Za razliku od onoga što tvrdi ministar Grlić Radman, istina je da ključne zasluge za Fehirovo puštanje na slobodu, a vjerojatno i za to što je osuđen na “samo” šest mjeseci zatvora, valja pripisati aktivistima za ljudska prava – naročito onima iz Srbije, ali i onima iz Hrvatske
Osobna je drama završena; počinje svojatanje zasluga. Samo koji sat nakon što je Krunoslav Fehir u srijedu pušten iz beogradskog zatvora s šestomjesečnom zatvorskom kaznom i presudom za ratni zločin, ministar vanjskih i europskih poslova Goran Grlić Radman puštanje Fehira nazvao je plodom “sinergijskog djelovanja hrvatskih institucija”.
“Prije svega”, rekao je Radman, to je rezultat “pravosudnih tijela koja su od početka pružala pravnu pomoć gospodinu Fehiru, ali naravno i kroz diplomatsku i konzularnu službu, poglavito hrvatsko veleposlanstvo u Beogradu, koje je od samog trenutka uhićenja bilo angažirano i pružilo svu potrebnu konzularnu i pravnu pomoć”.
Dodajući kako je Hrvatska “od samog početka obavijestila srbijanska pravosudna tijela da je Fehiru već presuđeno”, Grlić Radman je rekao: “Pa smo smatrali nepotrebnim da se za isto djelo vrše presude u Srbiji iako mi poštujemo neovisnost pravosudnih tijela u drugim državama, ali smo svoj stav, da Hrvati mogu računati na pravnu i konzularnu i svaku drugu sigurnost hrvatskih građana, izrazili kroz konzularno i diplomatsko djelovanje”.
Promotrimo pažljivije rezultat tog “sinergijskog djelovanja hrvatskih institucija”: premda je Hrvatska “smatrala nepotrebnim da se za isto djelo vrše presude u Srbiji”, i premda je “od samog početka obavijestila srbijanska pravosudna tijela da je Fehiru već presuđeno”, on je u Srbiji – istina, nepravomoćno – osuđen za ratni zločin, usprkos tome što ga je u Hrvatskoj osobno razotkrio.
Isto tako, premda je ministar pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Damir Habijan 4. rujna Fehirovoj majci Ankici osobno obećao da će ministarstvo platiti troškove obrane njezina sina, i premda je o tome istog dana objavljeno i službeno priopćenje Habijanova ministarstva, troškovi Fehirove obrane, po svemu sudeći, ni do danas nisu plaćeni: pouzdano se zna samo to da ni gotovo tri mjeseca nakon Habijanova obećanja, krajem studenoga, kada su o tome pisali hrvatski mediji, troškovi rada Fehirova beogradskog branitelja nisu još bili namireni.
Za razliku od onoga što sada tvrdi ministar Grlić Radman, istina je da ključne zasluge za Fehirovo puštanje na slobodu, a vjerojatno i za to što je osuđen na “samo” šest mjeseci zatvora, valja pripisati aktivistima za ljudska prava – naročito onima iz Srbije, ali i onima iz Hrvatske. Njihovu nezaobilaznu ulogu valja istaknuti tim više, jer je posve sigurno da će je malo tko spomenuti. Prije svih valja spomenuti Natašu Kandić, utemeljiteljicu Fonda za humanitarno pravo iz Beograda i jednu od najuglednijih aktivistkinja za ljudska prava na području bivše Jugoslavije, jer bez njezina angažmana Fehir ne bi dobio pravnog zastupnika dovoljno sposobnog, spretnog i odvažnog da se pred sudom u Beogradu poduhvati obrane hrvatskoga ratnog veterana optuženog za ratne zločine nad Srbima.
Pronaći takvog odvjetnika u Beogradu nije bilo nimalo jednostavno: nakon što je Fehir uhapšen u noći s 14. na 15. lipnja, odvjetnik po službenoj dužnosti određen mu je tek 16. lipnja, ali pokazao se nezainteresiranim da istinski brani klijenta: nije dolazio na već dogovorene sastanke s njegovom majkom Ankicom, a i otvoreno se žalio da je “star” i da “nema vremena” baviti se predmetom.
Tada je Nataša Kandić, svjesna da je pravosudni progon Fehira “fingirano suđenje u političke svrhe” – kako ga je nazvala u intervjuu zagrebačkom Nacionalu – odlučila pronaći kvalitetnog i angažiranog odvjetnika. Zvala je više ureda u Beogradu, ali nije uspjela pronaći odvjetnika koji bi bar elementarno poznavao situaciju u Osijeku 1991. godine te bio spreman poduhvatiti se pravno i politički toliko osjetljivog predmeta.
Gotovo već rezignirana, nazvala je Savu Štrpca, voditelja Dokumentaciono-informacionog centra Veritas iz Beograda, prijeratnog suca u Zadru i suca u samoproglašenoj Krajini koji je poslije Oluje odselio u Beograd i osnovao Veritas. Štrbac je Nataši Kandić preporučio Bojana Stanojlovića, 51-godišnjeg beogradskog odvjetnika s 25 godišnjim iskustvom u teškim predmetima kaznenog prava, što će se pokazati kao preporuka u dobroj vjeri, baš kao što se poštenim pokazao i članak koji je Štrbac o Fehirovu hapšenju u lipnju objavio u beogradskom dnevniku Politika.
Odabir Stanojlovića za Fehirova branitelja pokazao se kao pun pogodak: stručan i predan poslu, ali i ljudski čestit, Stanojlović je zadobio potpuno povjerenje svog branjenika i Fehirove majke Ankice, s kojom je satima čekao pred pritvorom i pomagao joj u posve neodvjetničkim organizacijskim poslovima oko njezinih tegobnih i mučnih, ali čestih odlazaka u Beograd da bar nakratko vidi sina.
U sudnici, Stanojlović se pokazao spretnim i odlučnim odvjetnikom: da iz Zagreba, uz pomoć zagrebačkog kolege Imona Choudhuryja, nije uspio doći do konkretnih i vjerodostojnih sudskih rješenja koja dokazuju kako je protiv Fehira sud uistinu pravomoćno prekinuo istragu za ubojstvo Čedomira Vučkovića, pred sudom u Beogradu bio bi posve neupotrebljiv administrativni dokument kojim je Habijanovo ministarstvo “od samog početka obavijestilo srbijanska pravosudna tijela da je Fehiru već presuđeno”, kako se o tome u srijedu izjasnio ministar Grlić Radman.
Štoviše, da te dokumente u posljednji čas – doslovno sat vremena uoči prvog ročišta – u Beograd nisu donijeli hrvatski aktivisti za ljudska prava, Grlić Radman gotovo sigurno ne bi te zasluge mjesec dana kasnije mogao pripisivati “sinergijskom djelovanju hrvatskih institucija”.
Valja, istina, priznati da hrvatske institucije jesu donekle pomogle Fehiru – ali tek nakon medijskih prozivki. U tome je, vrlo vjerojatno, i pozadina zahvale kojom se Fehir, u prvoj izjavi novinarima nakon što je pušten na slobodu, obratio premijeru Plenkoviću i njegovim ministrima: on, naime, još uvijek uvelike ovisi o državi, uključujući i obećanje da će platiti odvjetničke troškove.
Jer, u slučaju Krunoslava Fehira, institucije su se pokazale znakovito distanciranima: nije tu bilo ni zrnca od one domoljubne euforije kakvu su država i udruge veterana pokazale, primjerice, kada je od nekorektnog kaznenog progona Srbije trebalo braniti vukovarskog branitelja Tihomira Purdu, pa čak ni zrnce angažmana kakav su veterani i država pokazali kada je u Beogradu vođen, pokazat će se, korektan sudski proces protiv hrvatskog vojnika Veljka Marića, koji je osuđen, a potom – uz angažman države – prebačen u Hrvatsku na izdržavanje kazne. Od svega toga u Fehirovu slučaju ništa, usprkos tome – ili baš zbog toga? – što je osobno razotkrio zločine za koje će kasnije biti osuđen, pravomoćno pa nepravomoćno, Branimir Glavaš.
Nitko, primjerice, iz hrvatskog veleposlanstva u Beogradu nije došao pratiti nijedno od četiri javna ročišta, premda je Fehirova obitelj takvu ravnodušnost s pravom smatrala uvredljivom. No neka zato ostane bar zapisano da su na sva ročišta dolazili aktivisti za ljudska prava, Beograđani i Zagrepčani zajedno, vođeni isključivo porivom da pomognu nepravedno optuženom čovjeku i njegovoj obitelji, dostojanstveno ravnodušni prema svakom moralno dvojbenom državnom razlogu, stizao on iz Beograda, stizao iz Zagreba: Beograđanke Nataša Kandić i Marijana Čestić-Jelovac, aktivistkinje Fonda za humanitarno pravo te Staša Zajović, utemeljiteljica Žena u crnom (ŽUC) i aktivisti ŽUC-a Melanija Aleksić i Miloš Urošević; iz Zagreba pak voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta Vesna Teršelič i predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić.
Ti ljudi, a ne “sinergijsko djelovanje hrvatskih institucija”, zaslužni su za to što će Krunoslav Fehir Božić proslaviti s majkom Ankicom u Osijeku, a ne ga proboraviti sam u kaznenom čudovištu Centralnog zatvora u Beogradu.
Izvor: Portal Novosti
Povezani tekstovi
