1915.) našli smo ga ubijenog pored kreveta u sobi. Pored njega je pronađeno 14 čaura. Njega smo ostavili u kući.
Sutradan je u selo stigla ustaška vojska, a poslije nje UNPROFOR. Mi smo u međuvremenu pronašli ubijenu Milicu Grubor i Đuru Karanovića, koji su ubijeni na livadi. Ubijeni su iz vatrenog oružja. U kući od Marije Grubor, Jovine, našli smo je izgorjelu. Kosti Jove Grubora, Damjanovog, nismo našli, vjerovatno je izgorio sa kućom, a kosti su ostale u šutu. Čuo sam da su nagorjele kosti Marije Grubor (1905.) ustaše stavile u kutiju od keksa i bacile.
Svi pobijeni tog nesretnog 25.08.1995. godine, sem Jove Damjanovog, sahranjeni su na groblju u Kninu. O ovom slučaju UNPROFOR, na čelu sa Alunom Robertsom, zna sve. Dana 27.08.1995. godine zaseok je još jednom zavijen u crno, što nije izgorilo i popaljeno sada je sravnjeno granatiranjem. Tog dana, negdje popodne oko 16 sati, iz pravca Došnice i mosta Vundukova, otvorili su artiljerijsku paljbu po zaseocima Grubori, Karanovići i Zorići. Grubori su sada sravnjeni sa zemljom, a kuće u Karanovićima i Zorićima nisam vidio, ali su sigurno i one uništene ili oštećene. Poslije ovog događaja istjerani smo iz zaseoka, nas sedam, i 28.08.1995. godine u ponedjeljak svi smo prebačeni u Srednjoškolski centar u Kninu gdje ostajemo sve do 10.09.1995. godine kada smo prebačeni u Južnu kasarnu kod UN-a, a 16.09.1995. godine u konvoju od 1200 izbjeglica dolazimo u SRJ …
Beograd, 14.03.1997. godine
BOSA ŠARE, udova Krste, dj. Grkinić, rođena 18.10.1940. u Ramljanima, opština Knin
… u selu Uzdolju 4.08.1995. godine ostajemo ja i moj muž Krste (1931.), Milica Šare (1922.), Jandrija Šare (1932.), Sava Šare, udova Tode (1915.), Miloš Ćoso, Petra (1923.), Rade Šare, Petra (1943.), Dragan Junjga, Todora (1945.), Milica Junjga (1918.) i Ljuba Ćoso, žena Miloša (1924.). U subotu od svijetlećih i zapaljivih metaka zapaljena je pojata i kuća Jove Injca, te kuća Milana Šare.
Ujutro oko 8 sati u nedjelju kada sam izašla iz kuće, vidjela sam tri ustaška vojnika. Ispred kuće Save Šare na putu sam vidjela i Đuju Berić, Stevu Berić, Janju Berić, Bosiljku Berić i Miru Berić. Tu su nas sve sakupili i naredili nam da krenemo, nas 9, u pravcu Progona (bjeli put ispod kuća koji ide u pravcu polja pored tvornice). Kad smo došli na glavnu cestu, jedan od ustaša je uzeo Bosu i krenuo prema Kningipsu, a drugi je uzeo Miru i krenuo u pravcu Čenića uz cestu, govorivši “lipih cura, rađaćete lipe hrvatiće”. Treći ustaša ostaje sa nama.
Vraća nas ponovo uz Progon i uz put govori “ne tira vas Tuđman, već ja ustaša”. Bosu i Miru tada gubim iz vidokruga. Nas sedmero sada na zapovjed sjedamo, tu na pola puta Progona. Tad je vidjevši komšiju Miloša Ćosu između kuća, zatražio da dođe do nas. Miloša je sjeo zajedno sa nama. Ustaša je zatražio da se primaknemo jedno uz drugo. Tada kaže, više za sebe: “vruće mi je, nemam ja šta da ćekam”. Skida pušku i puca rafalom u nas.
Mene metak pogađa s lijeve strane iza uha, a drugi metak je ušao s lijeve strane butine a izašao u visini karlične kosti. U nas je ispalio cijeli šaržer metaka. Kada me je udario prvi metak pala sam na desnu stranu, nisam izgubila svijest, a odmah potom usljedio je onaj drugi metak u butinu i krta.
