D.I.C. Veritas

Savo Štrbac, 12.08.2014., “KO NEMA GROBA – NIJE UMRO … KO NIJE UMRO – NIJE NI ŽIVIO”


Pomen Srbima stradalim na Petrovačkoj cesti Janjile – Bravsko u napadu hrvatske avijacije na zbeg iz RSK, 7.8.2014. foto: Veritas
Pripremajući obilježavanje devetnaeste godišnjice Velikog krajiškog egzodusa, poznatog pod kodnim nazivom “Oluja”, ponovo otvorih roman “Jadovnička žmižda”, autora Dušana Đakovića, izbjeglice iz Like, zadržavajući se na odlomku u kojem  glavni likovi, gospićki prota i dječak, koji su živi bačeni u jamu, dok oko njih stotine nedoklanih žrtava– djece, žena i staraca – ječe i zapomažu danima, mada i sami čekaju čas u kome će ih stići smrt, ne odustaju od Boga, moleći se za oproštaj grehova žrtava, ali i krvnika, koji iznad jame izgovaraju rečenicu: „Ko nema groba – nije umro… ko nije umro – nije ni živio!“

Čitajući ovu posljednju rečenicu kroz glavu su mi prolazile brojke i imena stradalih sunarodnika u “bljeskovima i olujama” devedesetih ali i u “jadovnima i jasenovcima” četrdesetih godina prošlog vijeka. Žrtve iz rata devedesetih na području Hrvatske i bivše RSK i sam popisujem duže od 20 godina, za koje vrijeme sam ih imenom i prezimenom popisao 7.136, među kojima je još 1.916 na spisku nestalih. Nažalost, ni ovaj spisak nije konačan, pošto smo ga samo u posljednjoj godini dopunili sa  nekoliko desetina novih imena. Vjerujem da smo mi u Veritasu uspjeli da popis mnogo više približimo realnoj brojci žrtava, nego popisivači srpskih i inih  žrtava iz Drugog svjetskog rata. Po podacima istoričara Đure Zatezala u kompleksu logora Jadovno (Gospić – Jadovno – Pag) stradalo je preko 40.000 ljudi a tek desetak hiljada ih je  popisano imenom i prezimenom, dok ih je  u kompleksu logora Jasenovac, prema izvještaju Zemaljske komisije Hrvatske iz 1946., stradalo izmedju 500 i 600 hiljada, od kojih je, prema podacima Muzeja žrtava genocida u Beogradu, popisano pod imenom tek oko 83.500. Šta je sa nepopisanima i gdje su posmrtni ostaci pobijenih? Možda je odgovor u već citiranoj rečenici iz romana “Jadovnička žmižda”? U nadi da ću nešto više saznati o toj rečenici, sa autorom sam pričao ovoga jula i avgusta nekoliko puta. I evo što sam doznao:

Autor je 80-ih godina prošlog vijeka, u toku pripreme svoga magistarskog rada pod nazivom “Srpsko pitanje u Hrvatskoj”, iz Istorijskog arhiva u Gospiću, zahvaljujući rodbinskim vezama sa direktorom, dobio dosije “Logor Jadovno” (“stub visine preko 2 metra i sa oko 60.000 složenih listova papirusa”) u kojem se, između ostaloga, nalazila i izjava jednog ustaše kojemu se po završetku rata sudilo za zločine počinjene u ratu, u kojoj je i našao osnovu za pomenutu rečenicu. Naime, opisujući odakle ustašama ideja da se Srbi, Romi i Jevreji bacaju u jame, ustaša je ispričao da su Pavelić, Budak i izvjesni Marić, Srbin iz Like, koji je bio Pavelićev pratilac i savjetnik, ubrzo po uspostavi NDH,  sa papinim  nuncijem u Zagrebu, otišli u posjetu papi Piju XII. Kada su poveli razgovor kako što više likvidirati nepoćudnih sa što manje tragova, papa ih je upitao gdje bi sakrili leševe da kojim slučajem žive u Finskoj, našto su mu gosti uzvratili da bi ih bacali u jezera kojima obiluje ta država. A pošto živite u Hrvatskoj, gdje nema jezera kao u Finskoj, bacajte ih u ličke škarpe, sugerisao im je papa (papa je riječ “škarpa”, što je inače naziv za kraške jame na području Like i Dalmacije, izgovorio na čistom hrvatskom jeziku). Pričalo se još i o tome kako će se logoraši iz svih logora na području NDH dovoziti ili dovoditi do Jadovna gdje će ih žive ili mrtve bacati u velebitske škarpe. Dogovoreno se odmah počelo i realizovati i ko zna koliko bih ih još bilo bačeno i ličke škarpe da se Talijani nisu pobunili na svirepost i monstruoznost ustaša.

Autor je ovaj dosije dao na čitanje gospićkom profesoru Milošu Počuči, čijih je nekoliko rođaka skončalo u velebitskim škarpama, od kojeg je, zbog “dugog jezika” njegove žene, oduzet u decembru 1991. godine. Ako ovaj dosije nije fizički uništen, danas bi se mogao nalaziti u Muzeju Like u Gospiću, smatra gospodin Đaković, koji se od 1991. nije vraćao u taj grad, a kako stvari sada stoje, mala je vjerovatnoća da će ga uskoro posjetiti.

Toliko me je opčinila  citirana rečenica i objašnjenje autora, da sam je za vrijeme ovogodišnjeg obilježavanja jedne od najvećih tragedija krajiških Srba izgovarao u više prilika: i u porti hrama  Hrista Spasitelja u Banja Luci, gdje su 3. avgusta Krajišnici sa obje strane Une zapalili 7.000 svijeća u pomen stradalih Srba u Hrvatskoj i bivšoj RSK u ratu devedesetih prošlog vijeka; i na parastosu za 1853 žrtve “Oluje”, čija su imena dan kasnije pročitana u istom hramu; i na daći u Kolu srpskih sestara, gdje se svih “postolujnih” godina svraća sa parastosa i polaganja vijenaca na čašicu za pokoj duša; i na okruglom stolu u hotelu Bosna i javnoj tribini u Banskom dvoru, održanim 5. avgusta, pod nazivom “Oluja pred Međunarodnim sudom pravde”, na kojima se razgovaralo o glavnom pretresu i skorašnjoj  presudi po uzajamnim tužbama Hrvatske i Srbije o genocidu; i na “mostu spasa” na rijeci Uni na granici između današnje RH i BiH, preko kojeg je oko 100.000  Kordunaša i Banijaca u avgustu 95. prešlo u Republiku Srpsku i sa kojeg su dan kasnije spušteni vijenci za stradale i u Drugom i u posljednjem ratu i na kojem je krajiški pjesnik Mićo Jelić-Grnović, nedaleko svoje rodne kuće, u koju nije navraćao  svih ovih “postolujnih” godina, recitovao svoje rodoljubive pjesme; i malo kasnije  u Svodni, mjestu između Novog Grada i Prijedora, gdje su 8. avgusta 2 hrvatska MIG-a granatirala izbjegličku kolonu i ubili troje a ranili više desetina izbjeglica, a dan kasnije  i na Petrovačkoj cesti, kojom je u nekoliko avgustovskih “olujnih” dana prošlo više od 100.000 Dalmatinaca i Ličana i na kojoj je 7. avgusta hrvatski avion ubio 9 ljudi, među kojima četvero djece, a oko 50 ih ranio i gdje je bihaćko- petrovački vladika g. Atanasije (Rakita), sa svojih desetak sveštenika i đakona, pored spomen obilježja u obliku stilizovanog srpskog pravoslavnog krsta, služio parastos.

Čini mi se da sam u zlokobnoj rečenici „Ko nema groba – nije umro… ko nije umro – nije ni živio!“ pronašao odgovor na srpska postradanja u prošlom vijeku.

 

U Beogradu, 11. avgusta, 2014.

Savo Štrbac

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail