Otac Mirka Ostojića, strijeljanog u nekažnjenom ratnom zločinu kraj Bjelovara 1991. s još pet vojnika JNA, morao je do Ustavnog suda dokazivati da je njegov sin ta ubijena osoba
otovo 35 godina od strijeljanja šestorice rezervista JNA i teškog ranjavanja jednog civila u šumi pokraj Bjelovara, Hrvatska na poprilično okrutan način još uvijek uspijeva zaobići preuzimanje i najmanje odgovornosti za taj zločin.
Kao što smo više puta pisali, u noći s 3. na 4. oktobra 1991. trojica maskiranih pripadnika specijalne policije ušla su u Policijsku postaju u Bjelovaru i odveli zarobljene vojnike Ivana Hosjaka, Radovana Barberića, Zdravka Dokmana, Radovana Gredeljevića, Boška Radonjića i Mirka Ostojića te civila Savu Kovača. Jedini je Kovač preživio strijeljanje, uz zastrašujuće fizičke i psihičke posljedice.
Optužnica iz 2001. teretila je za ratni zločin specijalce Zorana Marasa, Zdenka Radića i Ivana Orlovića, kao i tadašnjeg pomoćnika načelnika Odjela operativnih poslova i dežurnog rukovoditelja Luku Markešića.
Pravosudna farsa trajala je 11 godina unutar kojih je suđenje bilo ponovljeno čak četiri puta. Osumnjičeni su na koncu dobili oslobađajuću pravomoćnu presudu, i to zbog famoznog nedostatka dokaza. Da li je dokaza stvarno manjkalo, ako se zna da je sudsko vijeće ispitalo 44 svjedoka i da je bilo priloženo mnogo materijalnih dokaza?
Bez obzira na nepobitnost navedenog, sve je stalo na tome da je četvorka iz Bjelovara “samo” izvela zarobljenike iz policijske postaje, a da su onda neke nepoznate osobe izvršile egzekuciju. Krunski svjedok naprasno je obrnuo priču, promijenio iskaz i time učinio da se nitko ne nađe iza rešetaka.
Obitelji pokojnika tako nisu dočekale kažnjavanje njihovih dželata pod okriljem državnih snaga, ali odnos svih sudskih instanci prema bližnjima jednog od ubijenih – ističe se kao posebno nehuman i skandalozan. Riječ je o strijeljanom vojniku Mirku Ostojiću (1962.) za kojeg država ni dan-danas, prije svega, ne priznaje niti da je uopće stradao u šumi Česma kod Malog Korenova.
Naime, Ostojić je isprva bio popisan kao žrtva ovog zločina u optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru iz 2001., ali je četiri godine kasnije Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu izmijenilo optužnicu na način da je umjesto njega naznačena “jedna osoba neutvrđenog identiteta”.
Bez obzira na sve dokaze i svjedočanstva koji upućuju da se među žrtvama definitivno nalazio i Ostojić, sudsko vijeće ga je označilo samo kao “žrtvu broj 2”. Njegov otac nije mogao prepoznati lik svoga sina jer je, kako se navodi, na predočenim fotografijama lijeva strana lica žrtve bila u cijelosti uništena projektilima. Ipak, sve drugo nedvojbeno upućivalo je da je to ipak Mirko Ostojić: posebno visina tijela te utvrđena stara amputacija petog prsta lijeve ruke.
Osim toga, on je bio registriran kao rezervist u istoj kasarni u Bjelovaru kao i ostale žrtve, a također je popisan i kao zarobljeni vojnik u policijskoj postaji. Usto, iz iskaza brojnih svjedoka saslušanih tokom kaznenog postupka, proizlazi da se u ovoj grupi, od zarobljavanja 29. septembra 1991. pa do strijeljanja u noći s 3. na 4. oktobra 1991., u istoj prostoriji nalazilo ukupno sedam osoba: šest ratnih zarobljenika obučenih u vojničke uniforme, uključujući i Ostojića te jedan civil.
Isto su posvjedočili zarobljeni oficiri JNA R.B. i N.Š. koji su potvrdili da je on bio smješten tamo i da su im pripadnici policije tada govorili da su dotične zarobljenike pobili. Leševi strijeljanih osoba su na nezakonit način pokopali u neoznačenu grobnicu, tako da identifikaciju DNA analizom tkiva više nije moguće obaviti.
Otac ubijenog vojnika tužio je Hrvatsku za naknadu štete, ali sudovi su nonšalantno odbili usvojiti neosporne činjenice. Općinski, Županijski i Vrhovni sud nisu imali sluha za njegov tužbeni zahtjev, obrazlažući da nije dokazao da su mu sina ubili pripadnici hrvatskih oružanih ili redarstvenih snaga niti da je on uopće stradao u šumi Česma.
Tek je u decembru 2025. Ustavni sud stao na stranu zdravog razuma, navodeći da je nesretnom čovjeku bio nametnut prekomjeran teret dokazivanja. Tako je oborena presuda Vrhovnog suda i postupak je vraćen na reviziju.
U obrazloženju odluke Ustavnog suda kronološki je predočeno kako je izgledalo protuzakonito postupanje prema starijem Ostojiću. Premda nije bilo na ocu da dokazuje da su mu sina ubili pripadnici specijalne policije i da je on jedna od žrtava, već na državi, on je na Županijskom sudu predložio saslušavanje svjedoka koji su mogli potvrditi da se Mirko nalazio među grupom ubijenih. Međutim, sud je to stopirao.
Štoviše, sutkinja je zabranila pitanje odvjetnika podnositelja tužbe o fotografijama s obdukcije i njihovo pokazivanje na ročištu. Također, nije dozvolila opisivanje kako je Mirko Ostojić izgledao i što je imao na sebi u trenutku zarobljavanja i smaknuća. Sud je, dakle, zabranio sve dokazne prijedloge, a u okviru dokaza koji su pak izvedeni, nije dopustio pitanja koja su bila relevantna za dokazivanje smrti Mirka Ostojića.
Čovjek u žalosti za nikad identificiranim i pronađenim sinom doživio je da mu na jednom sudu zabranjuju da predoči dokaze o njegovoj smrti, a da mu na drugom, Vrhovnom sudu, zamjere upravo to što svoje tvrdnje nije dokazao na nižestupanjskom sudu.
Drugim riječima, niži sudovi obespravili su Ostojića odbijanjem dokaza, a Vrhovni sud mu je istovremeno zamjerio što tim istim dokazima nije uspio potkrijepiti svoje tvrdnje. Upravo je ta nelogičnost dovela do ukidanja presude. Kontradiktornost postupanja sudova, Ustavni sud je u svojoj odluci sankcionirao i za nijansu ispravio nagomilane nepravde učinjene Ostojiću.
Istaknuto je da u situacijama kada osoba nestane nakon što je bila pod nadzorom državnih tijela, poput zarobljenog rezervista, nastaje snažna pretpostavka da je država odgovorna za njenu smrt. I tada se teret dokazivanja prebacuje na istu tu državu. Zaključak Vrhovnog suda da otac mora dokazati točne okolnosti ubojstva sina, koji je nestao iz državnog pritvora, ustavni suci su ocijenili kao “nedostižan standard dokazivanja”.
Iako je Ustavni sud stao na stranu Dušana Ostojića u dijelu koji se odnosi na nemoguće dokazivanje, odbačen je tzv. postupovni aspekt. On se, između ostalog, požalio i na lošu istragu ubojstva svoga sina u ranijem kaznenom postupku za ratni zločin nad vojnim zarobljenicima.
Većina sudaca je taj dio tužbe odbacila jer su smatrali da odvjetnik podnositelja u ustavnoj tužbi nije dovoljno jasno i detaljno napisao zašto misli da je istraga bila loša. To je izazvalo izdvojeno mišljenje troje sudaca koji su iznijeli stav da su Ostojićeva parnica za odštetu i kazneni postupak za ratni zločin neraskidivo povezani.
Činjenica je da je neuspjeh države da pravilno provede istragu zločina, ali i identifikaciju žrtve, doslovno prisilio Ostojića da godinama vodi mučne parnice dokazujući svijetu, prije svega, postojanje sina jedinca.
Izvor: Portal Novosti
Povezani tekstovi
