e-Veritas, 12.12.2025, Draga Aleksandra, svijet nije najbolje

Pod spomen-obilježjem, prije početka obilježavanja 34. godišnjice smrti dijela obitelji Zec, gori crvena svijeća. Nitko od prisutnih ne zna tko ju je ostavio, ali došao je rano, za dana, sluteći, pretpostavljamo među sobom, težinu mraka koji će se ovdje po sili prirode spustiti

Dijete moje

Kao što ne znamo

Svijet nije najbolje

A sijede sjede

Glave na ušima

I vrte palčevima

Hrvoje Ryznar, “O šaci”

 

U noći sa 7. na 8. decembra 1991. s lica Zemlje izbrisana su tri života: Mihajlo Zec, imućni zagrebački mesar, ubijen je na pragu svoje kuće u Poljaničkoj na Trešnjevki, a njegova supruga Marija i dvanaestogodišnja kći Aleksandra u plavom su kombiju kao nepoželjne svjedokinje odvezene i smaknute u blizini planinarskog odmorišta Adolfovac, podno Sljemena.

Ubili su ih pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, imenom i prezimenom Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović. Za zločin, iako su ga priznali, zbog proceduralne greške nikad nisu odgovarali.

Tako sumiraju sva novinska izvješća do kojih se može doći ulaskom u arhive od devedesetih naovamo, i onog što internetska tražilica nudi. A jednom kad pođete na taj put, naći ćete u bezdanu sve: od mučnih fotografija s poprišta, bolnih svjedočenja preživjelih Gordane i Dušana Zeca, Aleksandrinih mlađih sestre i brata, detaljnih analiza tko je napravio grešku i zašto su ubojice oslobođeni.

Međutim, čini se važnim zabilježiti da su ubojice oslobođeni, uz sve pravne i ine zavrzlame slučaja, točno trinaest dana prije prve godišnjice od ubojstva troje članova obitelji Zec. Efikasnost pravosuđa ovdje nije poljuljalo ni izvanredno stanje u državi poput rata.

Ništa nije poljuljalo ni vrijeme koje je od nekadašnjeg planinarskog doma Adolfovac sa spavaonicama i terasom za planinare sačuvalo tek njegove temelje od zelenog škriljavca, kamena simbola grada Zagreba, utkana u mnoge temelje i portale gradskih kuća. Tamo gdje je dom nekad gostio visinske entuzijaste i pred kojim su pale Marija i Aleksandra Zec, sad su mladice bukve, hrasta i gdjegdje pitomog kestena.

Dublje u šumi, zavučeno je malo drveno odmorište, a sa zapadne im strane stoji poput knjige rastvoreno spomen-obilježje obitelji Zec, pod kojim piše “Ne ponovilo se”. Teško bi ga se primijetilo u zimskoj decembarskoj noći blizu temperaturne nule bez svjetiljki koje su na koji sat osvijetlile stazu do poprišta strašnog zločina.

Pod spomen-obilježjem, prije početka obilježavanja 34. godišnjice smrti dijela obitelji Zec, gori crvena svijeća. Nitko od prisutnih ne zna tko ju je ostavio, ali došao je rano, za dana, sluteći, pretpostavljamo među sobom, težinu mraka koji će se ovdje po sili prirode spustiti.

Komemoraciju su ove godine organizirali Srpsko narodno vijeće i Antifašistička liga RH, uz potporu Grada Zagreba, a obitelji Zec svoju su počast došli odati njihovi brojni sugrađani i sugrađanke, među kojima i Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a, Zoran Pusić ispred Antifašističke lige RH, Rada Borić i Damir Bakić, saborski zastupnici stranke Možemo!, Lora Vidović i Emina Višnjić (Grad Zagreb).

Među okupljenima na komemoraciji je i Nikola Radeljković, koji s Ivanom Žalac i Lanom Grahek te timom studija SKROZ potpisuje rješenje za spomen-obilježje postavljeno na Adolfovcu 2023-će. “Ovaj prostor pun je memorije i simbolike, i cilj je da se ovdje napravi kompletno spomen-područje koje bi uključivalo i pjesmu Monike Herceg napisane prije nekoliko godina.

Projekt zasad stoji na stolu ministra zaštite okoliša i zelene tranzicije iz kvote Domovinskog pokreta. Bojim se da je pitanje političkih vjetrova hoće li se to pokrenuti.” Dodaje i da timu koji je radio na rješenju spomen-obilježja ono nikad nije bilo “samo pitanje srpske manjine ili sjećanja na žrtve srpske manjine”, nego “sjećanja na svu djecu žrtve rata, koje je i u kontekstu dvogodišnjeg genocida u Gazi svima toliko očito i blisko”.

Da je komemoracija za obitelj Zec suočavanje s vlastitom prošlošću, naglasio je i Boris Milošević, predsjednik SNV-a, u svom govoru okupljenima: “Sjećajući se Aleksandre, mi se obavezujemo na borbu za bolje društvo, u kojem niti jedno dijete neće strahovati za svoju sigurnost, nego će uživati svoje djetinjstvo, igru i snove.” Upozorio je i na kolaps države koja je ubojice umjesto kaznom, nagradila “odlikovanjima, unapređenjima, povlaštenim mirovinama i pomilovanjima za druge zločine”.

Svijest o nešto novijem društvenom kolapsu oko kojeg se suvremeni kroničari ne mogu dogovoriti datira li od ljeta i hipodromskog koncerta ili jeseni i nimalo prijetećeg poziva navijačke skupine djeci i starijima folklorašima, srpskoj manjini na splitskim Blatinama, da se raziđu u miru ili… bridi u pozadini govora.

Komemoracija za obitelj Zec održava se tjedan dana od većeg antifašističkog prosvjeda u Zagrebu, gradu koji za razliku od Splita nije ustuknuo i zaboravio na vlastitu povijest. Tako Luka Korlaet, zamjenik zagrebačkog gradonačelnika, Adolfovac naziva “najtužnijim mjestom u Zagrebu”, a samu komemoraciju važnim “činom otpora društvenoj isključivosti i podsjetnikom na krhkost sustava”, dodajući da kao uprava čine sve da Zagreb bude “grad bez mržnje i grad nulte tolerancije na nasilje”.

Podsjetio je i na suradnju SNV-a i Grada kod postavljanja spomen-obilježja obitelji Zec prije dvije godine i na važnost uređenja spomen-područja na Adolfovcu, te se obavezao na ustrajnost pri njegovu dovršenju.

Na društvenu klimu osvrće se i pjesnik Hrvoje Ryznar, koji je na kraju komemoracije čitao svoju pjesmu “O šaci”. Dok su prisutni polagali bijele ruže pod spomen-obilježje, Hrvoje zaključuje: “Okružen sam jednim ugodno distanciranim srednjoklasnim slojem koji misli da ga se u ovoj državi više ništa ne tiče. Trideset godina od kraja rata ta nas je indiferentnost dovela tu gdje jesmo. Nema više isprike da stojimo po strani. S roditeljstvom mi se probudio novi osjećaj odgovornosti. Nije na novim generacijama da rješavaju terete naše prošlosti, nego na nama, dok smo još živi i zdravi.”

Njegovo mišljenje dijeli i pjesnikinja Monika Herceg koja od 2019., otkako je napisala pjesmu za Aleksandru Zec, tu istu pjesmu dijeli na svom Facebook zidu: “Ove godine ludilo još uvijek ne prestaje, s tisuću i osamsto komentara od kojih je velika većina strahotna mržnja, iako ima i pozitivnih. Kad sam čitala tu pjesmu na Adolfovcu 2020-e, profesorica koju godinama nisam čula poslala mi je dirljivu poruku što joj je to značilo kao Srpkinji koja je ostala u poslijeratnoj Petrinji. Tad sam shvatila koliko je bitan taj simbolični čin da naše društvo ozdravi. Da ozdravimo od nacionalizma, od fašizma. Sad je i bitnije, kada je očito da mržnja ne prestaje, da dobiva neke sulude zalete prema našim sugrađanima, na kraju krajeva i prema nama. Moramo se sjećati Aleksandre Zec. To je zaista minimum.”

Netko je to napravio s onom svijećom koju je upalio tu prije mraka, učinio od nje, ne samo javnu, nego i privatnu obavezu. Napravili su to i svi okupljeni koji su s jednosmjerne sljemenske ceste sišli na šumski put. I pjesnikinja kad je prije šest godina zapisala stihove koji će, ako bude političke volje, pisati na krovu budućeg spomen-područja: “Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili da bude drvo na Medvednici.”

Ne ponovilo se.

 

 

 

Izvor: Portal Novosti