D.I.C. Veritas

Politika, 08.03.2024, Savo Štrbac: Živko sa Dianine liste


„Kolega, da li ste pročitali članak ’Srbin, broj 1.128’ u današnjoj ’Politici’”, telefonom me 17. februara ove godine upita beogradski advokat Milan Vuković.

„Video sam naslov, tekst nisam pročitao, ali mi je slučaj poznat iz drugih medija”, odgovorih mu.

Prvi put sam odgledao poduži prilog na ovu temu 1. juna prošle godine na RTS-u u emisiji „Četvrtkom u 9: Živko – broj 1.128”, koji je bio posvećen čoveku pod imenom Živko Zelenbrz, koji je, kao i mnoga srpska deca, u toku 1942, zahvaljujući Diani Budisavljević, spasen iz ustaških logara i kao „državno siroče” poveren porodici Zelenbrz iz Zagreba na odgoj i uzdržavanje. Živko u tom prilogu priča da je za osamdeset godina imao samo dve informacije o sebi – da je Srbin i broj 1.128, koji mu je oko vrata još dok je bio dete okačila Dijana Budisavljević. Datum i mesto rođenja, prezime, ko su mu roditelji, ima li braće i sestara, nije znao. Seća se samo svog plača u Zavodu za gluvonemu decu u Zagrebu i reči Hrvatice Marije Zelenbrz: „Bi li ti pošao sa mnom?” I tako je 1942. godine postao Živko Zelenbrz. Ogrlicu sa metalnom pločicom na koju je ugraviran broj 1.128, dala mu je Marija na samrti. Nakon poveravanja na „besplatni odgoj i uzdržavanje”, pored prezimena Zelenbrz, određeni su mu i datum rođenja 10. april 1940, rimokatolička vera i hrvatska narodnost.

Prošle godine u maju telefonom ga je zvao Dejan Ristić, direktor Muzeja žrtava genocida, i rekao mu da postoji mogućnost da se podaci o njemu nalaze u pronađenom spisku Diane Budisavljević. Rekao mu je da želi da sazna istinu. Drugi poziv, kasno noću, primio je od Ristića i Jelene Milić, ambasadorke Srbije u Hrvatskoj, koji su mu saopštili da je utvrđeno da su njegovi roditelji Smilja i Ljuboje Ivančević iz Voćina.

Ovu priču Živko Zelenbrz je ponovio i 14. februara u Atrijumu Narodne biblioteke Srbije u Beogradu na tribini „Javno svedočenje – Diana Budisavljević”, u organizaciji Muzeja žrtava genocida iz Beograda, kao prvi identifikovani sa Dianinog spiska, što su objavili skoro svi mediji u regionu, uključujući i „Politiku”.

 

Sve to ispričah kolegi Vukoviću, inače bivšem predsedniku Okružnog suda u Sl. Požegi, i upitah ga ima li nešto novo u pomenutom članku iz „Politike” i dobih odgovor:

„Problem je u tome što ja pravog Živka Ivančevića lično poznajem još iz detinjstva, kad sam iz Voćina, gde sam živeo, dolazio u Lisičine kod bake i ujaka Đure. Živko je radio u šumariji, u kojoj je moj ujak bio direktor, gde sam ga i viđao. Ujak me je i upozorio na ovaj članak u ’Politici’. Od njega sam i doznao da Živko već godinama živi u Inđiji, da je iz medija doznao da ima ’dvojnika’ zbog čega je pre nekog vremena slao zeta i unuke u Muzej žrtava genocida da ih upozori da je on Živko Ivančević iz Lisičine, ali iz muzeja nisu reagovali. Šaljem ti Živkov broj mobitela pa ga nazovi i proveri ove informacije.”

Sutradan pozovem Živka iz Inđije. Ponovio mi je sve ono što sam čuo od advokata Vukovića i zamolio me da sa Vukovićem, sa čijom je majkom išao u školu, navratim kod njega da nam ispriča svoju životnu priču.

Nekoliko dana kasnije, posetim i Muzej žrtava genocida. Lepo me primiše i dadoše mi na uvid svu dokumentaciju na osnovu koje su utvrdili da je Živko Zelenbrz zapravo Živko Ivančević sa Dianinog spiska.

U Dianinom spisku piše: ime i prezime – Živko Ivančević, vera – prav., starost – pet, rodno mesto – Kršćine, roditelji – Ljuboje i Smilja, odakle je i kad stigao – 25. 09. 1942, Stara Gradiška, Sisak, kad i kome je poveren – 13. 12. 1942. Zelembreg Mato, Grobnička 20. Sve je ispisano lepim rukopisom, moglo bi se reći i krasnopisom. Na prvi pogled se primećuje da su poslednje dve rubrike (kada i odakle je stigao, kada i kome je poveren), iako je rukopis mnogo sličan, pisan drugom bojom mastila.

U muzeju su mi potvrdili da je za njih ovaj upis „kada je i kome dete povereno” bio odlučujuć da ga dovedu u vezu sa Živkom Zelembrzom (to što piše „Zelembreg” su pripisali grešci upisničara), koji se pojavljuje u dokumentarcu o Diani Budisavljević sa pričom da ne zna svoj izvorni identitet. Pokazali su mi i dokument od 17. februara 1945. nadležnog organa NDH u kojem se navode svi oni podaci koje je Živko Zelenbrz iznosio u medijima. Pokazali su mi i pismo koje je 5. aprila 1943. Mati Zelenbrzu poslala Petra Marjanović iz Nemačke, koje počinje: „Poštovani gospodine, za ovo dete što ste pisali Smilji Ivančević, njezino nije pa mi izgleda da bi moglo biti moje isto ime Živko star pet godina…” U Muzeju mi potvrdiše i da je kod njih dolazio zet Živka iz Inđije da im kaže da pravi Živko živi u Inđiji, ali da su mu pokazali onaj spisak gde pored imena Živko Ivančević piše da je poveren na odgoj i uzdržavanje Zelenbrz Mati. A to znači da je taj Živko u Inđiji neki drugi Živko, koji, za razliku od onoga iz Zagreba, zna svoj identitet.

Naoružani sa svom tom dokumentacijom i informacijama, Vuković i ja u subotu, 24. februara, posetismo Živka u Inđiji. Pored njega dočekaše nas njegova žena Saveta, obe ćerke, zet Dragoslav i unuk Miloš. Na zidu u kuhinji okačena i uokvirena povećana fotografija Živkova oca Ljuboje u vojnoj uniformi i jedna mala sličica majke Smilje udenuta u donjem uglu istog okvira, koju, kaže Živko, nije mogao povećati jer je s vremenom dosta izbledela. Na kuhinjskom stolu „kutija uspomena” iz koje Živko vadi fotografiju spomenika roditeljima Smilji i Ljuboji u Lisičini, kojeg su u međuvremenu porušili neki „domoljubi”, tu je i njegov rodni list, izdat u matičnom uredu u Voćinu 2005. u kojem piše da je Živko Ivančević rođen 28. avgusta 1936. u mestu Lisičine od oca Ljubomira (1914) i majke Smilje (1913), da je sklopio brak 14. aprila 1968. u Voćinu sa Savetom Radojević, zdravstvena legitimacija dok je radio u Šumariji Voćin, sa identičnim podacima kao u rodnom listu i sa JMBG: 2808936301627 i vojna knjižica sa njegovom fotografijom, na kojoj mnogo liči na oca, čiji uglovi su prekriveni pečatom Vojne pošte Mostar.

U dugom razgovoru, bolje rečeno monologu, Živko je ispričao celi svoj život. Za ovu priliku izdvajam: početkom Drugog svetskog rata bežeći pred ustašama, sa ocem, majkom i ostalom rodbinom, dolaze u selo Krivaju, gde su imali rođake, i gde su ih ustaše pohvatale i odveli u Đulovac (Miokovićevo) i zatvorili u neku školu, odakle su on i majka sa babama Cvijetom i Dragicom dospeli u Staru Gradišku, a odatle su on i majka prebačeni u Sisak, gde su ga odvojili od majke i sa ostalom decom iz Slavonije vozom prebacili u Zagreb. Pošto je oboleo od tifusa i nije sa ostalom slavonskom decom prebačen u Zagorje, već je sačekao decu iz Bosne sa kojima je prebačen u selo Ždala preko reke Drave, gde su raspoređivani po kućama meštana. Kao najkržljaviji i najbolesniji jedini je on ostao neraspoređen, dok ga na kraju nije uzela porodica Foruglaš, kod kojih je ostao dok mu se majka nije vratila iz zarobljeništva i odvela ga u njihovo selo Lisičine. U Ždali je išao četiri godine u školu, pod svojim punim imenom i prezimenom. Od majke je doznao da mu je otac stradao u Jasenovcu a obe babe u Staroj Gradiški. Njihova imena se nalaze na spomeniku u selu Lisičine. Samo je njegova porodica u selu Lisičine nosila prezime Ivančević, i sa tim prezimenom nije bilo više ni Smilja ni Ljuboja. Mesto Kršćine ne postoji u njihovom kraju, pa zaključuje da je upisničar to ime upisao umesto Lisičine, koje narod izgovara kao Liščine. Žao mu je što onaj Živko iz Zagreba još nije otkrio svoje poreklo ali ni sa kim ne želi deliti svoj identitet.

Analizirajući i ocenjujući sve što smo čuli i videli, kolega Vuković i ja smo zaključili da je pravi Živko Ivančević od oca Ljubomira zvanog Ljuboje i majke Smilje, onaj koji to ime i prezime, bez ikakvog prekida, nosi celog života. Beleška koja stoji u Dianinom spisku pored imena i prezimena Živka Ivančevića (da je poveren Mati Zelenbregu) upisan je greškom, namernom ili nenamernom, upisničara, koja je, verovatno, trebala biti upisana pored nekog drugog Živka, koji je, umesto prezimena deteta i imena roditelja i mesta rođenja, imao upisan samo broj 1.128. Takvu tvrdnju potkrepljuje i ono pismo žene Petre iz Nemačke, u kojem se navodi da Živko kod Zelenbrza nije Smiljin sin.

To ne umanjuje značaj „Dianinog spiska” koji se nalazi u posedu Muzeja žrtava genocida i strahote koje su proživeli oba Živka, koji su, za razliku od mnoge druge dece sa tog spiska, imali sreću u nesreći da ih na brigu i uzdržavanje preuzmu normalni ljudi u nenormalna vremena.

 

Politika, 08.03.2024, elektronsko izdanje

 

 

 

 

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail