Politika, 16. 04. 2024, Savo Štrbac: Zašto se izbori u Hrvatskoj održavaju 17. aprila

Imali ili ne imali sutrašnji hrvatski parlamentarni izbori bilo kakve veze sa datumom donošenja pomenute ustaške ’zakonske odredbe za odbranu naroda i države’, nije naodmet na nju i na one koji su je sledili podsetiti potencijalne birače. Među glasačima još ima i nešto Srba, a među ponuđenim političkim opcijama je nemali broj poklonika Pavelićeve i Artukovićeve NDH

Gostujući na jednoj beogradskoj kablovskoj televiziji pre nekoliko dana na temu parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, zakazanih za sredu 17. aprila ove godine, voditeljka mi je postavila pitanje postoji li kakva veza između termina održavanja ovih izbora sa Pavelićevom „zakonskom odredbom za odbranu naroda i države”, donesene na taj dan 1941. Odgovorio sam, i ne setivši se te odredbe, da u dotadašnjoj predizbornoj kampanji u Hrvatskoj niko nije ta dva događaja dovodio u vezu, ali pošto su izbori zakazani „u sred srede kad im vreme nije” da ne mogu isključiti da je onaj ko ih je raspisivao i to imao na umu.

U svakom slučaju to pitanje me je potaklo da potražim pomenutu odredbu koju i pronađoh u digitalnom originalnom izdanju „Zakoni, zakonske odredbe, naredbe itd. proglašene od 11. travnja do 26. svibnja 1941. knjiga I (svezak 1–10)”, koja glasi:

Kuća cveća na šehidskom mezarju

„1. Tko bilo na koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak Nezavisne Države Hrvatske ili državne vlasti, pa makar djelo i ostalo samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje. 2. Tko se učini krivcem zločina u točki 1. navedenoga ima ga stići kazna smrti. (…) 5. Ova zakonska odredba stupa odmah na snagu. U Zagrebu, dne 17. travnja 1941. Poglavnik: Dr. Ante Pavelić, v. r.”

Ova „zakonska odredba” u javnosti se skoro nije ni spominjala, iako su iz(a) nje proizišli mnogo poznatiji „rasni zakoni”: „o državljanstvu”, „o rasnoj pripadnosti” i „o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda” (sve tri donesena 30. aprila 1941), te „o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda” (4. jun 1941) i drugi doneseni po uzoru na nacističku Nemačku i pod njenim uticajem i koji su bili uporište za politiku istrebljenja Srba, Jevreja i Roma.

Nema sumnje da je jedan od tvoraca ovih propisa bio i Andrija Artuković, jedini visokopozicionirani funkcioner NDH, kojem se sudilo za ratne zločine pred jugoslovenskim sudom. Glavni pretres pred zagrebačkim okružnim sudom započeo mu je takođe u aprilu.

Vučićeva mala rokada

Ko je bio Andrija Artuković?

Rođen je 1899. u Klobuku kraj Ljubuškog, današnja BiH; školovao se kod franjevaca na Širokom Brijegu, a diplomirao i doktorirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu; od 1924. radio kao sudski pripravnik u Zagrebu, a 1926. otvorio advokatsku kancelariju u Gospiću; 1932. sudelovao u Velebitskom ustanku, a 31. avgusta iste godine emigrirao u Italiju, gde ga je Ante Pavelić imenovao „pobočnikom” (pomoćnikom) u Glavnom ustaškom stanu i komandantom svih ustaških jedinica u Italiji. Osumnjičen je za učestvovanje u pripremama atentata na kralja Aleksandra u Marseju u oktobru 1934, zbog čega je tri dana kasnije uhapšen u Londonu i predan Francuskoj koja ga je u januaru 1935. izručila Jugoslaviji zbog Velebitskog ustanka i nakon 16 meseci zatvora u Beogradu, u nedostatku dokaza, oslobođen optužbe. Od maja 1936. ponovo je u emigraciji do uspostave NDH, kada je najpre imenovan članom Hrvatskog državnog vodstva (privremene vlade NDH), a zatim i ministrom unutrašnjih poslova u prvoj vladi NDH.

„Kao ministar unutarnjih poslova imao je važnu ulogu u pripremi i provedbi rasnih zakona donesenih 30. 4. i 4. 6. 1941. te je javno zagovarao rješenje židovskoga pitanja kao što ga je riješila njemačka vlada. Svojim je djelovanjem 1941-1942. postavio temelje organizacije progona Židova, Roma i Srba te političkih protivnika NDH u Hrvatskoj i BiH tijekom Drugoga svjetskog rata.” (www.enciklopedija.hr)

