e-Veritas, 11.09.2025, Traljavo obeštećenje

Provedba Odluke o obeštećenju onih koji na sudu nisu uspjeli dokazati da je Hrvatska odgovorna za njihove osobne gubitke i materijalnu štetu u ratu je netransparentna i spora

S posljednjim danom 2024. istekla je jednogodišnja odluka Vlade kojom su trebali biti obeštećeni svi koji na sudu nisu uspjeli dokazati da je Hrvatska odgovorna za njihove osobne gubitke i materijalnu štetu u ratu 1990-ih, i to temeljem dva zakona, Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija te Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata.

Prema informacijama iz Pravnog odjela Srpskog narodnog vijeća (SNV) i pojedinih odvjetnika koji su podnositeljima zahtjeva pomagali ispuniti formulare i prikupiti dokumentaciju, devet mjeseci poslije okončanja odluke riješen je vrlo mali broj predmeta, a procedura za povrat naplaćenih parničnih troškova, barem onako kako je opisana u obrazloženju odluke, nije naročito kompleksna.

Naime, svatko tko posjeduje negativnu pravomoćnu presudu donijetu nakon 31. jula 2003. mogao je uputiti zahtjev nadležnom državnom odvjetništvu. Ona su bila dužna iste te zahtjeve u roku od 30 dana zaprimanja dostaviti na odlučivanje povjerenstvu koje čine predstavnici Ministarstva pravosuđa i uprave, Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva financija i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske. Podsjetimo da je istom odlukom Vlada otpisala ili vratila parnične troškove i počiniteljima, odnosno osuđenim ratnim zločincima. I počinitelji i žrtve su jednim nedopustivim potezom stavljeni su u istu kategoriju.

Zbog brojnih žalbi SNV je julu ove godine uputio zahtjev za pristup informacijama Ministarstvu pravosuđa i uprave. Zatraženo je da u zakonskom roku budu pruženi odgovori na četiri pitanja. Koliko je zahtjeva za otpis tražbina predano na temelju odluke? Koliko je zahtjeva pozitivno riješeno dosad? Koliko je zahtjeva trenutno u postupku rješavanja? Kada je okvirno planirano vrijeme donošenja preostalih rješenja? Dvotjedni rok za odgovor je odavno prošao pa je Pravni odjel SNV-a o tome obavijestio povjerenika za informiranje.

“Tokom 2024. godine, posredstvom Odjela za pružanje besplatne pravne pomoći, podnijeto je 20 zahtjeva za povrat parničnih troškova koji su naplaćeni u posljednjih 20-ak godina. Kontaktirano je 86 korisnika koji su se u proteklim godinama javljali SNV-u s problemom nemogućnosti otplate parničnih troškova. Od svih podnesenih zahtjeva tek je tri riješeno, dok su ostali u postupku rješavanja. Neka državna odvjetništva su korisnicima poslala obavijest da su zaprimila i proslijedila dalje njihov zahtjev, dok s druge strane, mnoga državna odvjetništva nisu povratno komunicirala s podnositeljima zahtjeva. Provedba Odluke je netransparentna.

Nejasna je i dinamika kojom se rješavaju zahtjevi. Većina ljudi se javlja s pritužbama na sporost rješavanja njihovih predmeta i ističu da im to stvara osjećaj pravne nesigurnosti. Osim toga, državna odvjetništva bi trebala po službenoj dužnosti povući zabilježbe s imovine koja je tužiteljima blokirana nakon gubitka sudskih sporova protiv Republike Hrvatske. Državna odvjetništva uglavnom nisu samoinicijativno (po službenoj dužnosti) postupila u skladu sa svojom obavezom. U takvim predmetima, pravnu nesigurnost izaziva činjenica da državna odvjetništva nisu obvezana rokom da postupe u skladu s Odlukom”, objašnjavaju iz Pravnog odjela.

Sistem dosuđivanja u poslijeratnim procesima, koje su u većini pokretali Srbi, bio je gotovo identičan: najprije je država propustila procesuirati direktne počinitelje ratnih zločina, zatim je sa sebe skinula njihovu odgovornost, a potom troškove takvih sudskih postupaka prebacila na žrtve. Mnoštvo je negativnih rješenja koji nemaju veze s pravdom. Za neke žrtve odluka o povratu tražbina prekasno je stupila na snagu, ali naišla je na odobravanje onih koji i dalje osjećaju posljedice žestokih ovrha.

Jedan od njih je Jovo Zorica iz Kožlovca kraj Benkovca. Zbog uništenog porodičnog imanja, dokazujući teroristički akt paljenja, rušenja i pljačkanja kuće, prošao je sve sudske instance: Općinski sud u Zagrebu, Županijski sud u Zagrebu, Vrhovni sud RH, Ustavni sud, na kraju i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Na svim instancama je izgubio, a parnični troškovi iznosili su oko 35 hiljada kuna sa zateznim kamatama. Zahtjev je podnio sredinom 2024. pa se nada da je njegov predmet u obradi.

– Zbog gubitka parnica sjeli su mi na mirovinu, pokupili mi skromne novce s računa. U to vrijeme, oko 2010., bio sam totalno dezorijentiran. Ja sam se žalio jednoj pomoćnici ministra financija, u vrijeme dok je SDP-ov Slavko Linić bio ministar. Ona mi je rekla: “Ko vas je nagovorio da tužite državu?” – prepričava Zorica.

On je među prvima u benkovačkoj općini podnio zahtjev za obnovu, u doba kada nije postojao ni formular za to. Kreirao je zahtjev i kao iskusni građevinar napravio troškovnik ukupne štete. Slučaj paleži svoje kuće je prijavio policiji. Do 1999. nije bilo nikakve reakcije. Iz nadležne institucije u Zadru su mu rekli da se njegova dokumentacija zagubila, pa je ponovo podnio zahtjev za obnovu. Uslijedio je ponovni muk do 2003. godine. Do tada je Zorica izgubio i oca, i majku, i brata, formalne potražitelje obnove.

– Tražili su da dostavim njihove podatke, a njih više nije bilo među živima. Ja sam nastavio tražiti obnovu kao njihov nasljednik, ali dobio sam odbijenicu. Preko odvjetnice sam tužio državu. Do Strasbourga sam išao, ali bez uspjeha. Šutnja administracija tolike godine je išla na moju štetu. Ja sam na vrijeme podnio zahtjev za roditelje dok su bili živi, međutim zahtjev nije obrađen, čak je izgubljen – objašnjava naš sugovornik.

Dio njegovog imanja je bio u potpunosti sravnjen sa zemljom, a drugi dio, stambeni, uništen do neprepoznatljivosti – bez krova, prozora i vrata. Da bi dočarao razmjere uništenja, Zorica kaže da je realno procijenio ukupnu štetu na tadašnjih milijun kuna. Kuća je sagrađena 1982. i koristila je porodici svega 13 godina. Bez pomoći države, novu kuću je podizao vlastitim rukama i novcima.

– Ne bi od toga bilo ništa da se sam nisam dao u obnovu. Obnavljao sam je sporo, do 2004., najviše zbog toga što je neko nastavio uništavati ono malo što bih popravio, samo da me zaplaši. Što god bih napravio, sljedeći put kad dođem to bi bilo slomljeno. To su tad bile metode opstrukcije. Osposobio sam jednu sobu za spavanje, stavio na nju vrata. Kad sam došao sljedeći put, vidio sam da je u bravu nabijen klip, da je ne mogu otvoriti. Sve do 2004. nisam mogao osigurati da ono što sam prethodno napravio ostane cijelo. Ja vam se sad javljam iz iste te kuće, iz moje kuhinje. Nisam se mogao odreći svoga – govori Jovo Zorica.

Izvor: Portal Novosti