Nakon kraćeg vremena sam ustala i krenula prema mužu Krsti. Bio je ranjen u obe noge ispod koljena i preko pasa. Vidjela sam da plavi. Muž mi je tada rekao: “Gotovo je, ti bježi u brdo i vataj se krša.” Ostali nisu pružali znakove života. Na zemlji je ležalo njih sedmero ubijenih, svi su bili civili. Milica je dobila metak u glavu. Mozak joj je bio prosut, do nje je Stevo koji je dobio metak u pluća, iza njega Jandrija, pa Janja, Đuja i Ćoso.
Bježim u šumarak poviše Šarinih kuća. Osjećam slabost, tu sjedam i gubim svjest. Ujutro se ne mogu micati, nemam snage. Tada vidim da su ustaše zapalile kuću Mile Injca. Ostajem na ovom mjestu cijeli dan. Poslije podne vidjela sam kako ustaše ubijaju tri krave na njivama ispod kuća.
8.08.1995. godine silazim u kuću Dragana Junjge. Odavde sam vidjela da u kuću profesora Nikole i Smilje Berić ulaze tri vojnika. Uzeli su frezu, a kuću su zapalili. Sa lopatom koju su našli u dvorištu, ubili su tele koje se zateklo u dvorištu, natovarili ga na frezi i krenuli u pravcu Drniša. Stali su kod kuće Jove i Đuke Berić. Zapalili su je. Tog dana su zapalili i kuću Svete Bogdanovića. Ujutro, 18.08.1995. godine u kuću dolaze ustaški vojnici. Mene odvode do autobusa i vode u bolnicu. Kada sam prošla pored mjesta streljanja, nije bilo krvi, sve je bilo očišćeno, samo sam vidjela nekoliko cipela …
Beograd, 03.05.1997. godine
BOŽO ŠUŠA, sin Save, rođen 6.01.1959. godine u Kolašcu, opština Knin
… oko 9 sati 5.08.1995. godine vidio sam da u Knin ulazi hrvatska vojska iz pravca Strmice i preko Crvene zemlje. Prolaze glavnom cestom, idu najprije tenkovi a onda nailazi i pješadija. Čuo sam komandu “ubijaj sve redom”. Vidio sam kako su na dvije freze ubili oko 15 starijih ljudi kod crkve Sv. Jakova. Ove dvije freze bile su sklonjene sa ceste da propuste kolonu tenkova. Kada su naišli pješadinci pokosili su ih rafalima. Čuo sam kako su neke žene molile “djeco ne ubijajte nas” ali nije bilo milosti. Žene su najprije bile izranjavane a potom dokusurene. Ubili su ih pripadnici 7 gardijske brigade (Varaždinci) kako su ih zvali Pume.
To jutro u naselju Marići, sa desne strane na trotoaru, gledano u pravcu Strmice, vidio sam još jedno ubistvo. Naime, naišao je jedan naš vojnik, mladić. Digao je ruke i prišao mu je jedan hrvatski vojnik, pripadnik 7 gardijske brigade, i prislonio mu pištolj na sljepoočnicu i pucao mu u glavu. Mladić se srušio mrtav.
11.08.1995. zajedno sa Dušanom Pekićem odlazim u zgradu MKCK da od njih zatražimo zaštitu. Međutim, u MKCK samo nas registruju i odmah pozivaju hrvatsku policiju koja nas odvodi u kasarnu na Senjak. U kasarni su nas tukli njih četrdesetorica. Tukli su nas čizmama i bejzbol palicama. O glavu su mi prebili partviš. Meni su stavili zvono od ovce i ja sam morao blejati kao ovca i revati kao magarac. Sa zvonom su me slikali.
Tortura se nastavila u zatvoru na Katalinić Brigu u Splitu. Ovdje su me ispitivali SIS-ovci (državna bezbjednost). Prilikom ispitivanja stavljali su me na struju od poljskog telefona. Na rukama sam imao lisice i na svaku ruku bi prikačili po jednu žicu. Čim malo zavrti osjećaš jaku bol u grudnom košu kao da će grudni koš prsnuti od širenja. Uslijed stavljanja na struju zbog nesnosnih bolova više puta sam gubio svjest …
Beograd, 13.11.1996. godine
MILJANKA FILIPOVIĆ, kći Race, rođena 01.06.1959. godine u Gostilju, opština Čajetina …
oko 10 sati 05.08.1995. godine, stigli smo u Knin. Odmah po prelasku mosta na rijeci Krki, kod prve kuće sa desne strane, zaustavili su nas petorica hrvatskih vojnika. Živko Stojakov je izašao iz kabine, bez naoružanja uzdignutih ruku, i pošao prema njima. Tada sam i ja već iskočila iz prikolice i pošla za Živkom. U tom momentu, bez ikakvog povoda, hrvatski vojnik je u Živkove grudi ispalio kratki rafal. Drugi vojnik, koji je bio sa strane, već kad je Živko pao i kad je bio mrtav, pucao mu je u glavu jednim metkom. Tada skačem na vojnika koji je prvi pucao izgrebavši mu lice, ali sam bila sprečena od ostalih vojnika. Tada mi je naređeno da se skinem, tako da sam ostala u gaćicama i majici. Tako razgolićenu natjerali su me da krenem u pravcu centra grada …
Beograd, 26.10.1995. godine
SLAVKO RNJAK, sin Vase, rođen 21.07.1946. godine u Bukoviću, opština Benkovac …
ujutro na dan 4.08.1995. godine oko 05,15 sati počelo je granatiranje. Vidio sam da su granatirane Ceranje i Kolarina, a onda i kasarna u Benkovcu. Po Benkovcu su granate padale svuda. Vidio sam da je pogođena kuća mesara Petra Drače i Jove Drče kod pijace. Tučena je i kasarna na Kuklju. Rajko Guša i ja se nismo htjeli predati i odlučili smo da krenemo prema Kninu. Došli smo u Parčiće 7.08.1995. i vidjeli smo kako hrvatska vojska i civili, uglavnom je bilo sve u vojnoj uniformi, pljačkaju i pale, odgone stoku. Mi smo se krili u šumi. Odatle smo vidjeli kako su sva sela gorjela, posebno Kistanje …
Beograd, 24.10.1996. godine
SMILJA ERAKOVIĆ, kći Vase, rođena 18.10.1962. godine u Drnišu
… oko 15.00 sati 5.08.1995. godine iz podruma na raskršću u Kninu izvode nas i postrojavaju u kolonu po dvoje. Prilikom postrojavanja dvojica ustaša oduzimaju mi 5000 DM, nešto JU dinara, koje su odmah iscjepali. Skidaju mi vjenčani prsten. U koloni su većinom žene, djeca i starci. Idemo cestom u pravcu mosta na Krki. Kod robne kuće nailazimo na prve leševe. Uz put srećemo ustaške vojnike, koji nas pljuju, deru se, prete, nose televizore, uzimaju auta, stavljaju televizore i ukradenu robu na tenkove, tenkovima gaze automobile i dr. Cestom ima puno leševa civila. Puno je i krvi na asfaltu.
U kamp UN ulazimo oko 17.00 sati. Dan uoči odlaska konvoja u SRJ, primim nekakvo rješenje po kom sam ja počinila navodno neke ratne zločine. 16.09.1995. godine predata sam sa još 37 ljudi hrvatskim policajcima koji me odvode u zatvor u Šibenik. Nakon saslušanja istražnog sudije odvode me u samicu. Iz samice ne izlazim nikako puna tri mjeseca. Niti me puštaju na slobodu, niti me više saslušavaju. Ne dozvoljavaju mi da idem u šetnju. Nikakvu optužnicu, niti druge papire nisam dobila, sem rješenja o produženju pritvora.Oslobođena sam 10.01.1996. godine, a 25.01.1996. godine, nas šestoro iz Šibenika krećemo u vozilu MKCK za Beograd. Vozimo se preko Benkovca, Obrovca, Gračaca i Korenice. U ovim mjestima nismo vidjeli nikoga, sve je pusto, a sela uz cestu su sva spaljena. Nema ni ptica, nema ni ljudi, sve je opustošeno. Do Karlovca je sve pusto. Tek tu počinjemo da srećemo ljude i automobile …
Beograd, 18.03.1996. godine
DAVOR OBRADOVIĆ, sin Zdravka, rođen 5.10.1972. godine u Sisku, živio u Petrinji
… 6. avgusta 1995. godine nalazio sam se sa pripadnicima odreda Crvene beretke u Bosankoj Kostajnici. Dobili smo naređenje da krenemo u Dvor na Uni da držimo odstupnicu koloni prognanika koji su se kretali prema Novom Gradu. U Dvor smo došli oko 15 sati. Nedugo nakon toga pojavljuju se pripadnici 2. gardijske brigade Gromovi sa vojnim transporterima. Kad su primjetili kolonu civila odmah su otvorili vatru iz teškog mitraljeza po njima. Mi nismo smjeli otvarati vatru, jer smo se bojali da bi time više ugrozili živote civila.
Ja sam u tim trenutcima vidio nekoliko žena i dijete (oko 5 godina) kako leže na cesti krvavi, bez ikakvih znakova života. Tada smo dobili naređenje da se povučemo, jer je prijetila opasnost od opkoljavanja. Naime, nas je bilo tridesetak, a njih je bilo pet puta više a imali su u sastavu tenkove i transportere. Tada smo prešli rijeku Unu i prešli na teritoriju RS …
Beograd, 16.01.1996. godine
MIODRAG KRAGULJAC, sin Milana, rođen 20.11.1969. godine u Topuskom
… dana 06.08.1995. godine zajedno sa kolonom civila, staraca, djece i žena kretao sam se iz pravca Stipana prema Glini. Pred mostom u Glini, uvečer oko 23 sata, bili smo napadnuti od hrvatske vojske koji su na tom mjestu ubili desetak civila, među njima nekoliko djece i žena. Tu smo se razbježali. Negdje oko 3 ili 4 sata ujutro iz pravca Gline čula se žestoka pucnjava. Ustaše su ponovo krenule preko mosta na Glinici, zarobivši veći broj civila, dok su kod bolnice napravili pravi pokolj nad civilima i vojskom koji su se tu zatekli u okruženju. Mile Maslić mi je pričao da je tu ubijeno najmanje 150 muškaraca, žena i djece. Da ne bi ovo mjesto pokolja vidjeli, kada su me zarobili i vozili pored mjesta pokolja, tovareni smo i prevoženi u velikoj hladnjači – kamionu.
Odvezeni smo u sportsku dvoranu u Sisak, gdje je odmah počelo maltretiranje i batinanje sa čizmama i palicama prilikom ispitivanja. Tukli su me u predjelu bubrega, padao sam u nesvjest, a pet dana sam mokrio krv. Od zdravstvene pomoći pružili su mi samo polijevanje vodom …
Beograd, 18.01.1996. godine
BRANKO SUZIĆ, sin Miloša, rođen 17.01.1937. u selu Kobiljak kb. 40., opština Dvor
…. 26.08.1995. pobjegao sam u kamp UNPROFOR-a kod ukrajinskih vojnika na samom izlazu iz sela Kobiljak. U kampu su mi vojnici UN-a obećali da će me prebaciti na slobodnu teritoriju pa su me odvezli u Žirovac, a iz Žirovca u Glinu.
Međutim, dolaskom u Glinu umjesto da nastavim na slobodnu teritoriju završio sam u zatvoru. Pošto kod sebe nisam imao nikakvih dokumenata, UN je izvršio provjeru nazvavši hrvatsku policiju. Nakon toga me je jedna žena Engleskinja, povjerenik za humanitarno pravo, povela u hrvatsku policiju radi dobijanja dokumenata. Dokumenta nisam dobio, ali sam zadržan u policiji, gdje su me počeli odmah mučiti. Iako nisam pušač morao sam pušiti cigaretu za cigaretom, a ujedno su mi na prste lijeve i desne ruke stavljali kleme i spajali sa jakim akumulatorom. Tu su me mučili oko dva sata, da bi nakon toga na moja leđa stavili i pričvrstili sa žicom zastavu trobojku sa srpom i čekićem, koju mi je policija u drugoj smjeni ujutro sa leđa skinula …
Beograd, 15.01.1996. godine
DRAGAN TARBUK, sin Stojana, rođen 6.08.1949. godine u Balincu, opština Glina
… u sredu 9.08.1995. godine u selo Balinac ulazi ustaška vojska. Pljačkaju, najviše televizore i bijelu tehniku, odvoze kamionima, te pale jednu kuću i plast sjena. Do subote sve vreme su pljačkali sve što se moglo na kamione staviti. Sa njima su poslije dolazili i neki civili koji su odvozili traktore i poljoprivredne mašine. Kada su završili sa pljačkanjem oko 17 sati u subotu odlaze iz sela i povlače se u Selište. U našem selu tada je ostalo svega 12 ljudi, svi stariji od 70 godina. U narednih nekoliko dana pljačkanje se nastavlja …
Beograd, 11.06.1996. godine
RADE MASLIĆ, sin Pavla, rođen 27.09.1917. godine u Stipanu, opština Vrginmost
… nalazio sam se na cesti za Topusko, oko 250 m ispred raskrsnice kod glinske bolnice. Ovaj dio kolone sačinjavali su samo civili. Oko Gline čula se žestoka paljba. U suton 6.08.1995. je napadnuta naša kolona. Kolona je presječena, umješali su se hrvatski vojnici. Viču “četnici na hrpu”. Jedan koji kaže da je iz Viduševca, nadodaje “ja ću vas ubijati”. Odvajaju muškarce, hapse i pucaju.
Djecu, žene, i nas starije odvajaju na drugu stranu. Moja ćerka, Maslić Zorka (1950.) krenula je zajedno sa mnom prema grupi koju su već skupljali ustaški vojnici. U jedan moment ona je pošla nešto brže. Baš u tom momentu sa 5-10 m ustaški vojnik je na nju ispalio 3-4 metka. Bila je pogođena i htjela se nakon pada podignuti i upravo kada se podizala onaj vojnik je ispucao cijeli okvir metaka u nju. Nisam ni smio da joj priđem. Ubili bi odmah i mene. Nisam se smio ni okrenuti. Uzdignutih ruku krenuo sam prema ovoj grupi zarobljenih. Tada sam dobio i jak udarac u leđa. Tada su teško ranjena dva mlađa čovjeka. Niko im nije pomogao. Ostali su bugareći i moleći za pomoć.
Nešto niže od nas, isto ovako, iz blizine, ubijen je civil, moj poznanik Miljkan Radojčević (star oko 65 godina, rođen u Dugom Selu, opština Vrginmost, oženjen, mjesto ukopa mu se ne zna). Posebno naglašavam da niko od onih ljudi u koloni, a naravno ni moja ćerka, nije bila naoružana, niti u uniformi …
Beograd, 15.08.1996. godine
LJUBICA ROMČEVIĆ, žena Milana, kći Nikole rođena 20.01.1948. godine u Dugom Selu, opština Vrginmost
… dana 06.08.1995. godine pridružili smo se koloni civila koji su se kretali u pravcu Žirovca. Kada je kolona kod Žirovca napadnuta, vratili smo se prema Glini. Kod bolnice smo stigli oko 19 sati kad je na nas otvorena vatra od hrvatske vojske. U koloni su bila većinom, starija lica, muškarci, žene i nejač. Odmah po otvaranju vatre, zajedno sa jednom ženom i dvoje djece, sklonila sam se iza nekih kamiona, a odatle smo prešli u neku šupu u kući do bolnice, gdje ostajemo do jutra. Tokom cijele noći čuli smo pucnjeve, lomljavu stakala na vozilima koja su bila u koloni iz koje smo, zapravo, mi pobjegli. Primjetili smo da je šuma nasuprot bolnice reflektorima bila osvjetljivana te da se u tom pravcu cijelu noć pucalo.
Ujutro oko 7 sati čuli smo pozive hrvatskih vojnika na predaju. Izašli smo iz šupe pred glavni ulaz bolnice i krenuli prema školi. Vidjela sam najmanje 6 ubijenih civila, sve starija lica, među njima je bio moj stric Miljkan Radojčević, star preko 70 godina iz Donjeg Sela, kao i tragove svježe krvi. Kada sam vidjela taj prizor pognula sam glavu i tako ušla u školu. U školi se zadržavamo kratko, odakle nas odvoze u Ivanić Grad, gdje ostajemo do 22.08.1995. godine.
Dana 22.08.1995. godine odvoze me u Sisak, a odatle u zatvor u Karlovac, gdje me isljeđuju. Sutradan, 23.08.1995. godine, prebačena sam u zatvor Remetinac u Zagrebu. U Karlovcu, rješenjem vojnog suda, određen mi je pritvor u trajanju od 30 dana, zbog krivičnog djela oružane pobune zbog učešća u intedantskoj službi …
Beograd, 22.01.1996. godine
MILAN SLIJEPČEVIĆ, sin Mirka, rođ. 28.07.1941. godine u selu Brnjeuška, opština Glina
… povlačimo se u šumu poviše Glinskog Trtnika u bunker. Pošto smo odlučili da se ne predajemo, u bunker smo nanjeli hrane i posteljine. Sa vrha šume smo pratili šta se dešava. Hrvatska vojska u Gornji Trtnik ulazi u ponedjeljak, 07.08.1995., pljačkaju i pale. Poslije dolaze zajedno vojnici i civili odnose bijelu tehniku, traktore, stoku i sve što se moglo odnijeti. Dana 24.08.1995. godine vidio sam policiju kada je došla ispred moje kuće u Brnjeuški i sa zoljom pucala u kuću. To je bila policija iz Siska. Oni su čuli da se skrivamo u šumi ali nas nisu mogli naći, te su iz nemoći pucali u nju. Tih dana zapalili su tri kuće u Brnjeušci i par sjenika, te 6 kuća u Gornjem Trtniku …
Beograd, 17.06.1996. godine
GORAN ŠARAC, sin Dragomira, rođen 08.10.1959. godine u Karlovcu,
… u Sisku, 10.08.1995.,sa obe strane ceste i na nadvožnjaku u više grupa su nas dočekali hrvatski vojnici, civili i policajci. Dok su vojnici i civili divljali sa kamenicama i željeznim šipkama, policija je stajala, gledala, a nije intervenisala. Na autobusima sva su stakla polupana. Morali smo ležati na podu da bi se zaštitili od kamenica. Bilo je dosta ranjenih. U koloni nisam primjetio UN vozila …
Beograd, 27.02.1996. godine
MIRKO MRKOBRADA, sin Petra, rođen 28.12.1961. godine u Karlovcu
… negdje 4 kilometra prije Gline, 06.08.1995., tuče hrvatska artiljerija, a u tri naleta i po 2 borbena aviona bombarduju izbjegličku kolonu. Tada je stradalo najviše civila sa područja opštine Vrginmost. Vidio sam najmanje 30 leševa. U ovoj koloni bili su sa 3 vozila i predstavnici MKCK, koji mogu posvjedočiti o ovom napadu. Mislim da je to tim iz Vojnića. To veče uspjeli smo proći Glinu i doći u selo Ravnorašće. Tu je kolona opet presječena. Hrvatska vojska iz BOV-ova puca po koloni. Opet ubijanje, samo u mojoj neposrednoj blizini ubijeno je najmanje 10 žena, starijih muškaraca, civila …
Beograd, 19.03.1996. godine
MILE KARAPANDŽA, sin Marka, rođ. 21.08.1947. godine, Gornja Trebinja 28,opština Karlovac
… dana 04.08.1995. godine prilikom razmjene vatre sa ustašama, zarobljen sam na desnoj obali Kupe u mjestu Brođani. Uz velike batine odvode me u mjesto Rečicu, na lijevu obalu Kupe. Tu nastavljaju torturu. Tuku me čizmama po cjelom tjelu, šakama i štakama, od čega sam stalno u besvjesnom stanju. Izbijaju mi i dva prednja zuba iz donje vilice. U takvom stanju odvode me u sabirni centar u Ozlju, gdje me zadržavaju 2-3 dana, ali zbog stanja u kakvom sam bio nisu me mogli saslušavati pa su me prebacili u zatvor Karlovac.
U Karlovcu sam malo povratio snagu i svjest, ali je tortura nastavljena i kada me nisu tukli zatvorski čuvari, morao sam se tući sa mojim kolegama koji su bili zatvorenici. Pored toga čak su me oblačili u žensku odjeću i vodili od ćelije do ćelije radi “kurvanja”. To mi je nanosilo strašne patnje, iako me niko nije seksualno napastvovao. Često su puštali i muziku, na koju smo morali da plešemo iako to nije bila muzika za ples. To je jako zabavljalo zatvorske čuvare. U Karlovcu već počinjem osjećati posljedice od batina po glavi. Slabije vidim, čujem sve lošije, gubim ravnotežu, osjećam utrnjenost desne strane lica, kao i bolove u kičmi i desnoj strani rebrenog luka. Tražio sam liječničku pomoć ali je nisam dobio.
Iz zatvora Karlovac prebacuju me dana 20.09.1995. godine u zatvor Remetinac u Zagreb. U Svetošimunskoj bolnici utvrđeno je da sam od udaraca pretrpio oštećenje mozga sa komplikacijom lošeg vida i sluha kao i poremećaj centra za ravnotežu, te naprsnuće dva rebra na desnoj strani prsa …
Beograd, 18.01.1996. godine
MIRKO KLJAIĆ, sin Luke, rođen 10.08.1959. godine u Ploči, opština Gračac
… u sredu 9.08.1995. ustaše ulaze u Ploču. Pljačkaju i pale. U četvrtak rano ujutro nastavljaju dalje prema selu Kik. Prvo ga pljačkaju pa pale. Prema šumi u kojoj smo bili ispaljuju rafalnu paljbu nesumice, te ispaljuju nekoliko zolja. Povlačim se dublje u šumu. Sutradan se ponovo prikradam na ivicu šume, odakle gledam kako ustaški vojnici pljačkaju stoku, odvoze konje, krave i svinje, ubijaju pse. Sve se ovako ponavlja narednih nekoliko dana. Sredinom avgusta u selu više nema nikoga. Nema kuća, popaljene, nema stoke nema nikakvih stvari, sve je opustošeno.
Preko dana nismo smjeli paliti vatru, niti se pojavljivati iz šume jer su selom prolazili i vojska i civili koji su pljačkali. Što se više primicala jesen, postajalo je hladnije. Počele su i jesenje kiše. Rezerve hrane bile su sve manje. Po šumi sam počeo skupljati šljive, drenjine, lješnjake. Glad je počela da pritišće. Oko 1. novembra pao je prvi snjeg. Odlučujemo se da bi šumom prešli u Bosnu, pa tih dana vršimo pripreme. Međutim, 20.11.1995. godine zarobljava nas hrvatska policija …
Beograd, 13.06.1996. godine
NEDJELJKO ORLIĆ, sin Ilije, rođen 5.10.1957. godine u Otočcu
… 19.09.1995 zbog bolova i fiksatora u nozi prebačen sam u Svetošimunsku bolnicu u Zagrebu. Tu ostajem četri mjeseca. Tretman je ovdje užasan, gore je nego u zatvoru, ne daju nikakvih lijekova, stalno nam prijete. Bolesnicima su vadili svaki dan krv u velikim količinama. Nekima i po četiri puta dnevno. Često im je dolazilo zlo. Dvojica su umrla. Jedan čak poslije davanja injekcije, a drugi je preminuo od velikih batina. Mislim da se zvao Milan Jazavac. Do mene u sobi ležao je Ranko Rosić iz okolice Karlovca, iz Sjeničaka, star 22 godine. Imao je tešku povredu glave. Doktori su zavijajući mu glavu od flastera i gaze napravili na čelu veliko latinično slovo U. Doktor Marušić je dao ideju zajedno sa bolničarom Antom, pa su zajedno njih dvojica napravili ustaški znak na glavi bespomoćnog ranjenika. On dugo nije bio pri svjesti …
Beograd, 11.03.1997. godine
NENAD DEVIĆ, sin Ljubomira, rođen 14.08.1962. godine u Gornjim Rankovićima opština Teslić
… dana 4.08.1995. godine zatekao sam se na položaju u selu Dabar. Ja sam se nalazio u prvom rovu do neprijatelja. Sa mnom je bio još i Dušan Jokić. Držali smo položaj do oko 13 sati toga dana. Kad je stalo granatiranje izišao sam iz rova na jedno uzvišenje. Odatle sam vidio da gore kuće nama iza leđa. Nestalo nam je municije i ja sam Jokiću rekao da ide po municiju. Dušan se vratio i reče mi “ajmo”. Ja sam pomislio da je on vidio naše i krenuo sam pored Dušana i odmah sam upao među grupu ustaša. Počeli su me tući sa kundacima. Oborili su me na zemlju i zavezali. Dok sam bio na zemlji čujem viču “drži ga, baci pušku” i vrlo brzo su savladali i Dušana te ga svezanog bacili pored mene. Žarko Gavrilović je bio u drugom bunkeru, a sa njim su bili Nikola Putica, Vlado Bobić i još jedan kojeg su zvali Kockar. Na Žarkov rov su bacili 5-6 zolja i zvali ih na predaju. Pozivali su ih megafonom. Kockar je bio izvukao bombu, ali Žarko ga je spriječio. Ustaše su govorile da im neće ništa ako se predaju. Na kraju su se predali. Odmah poslije predaje jedan ustaša je nožem zaklao Kockara jer ga je navodno prepoznao. Čuo sam da je Kockar vikao nemoj me zaklati. Odvlače ga u bunker, a zatim bunker pale i viču “biće pečenja”…
Beograd, 25.10.1996. godine
SAVA STJELJA, iz Zagrada, rođena 1926. godine u Polači, opština Benkovac
… dana 4/5.08.1995. godine, noću oko 1 sat krenula sam iz Zagrada za Benkovac. Vozio nas je Slavko Munjes u svom traktoru. Sa mnom su bila i moja djeca. U Benkovcu smo prešli u kamion Rade Ostojića iz Biljana Gornjih. Moj muž Branko i sin Mirko krenuli su iz Zagrada sa osobnim kolima “Mercedes 200D”, sa kojim je upravljao Mirko. Sa njima je bio i Dušan Ivaneža, s tim da je Dušan sjedio na mjestu suvozača. Pored mene u kamionu su bili Mirkova žena Vedrana i djeca Savo (8) i Aleksandra (3), te još ljudi iz Zagrada. Cijelim putem Mercedes je išao iza kamiona jer je pratio nas i snabdjevao nas sa hranom i vodom.
U Petrovcu je kamion ostao bez goriva, a onda nam je jedan čovjek ponudio gorivo ako mu povezemo robu, na što je vozač pristao. U nedjelju smo nastavili put od Petrovca prema Ključu. Kada smo odmakli od Petrovca nekih 12-15 kilometara, čula sam zvuk aviona a odmah zatim i detonacije. Pošto je auto bilo pokriveno ceradom ja nisam vidjela te avione. Inače kolona se lagano kretala a nakon detonacija kamion se zaustavio i mi smo počeli svi iskakati iz kamiona vani.
U kamionu je bilo i ranjenih. Čim sam izišla vani, pošto je Mercedes bio odmah iza kamiona, vidjela sam sina Mirka bez glave. Dušan Ivaneža je sav krvav po glavi izišao vani iz automobila. Moj muž Branko je i dalje sjedio nepomično na zadnjem sicu, a krv mu je curila iz usta. Neko je doviknuo “ovi su mrtvi”. Na autu Mercedesu bilo je razbijeno vjetrobransko staklo. Vidjevši tu scenu žalim iz sveg glasa i pogledom tražim unuke koji su se razbježali pored ceste. Uskoro su se pojavili žena Mirkova i oboje djece. Vedrana je bila ranjena u mišicu lijeve ruke. Vrlo brzo kod nas se pojavio jedan vojni kamion i vojska pa su nas sve potrpali u taj kamion, dok su na licu mjesta ostali i kamion sa kojim smo putovali i Mercedes i još neka vozila. Još dok sam bila blizu Mercedesa vidjela sam da je ovo auto počelo goriti. Vjerovatno se zapalilo gorivo koje se nalazilo u gepeku. Poslije sam čula razne priče i jedni su govorili da je auto potpuno izgorio i da su u njemu izgorjela i tijela sina mi i muža. Drugi su opet govorili da tijela nisu potpuno izgorjela. Ni danas nisam saznala pravu istinu, a voljela bih je saznati, i ako je bilo što ostalo od njih da saznam gdje su njihovi ostaci sahranjeni.
U vrijeme ovog događaja moja snaja Vedrana bila je pred porođajem. Otišla je u bolnicu oko 24.08.1995. godine, a porodila se 29.08.1995. godine. U toku porođaja Vedrana je umrla ne vidjevši bebu. Rodila je žensko dijete i dali su joj ime Tanja …
Beograd, 16.01.1996. godine
DUBAJIĆ ŽELJKO, sin Mile, rođen 2.05.1965. godine u Donjem Lapcu, opština Donji Lapac
… 06.08.1995. kretao sam se u izbjegličkoj koloni od Petrovca prema Ključu. U jednom momentu je iznad kolone u brišućem letu nadletio avion. Uskoro se ponovo začuo zvuk aviona a iza toga i detonacije. Odmah poslije detonacije ja sam izbačen iz vozila vani pored ceste. Josipa i njena kćerka ostali su u vozilu. Vozilo je bilo izbušeno sa gelerima. Kad se razišao dim i kad sam došao svjesti, skočio sam iz jarka i najprije sam vidio svoju sestru kako leži na cesti bez glave. Izlazi iz vozila i Josipa i traži sina i pronađe ga u kabini kamiona mrtva sa razmrskanom glavom. Dara Drča je bila još živa, ali pogođena svuda po tijelu. Do Petrovačke bolnice je umrla. Dušan je bio ranjen u nogu i glavu. Vidio sam ga pored kamiona. Preživio je ali je ostao bez desnog oka ….
Beograd, 04.11.1996. godine
Napomena: “USTAŠA” je izraz za Hrvata, odnosno za Hrvatskog vojnika koji potječe iz Drugog svjetskog rata kada su Hrvati u fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj na monstruozan način pobili preko milion Srba. Egzekutori tog zločina, Hrvati za sebe su govorili da su ustaše, kao što je i Nezavisna Država Hrvatska imala ustaške simbole. Pod istim simbolima Hrvati su stvorili i sadašnju Republiku Hrvatsku.
Svjedoke saslušali advokati Savo Štrbac i
Radivoj Nikolić u prostorijama VERITAS-a