Od oktobra 1942. do sredine 1943. bio je ministar pravosuđa i „bogoštovlja” (vera), a zatim je ponovno preuzeo resor unutrašnjih poslova te je od oktobra 1943. do sloma NDH bio „čuvar državnoga pečata”. U maju 1945. napustio je Hrvatsku i otišao u Austriju, odatle u Irsku, a 1948. u SAD, gde se pod lažnim imenom nastanio u Kaliforniji. U julu 1945. jugoslovenska Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u odsustvu ga je proglasila ratnim zločincem. Jugoslavenske su vlasti više puta tražile njegovo izručenje, a izručen je tek u februaru 1986. Glavni pretres mu je započeo dva meseca kasnije:

„Danas u 8.30, ovog 14. travnja, otvorit će se vrata velike sudnice Okružnog suda u Zagrebu, u kojoj će biti suđeno jednom od najvećih ratnih zločinaca u svijetu – Andriji Artukoviću (87), koji je nakon više od 40 godina skrivanja od pravde, napokon sjeo na optuženičku klupu. Proces okorjelom ’Himleru NDH’, kako su Artukovića nazvali na Zapadu, nije tek čin izvršenja pravde nad čovjekom koji se dugo pred njom skrivao nego i suđenje jednom zločinačkom pokretu, ideologiji mržnje i terora, ’sat povijesti’ o jednome vremenu…” (zagrebački „Večernji list”, 14. aprila 1986)

Vilkomen, her Kristijan

Ostalo je zabeleženo da je sudski proces Artukoviću pratilo 150 domaćih novinara iz 53 redakcije te 77 stranih iz 14 zemalja.

Optužba koju je zastupao zamenik okružnog tužioca u Zagrebu, tada 35-godišnji, a danas jedan od najpoznatijih hrvatskih advokata Anto Nobilo, teretila je Artukovića da je: početkom 1942. u blizini Vrginmosta, zbog odmazde, naredio da se pohvata i ubije civilno stanovništvo okolnih sela, među kojima najviše žena i dece; krajem 1941. u Zagrebu na Krešimirovu trgu, gde je dovedeno oko 700 građana, među kojima žene i deca, naredio da se prebace u sabirni logor u Kerestincu, a zatim izdao naredbu da se osobe u zadnjem delu kolone ubiju, nakon čega je oko 450 osoba, među kojima žene i deca, na livadi ubijeno mitraljeskim rafalima; u maju 1941, u nameri da liši života dr. Ješu Vidića i oduzme njegovu imovinu, naredio da se Vidić otpremi u logor, da se ubije, oduzme njegova imovina i preda ustaši Stjepanu Vineku; početkom 1943. u blizini dvorca kod Samobora, u nameri da na okrutan način ubije zarobljene partizane, izdao nalog da se više stotina partizana pobije, što je učinjeno mitraljeskim rafalima i tenkovima.

Shodno težini dokazanih krivičnih dela javna je optužba na kraju završne reči „u ime nevinih žrtava, u ime svih naših naroda, u ime miroljubivog čovečanstva, u ime zakona” zatražila smrtnu kaznu.

Artukovićevi branioci, Silvije Degen, Željko Olujić, oba iz Zagreba, i Srđa Popović, iz Beograda, tražili su oslobađajuću presudu zbog nesposobnosti optuženog da se brani usled njegovog psihofizičkog stanja (dementnost, Alchajmerova i Parkinsonova bolest, zbog čega je rasprava i prekidana svakih 30 minuta) i zbog nepostojanja validnih dokaza za inkriminacije iz optužbe.

Prvostepenu presudu 14. maja 1986. (samo mesec dana po otvaranju glavnog pretresa) pročitao je predsednik pretresnog veća sudija Milko Gajski, kojom je optuženi Artuković proglašen krivim za dva krivična dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava, jednog produženog krivičnog dela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i jednog krivičnog dela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, i osuđen na smrtnu kaznu, koju je nešto kasnije potvrdio i Vrhovni sud Hrvatske.

Zbog visoke životne dobi i teškog zdravstvenog stanja smrtna kazna nad Artukovićem nije izvršena. Umro je u januaru 1988. u bolnici Kaznenog zavoda u Zagrebu. Tokom trajanja procesa Sabor SR Hrvatske doneo je zakon prema kojem i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je kazna nad njim izvršena, a mesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. U pravosudnim krugovima u Hrvatskoj, kojima sam u to vreme i ja pripadao, pričalo se da je pravi razlog izglasavanju takvog zakona bio u bojazni da bi Artukovićev grob mogao postati mesto masovnog hodočašća poklonika i sledbenika NDH, poput Stepinčevog groba u zagrebačkoj katedrali.

Imali ili ne imali sutrašnji hrvatski parlamentarni izbori bilo kakve veze sa datumom donošenja pomenute ustaške „zakonske odredbe za odbranu naroda i države”, nije na odmet na nju i na one koje su je sledili, podsetiti potencijalne birače. Među glasačima ima još uvek i nešto Srba, a među ponuđenim političkim opcijama ima nemali broj poklonika Pavelićeve i Artukovićeve NDH.

 

 Tekst je objavljen u intenret izdanju dnevnika „Politika“, 16. aprila 2024.