Hrvatsko pravosuđe je uz dvije isprazne rečenice obustavilo istragu protiv osumnjičenika za masovne zločine, koji uživa neskrivenu podršku državnog vrha, što predstavlja mučni pravosudni skandal. Glavni problem nije Jelićeva odgovornost ili nevinost, nego potpuna netransparentnost odluke i njen politički kontekst
Na temelju odredbe člana 35. stava 2. točka b) i odredbe člana 216. stav 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, podižem optužnicu protiv Jelić Zlatana, rođenog 14. decembra 1970. u Mostaru, državljanina Republike Hrvatske, generala Hrvatske vojske u mirovini, odlikovanog sa više odlikovanja. On je od svibnja 1993. do ožujka 1994., za vrijeme rata između Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane, obnašao niz dužnosti, uključujući one zapovjednika 1. djelatne bojne Vojne policije HVO-a, 1. lakojurišne bojne Vojne policije, Lakojurišne brigade HVO-a i 2. bojne 2. gardijske motorizirane brigade.
Odlukom Glavnog štaba HVO-a 6. kolovoza 1993. postavljen je za zapovjednika obrane Mostara, u kojem su mu bile podređene sve prisutne postrojbe. U tom je periodu na područjima za koja se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosni trajao širok i sistematičan napad HVO-a na civilno muslimansko stanovništvo. Napad je uključivao etničko čišćenje, protupravno lišavanje slobode muškaraca, zatvaranje u zatvore i logore te izvođenje na prinudne radove na liniji fronta i u živi štit. Žene, djeca i starci istjerivani su iz stanova i kuća, pa zatvarani i premještani na područja pod kontrolom Armije BiH ili deportovani u druge zemlje.
Svjestan da svojim radnjama dobrovoljno sudjeluje u organiziranju i izvršenju napada i cjelokupnog plana usmjerenog protiv civilnog muslimanskog stanovništva na području Mostara, Jelić je svojim činjenjem i nečinjenjem – u saizvršilaštvu i dogovoru sa zapovjednikom operativne zone Jugoistočne Hercegovine Miljenkom Lasićem, ravnateljem logora Heliodrom Stankom Božićem, zapovjednikom 2. brigade HVO-a llijom Vrljićem, zapovjednikom 2. bojne 2. brigade HVO-a Milom Puljićem i drugima – dopustio i nije sprječavao potčinjene zapovjednike i neposredne izvršioce da čine krivična djela.
Tužilaštvo BiH podiglo je 2015. optužnicu protiv Jelića, 2020. predmet je preuzeo Zagreb. Još ranije je započela kampanje podrške državnih, crkvenih i drugih elita Jeliću, u njoj su sudjelovali Plenković i Milanović koji je u kolovozu 2020. odlikovao Specijalnu policiju MUP-a Herceg-Bosne, a u njeno ime priznanje je preuzeo Jelić
Odobravao je zahtjeve zapovjednika postrojbi te sam zapovijedao da pripadnici HVO-a zatvorenike iz Heliodroma izvode na prinudne radove i u živi štit, na lokacijama u Mostaru i okolici, na prvu borbenu liniju i to dok su trajale borbe. Time ih je izložio po život opasnoj situaciji, što mu je bilo ili moralo biti poznato. U tim prilikama ranjeno je približno 188, a poginulo je približno pedeset zatvorenika, dok su četrdesetak njih pripadnici HVO-a fizički zlostavljali. Navedenim je Jelić svjesno i voljno sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu te je dijeleći zajedničku zločinačku namjeru bitno i značajno doprinio realizaciji opisanog plana.
Ovako otprilike glase – pročišćene od osobnih podataka, skraćene i preoblikovane u tekst nešto čitkiji od onog pisanog pravosudnim stilom, uz strogo poštivanje smisla – prve dvije stranice optužnice Tužilaštva BiH protiv Zlatana Mije Jelića, koju su Novosti pribavile. O slučaju ovog generala HVO-a nedavno smo pisali nakon što je zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo priopćilo kako obustavlja istragu vođenu protiv njega. Ta je istraga bila posljedica navedene optužnice Tužilaštva BiH, podignute u prosincu 2015. godine. Bosanskohercegovačkim vlastima je Jelić bio nedostupan, pa je 2020. predmet preuzeo Zagreb. A kako hrvatsko zakonodavstvo ne poznaje zločin protiv čovječnosti, slučaj je vraćen u fazu istrage, zbog sumnji u ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika.
Još bitno ranije započela je znakovita kampanja podrške državnih, crkvenih i drugih elita Jeliću. U njoj su sudjelovali pojedini ministri vlade Andreja Plenkovića, kao i predsjednik Zoran Milanović, koji je u kolovozu 2020. odlikovao Specijalnu policiju MUP-a Herceg-Bosne; u njeno ime je priznanje svečano preuzeo Jelić. Pet godina kasnije, 17. srpnja 2025., Državno odvjetništvo prekida njegov kazneni progon, i to temeljem stavka 1. točke 4. članka 224. Zakona o kaznenom postupku, odnosno “u nedostatku dokaza koji bi osnovanim činili zaključak da je okrivljenik počinio kaznena djela koja su mu rješenjem o provođenju istrage stavljena na teret”.
I to unatoč tome što je Tužilaštvo BiH optužnicu protiv Jelića opisalo kao iznimno opsežnu, navodeći kako namjerava pozvati više od dvjesto svjedoka te priložiti više od 1.100 dokaznih materijala. Slučaj je klasificiran kao predmet kategorije 2, što znači da je istragu započeo Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. U haškim presudama Jadranku Prliću i ostalim vođama Herceg-Bosne te Mladenu Naletiliću Tuti i Vinku Martinoviću Šteli Jelićevo se ime spominje više desetaka puta, dok u sudskoj arhivi postoje stotine dokumenata koje je on potpisivao, uključujući naredbe o izvođenju zatvorenika na rad, ali i izvještaje o njihovom stradavanju i premlaćivanju koje su mu slali podređeni.
U nastavku donosimo skraćenih sedam – od ukupno trideset i šest – podtočaka Jelićeve optužnice, koje dosad u ovom obliku nisu bile dostupne javnosti. Jutarnji list je u kolovozu 2020. objavio detaljan tekst o optužnici, uključujući faksimil prve stranice dokumenta. No Jelić je taj medij tužio zbog navodne povrede časti i ugleda, a iako je sud ustanovio da su objavljene informacije o optužnici točne, a Jeliću dao za pravo u manje bitnim detaljima, nakladnik je tekst potom uklonio s portala. Slijede, dakle, izvodi iz mostarske ratne enciklopedije užasa.
Dana 5. kolovoza 1993. u Mostaru, po odobrenju Zlatana Mije Jelića, a na zahtjev Mile Puljića (na suđenju u BiH oslobođenog optužbi za ratne zločine vezane uz ove događaje), pripadnici 2. bojne 2. brigade HVO-a su iz logora Heliodrom izveli sedamdeset zatvorenika-civila bošnjačke nacionalnosti te ih prisilno odveli na prvu liniju u Šantićevoj ulici. Prisilili su ih da pune vreće sa zemljom i pijeskom te grade zaštitni zid preko ulice. Tijekom rada na liniji razgraničenja mecima su ranjena dvojica zatvorenika, a njih osmero su pripadnici HVO-a “snažno udarali kundacima, okvirima od pušaka, držalicama od lopata, nogama, šakama i drugim tvrdim predmetima; jednom zatvoreniku izbili su zube, drugom slomili tri rebra, a “svi su bili modri i krvavi”.
U dane 11., 12., 13. i 14. kolovoza 1993. u Mostaru, po odobrenju Zlatana Mije Jelića, a na zahtjev Mile Puljića, pripadnici iste postrojbe su u više grupa izveli oko 215 zatvorenika-civila iz Heliodroma na rad u Šantićevoj ulici. Bili su prisiljeni da grade rovove, prave zaklone, bunkere i druge utvrde te da nose vreće s pijeskom. Tom su prilikom “iz vatrenog oružja na liniji razgraničenja dana 13. kolovoza smrtno stradali Emir Čolić i Elvedin Šuta, a od granata Salem Husejnagić, Afan-Arif Torlo, Nermin Ćimić i Hasan Čevra“. Ukupno dvadeset i četvero zatvorenika je ranjeno u glavu i tijelo, uključujući jednog maloljetnika.
Jelić je po zahtjevima slao zatvorenike-civile na “komunalne radove” u Mostar za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata. Prema optužnici 47 ih je na tim radovima poginulo, tuklo ih se kundacima, bocama su im razbijani zubi, mnogi su premlaćeni, ranjeni, ozlijeđeni, prisiljavani su da pljačkaju muslimanske kuće
U periodu od 2. do 13. rujna 1993. u Mostaru, po odobrenju Zlatana Mije Jelića, a na zahtjev Mile Puljića, ista postrojba izvodila je zatvorenike na prisilni rad u Ričinoj-Šantićevoj ulici. Jedan zatvorenik je ranjen, dok je 5. rujna neimenovani pripadnik HVO-a dvojicu tjerao da pjevaju pjesmu “Evo zore, evo dana”. Nakon toga je na vratu jednog od njih ugasio cigaretu, dok je drugog “udario više puta snažno rukama, nogama i flašom u predjelu glave-usta, od kojih udaraca su mu izbijeni zubi, pa je izgubio svijest i pao na pod”.
Dana 24. rujna 1993. u Mostaru, po odobrenju Zlatana Mije Jelića, a na zahtjev Marija Milićevića, zapovjednika antiterorističke grupe “Benko Penavić” (optuženog u BiH za ratne zločine) pripadnici te postrojbe su iz Heliodroma izveli 23 zatvorenika-civila te ih odveli na Bulevar, odnosno središnju mostarsku ulicu. Prisilili su ih da u uniformama HVO-a idu u živi štit, kao i da na zgrade u kojima su bili pripadnici Armije BiH bacaju eksplozivne naprave, odnosno boce s benzinom oblijepljene dinamitom i opremljene zapaljenim fitiljem. Od metaka i granate iz ručnog bacača smrtno su stradali Mehmed Mulasmajić, Mehmed Tumbić i Zahid Hadžić, dok su četvorica ranjena.
Dana 9. prosinca 1993. u Mostaru, po odobrenju Zlatana Mije Jelića, a na zahtjev Marija Milićevića, pripadnici ATG-a “Benko Penavić” su iz logora Heliodrom izveli petero civila, koje su potom do 23. ožujka 1994. zatvorili u podrum Peškine kuće na Rondou, gdje je bila komanda ove postrojbe. Svakodnevno su ih odvodili na prvu liniju, gdje su kopali trašeje, izrađivali bunkere, nosili vreće s pijeskom, cijepali drva, ložili vatru i pekli kavu. Odvođeni su da rade na izgradnji kafića na tržnici, kao i da “iz muslimanskih i srpskih stanova iznose i tovare na kamione tehničke stvari, bijelu tehniku, peći, radijatore, cijevi za centralno grijanje i drugo”. Za to vrijeme pripadnici ATG-a su ih udarali kundacima i pendrecima.
U periodu od kraja 1993. do 28. ožujka 1994. u Mostaru, po odobrenju Zlatana Mije Jelića i po naređenju Marija Milićevića pripadnici ATG-a “Benko Penavić” su iz Heliodroma izveli više civila. Odvođeni su na Milićevićevo imanje gdje su zajedno s drugim zatvorenicima prisiljavani da kopaju njivu, potom su izvođeni na liniju u Šantićevoj ulici gdje su izrađivali rovove i štemali zidove za puškarnice. Pripadnici ATG-a su ih odvodili i u pljačkanje kuća i stanova u vlasništvu Bošnjaka “iz kojih su uzimali i iznosili vrijedne stvari, štemali kade i tovarili njima u kamione i istovarivali u njihove kuće i stanove”.
U periodu od 2. rujna 1993. do 11. rujna 1993. u Mostaru, po odobrenju Zlatana Mije Jelića, a na zahtjev Marka Radića, zapovjednika 1. bjelopoljske bojne 2. brigade HVO-a (osuđenog u BiH na 21-godišnju zatvorsku kaznu, koju je hrvatski sud smanjio na dvanaest) pripadnici te postrojbe su iz Heliodroma prisilno izveli više zatvorenika-civila te ih doveli na rad na lokalitetu Vojno. Neutvrđenog datuma odvedeni su u garažu, gdje su “od strane pripadnika HVO-a Jure Kordića i Marija Mihalja (preminuo) i trećeg lica izloženi premlaćivanju, te nakon što su zatočenici Enver Kajtazi i Husnija Čorajević pali, nožem su lišeni života”; jedan zatočenik uspio je pobjeći, dok je Aris Začinović uhvaćen i ubijen. Ispred garaže su viđena četiri mrtva tijela, uključujući i ono zatvorenika Željka Čakalovića. U ovom periodu premlaćen je i Avdo Jelin, koji je od posljedica toga umro, dok su smrtno stradali zatvorenici Haris Balić i Željko Čorić.
Prema navodima iz optužnice, tijekom izvođenja na prisilne radove na prvoj crti, koje je Jelić odobravao po zahtjevima navedenih komandanata HVO-a, kao i po zahtjevima zapovjednika 1. lakojurišne bojne Vojne policije Vladimira Primorca, zapovjednika 2. brigade Ilije Vrljića, brigadira Bože Pavlovića iz 3. brigade HVO-a te po zahtjevima više ostalih postrojbi HVO-a smrtno je stradao još dugačak niz zatvorenika-civila: Huso Ljević, Dervo Čolaković, Adis Brković, Semir Berić, Hašim Drljević, Muhamed Muminagić, Ibrahim Jašić, Ibrahim Filandra, Saša Grabovac, Ahmet Hajrić, Enver Puzić, Remzo Sabljić, Muharem Gudić, Mujo Boškailo, Zuko Hajrović, Avdo Čakrama, Bajro Bašić, Osman Skejić, Ekrem Puljić, Enes Kalaba, Nedžad Nožić, Samir Čehajić, Ismet Čilić, Mustafa Tašić, Šefik Tašić, Salem Kladušak, Hazim Karađuz, Ramiz Mehmedović, Sakib Mulahasić i Emir Jazvin, dok je Mesuda Dedajića vatrenim oružjem ubio pripadnik HVO-a. Ukupno optužnica navodi imena 47 smrtno stradalih; smrt znatnog dijela njih utvrđena je i presudom Naletiliću i Martinoviću.
Lijeva i liberalna javnost i većina medija odluku DORH-a o prekidu istrage uglavnom su ignorirali. SDP, moguće, dijeli tuđmanističke stavove aktualnog šefa države, a u platformi Možemo! se u pitanjima prošlosti najradije oportunistički prave mrtvi
U haškoj arhivi je niz dokumenata vezanih za navedene konkretne događaje, među kojima su Jelićeva zapovijed od 14. kolovoza 1993. kojom Mili Puljiću odobrava izvođenje devedeset zatvorenika za “izvršenje komunalnih radova (čišćenje ulica, parkova, naselja, prostorija)” te zapovijed od 24. rujna kojom Mariju Miličeviću za iste potrebe odobrava izvođenje dvadeset i pet zatvorenika. Naveli smo koliko su u te dane, prema navodima Tužilaštva BiH, zatvorenika “komunalni radovi” koštali života i zdravlja, kao i što se skrivalo iza te cinične formulacije, popraćene Jelićevom napomenom da sa pritvorenicima “treba postupati sukladno međunarodnom humanitarnom pravu i Ženevskoj konvenciji”.
U naredbi od 9. listopada 1993. sam se raskrinkao, tražeći “četrdeset zatvorenika za utvrđivanje crte u Bijelom polju”, no tu njegovu zapovijed su nadređeni odbili. A tu su i izvještaj ravnatelja Heliodroma Stanka Božića – poslan i Jeliću – o pogibiji Huse Ljevića i ranjavanju nekoliko zatvorenika prilikom radova, kao i Božićev negodujući izvještaj od 4. kolovoza 1993. o tome da je “s rada komplet grupa došla krvava i prebijena”, dok su trojica zatvorenika zadobila teže tjelesne povrede; kao razlog navedeno je to što su pokušali pobjeći.
Kao što je dakle opisano – ponavlja bosanskohercegovačka optužnica – Jelić je svjesno sudjelovao u organiziranju i izvršenju napada na civilno muslimansko stanovništvo, a s ciljem provođenja politike Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i HDZ-a o njegovom uklanjanju s teritorija planirane hrvatske države Herceg-Bosne. Znao je da izvođenje zatvorenika na radove za posljedicu ima njihovo ubijanje, ranjavanje i surovo zlostavljanje. Kao zapovjednik imao je službenu nadležnost i dužnost da podređene spriječi u činjenju ratnih zločina te da kazni počinitelje. No prema optužnici on nije napravio ništa da kaznena djela spriječi ili sankcionira; štoviše, kroz dug vremenski period naređivao je aktivnosti koje su nužno dovodile do zločina.
Optužnica je Jelića teretila za krivično djelo Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stava 1 točke h), a u vezi s točkama a), d), e) i k) Krivičnog zakona BiH, u vezi s članom 29. i 180., stava 1. i 2. KZ-a. Navedeni stavci odnose se na progon na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi, ubojstva, deportacije i prisilna preseljenja, zatvaranje i oduzimanje slobode, te druga djela učinjena u namjeri nanošenja velike patnje, ozbiljne fizičke ili psihičke povrede, kao i na propise o individualnoj i zapovjednoj odgovornosti. Navedene radnje su i u suprotnosti sa međunarodnim humanitarnim pravom i Ženevskom konvencijom o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, odnosno njenim odredbama koje zabranjuju ubojstva, sakaćenje, okrutno postupanje i mučenje, povrede osobnog dostojanstva te osobito uvredljive i ponižavajuće postupke.
S obzirom na spomenuto mnoštvo svjedoka i dokaznog materijala, Novosti su od zagrebačkog Državnog odvjetništva zatražile da pojasni kako je moguće da je istraga obustavljena “u nedostatku dokaza”. Odnosno, da pojasni jesu li spomenuti svjedoci bili ispitani, a dokumenti razmotreni, te da obrazloži zašto su bili nedovoljno uvjerljivi. Zapitali smo i je li obustava kaznenog progona posljedica očitih signala političkih struktura.
“Napominjemo da je istraga, sukladno odredbi članka 231. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, nejavna. Vezano uz vaše traženje da se obrazloži nedostatak dokaza, kao i ostala navedena pitanja, možemo Vam odgovoriti da Državno odvjetništvo ne komentira niti daje komentare, već donosi odluke sukladno zakonskim odredbama”, stoji u odgovoru uz napomenu da je rješenje o obustavi dostavljeno i nadležnom tijelu u BiH. Ukratko, hrvatsko pravosuđe je uz dvije isprazne rečenice obustavilo istragu protiv osumnjičenika za masovne i strahovite zločine, koji pritom uživa neskrivenu podršku državnog vrha: već sama ta činjenica predstavlja mučni pravosudni skandal najteže kategorije. Glavni problem i nije sama Jelićeva odgovornost ili nevinost, koja bi se mnogo uvjerljivije dokazala ili osporila sudskim procesom, nego potpuna netransparentnost odluke i njen politički kontekst.
Isticali smo doduše kako se ovaj potez uklapa u dosljednu praksu nekažnjavanja ratnih zločina hrvatskih snaga, s funkcijom obrane kriminalne državne politike ratnih devedesetih. A ta praksa ima pogubne posljedice za izgradnju konstruktivnih odnosa sa susjednim narodima – ali i za zdravlje hrvatskog društva i funkcioniranje njegovih institucija. Što se političkih elita tiče, ne čudi što su Milanović i Plenkovićeva vlada pohrlili Jeliću. Bila je to odiozna transakcija na obostranu korist: dok je njemu dobro došla potpora države, uključenim političarima je, s obzirom na to da je većinu njih javnost sumnjičila za manjak domoljublja, dobro došlo da se malko zaogrnu aurom “autentičnih” Hrvata, a poznato je da je najautentičnije hrvatstvo ono ovjereno optužnicom za ratne zločine.
Nešto je neshvatljivije što je ostatak javnosti odluku Državnog odvjetništva o Jeliću uglavnom ignorirao; ovo barem sudeći po pretrazi interneta uključuje liberalnu i lijevu opoziciju te većinu medija, koji su o tome reda radi izvijestili ne problematizirajući je. Taj izostanak reakcije potvrđuje desetljećima dug moralni sunovrat hrvatskog društva.
Što se SDP-a tiče, njegov znatan dio, moguće, dijeli tuđmanističke stavove aktualnog šefa države, dok se u platformi Možemo! kad je o pitanjima prošlosti riječ najradije oportunistički prave mrtvi. Stavimo li na trenutak po strani etičku promašenost tog stava, ova strategija se ne doima suvislom ili uvjerljivom ni s pragmatičnog stajališta. Ne radi se ovdje “samo” o prošlosti, nego itekako i o sadašnjosti. Dizanje buke o nužnosti oslobađanja pokorenog pravosuđa teško će nešto promijeniti ukoliko je ono selektivno, pa se, primjerice, podiže kada Ivan Turudić kao HDZ-u blizak gazda Državnog odvjetništva tu instituciju zloupotrebljava paradno hapseći Milu Kekina kako bi ocrnio oporbu, ali se šuti i tolerira kada isto Državno odvjetništvo izvede neizmjerno opakiju farsu, odbacujući bez obrazloženja istragu o zvjerskim zločinima ugrađenim u temelje države.
Ta prošlost pritom ima nezgodnu navadu da uvijek iznova navire. Među haškim dokazima nalazi se i BBC-jev izvještaj o govoru koji je 12. svibnja 1997. u Mostaru prilikom dodjele odlikovanja časnicima HVO-a održao Zlatan Mijo Jelić, kao posebni izaslanik Franje Tuđmana. Između ostalog, general je tada rekao kako su hrvatski vojnici i policajci “garancija da tiranin s istoka više neće ugnjetavati hrvatski narod, da minareti više neće biti stavljani na zvonike naših crkava te da nikakve age niti begovi neće skupljati harač, odvoditi našu djecu i oduzimati naše zlato”. Potom je pozvao hrvatsku braću i sestre da budu ujedinjeni, žive kao kršćani i slijede politiku koja je hrvatski narod vodila kroz bure i oluje te koja će dovesti do slobode. “Bog i Hrvati, za dom!”, uzviknuo je na kraju; “Spremni!” odgovorili su prisutni.
Piše: Portal Novosti
Povezani tekstovi
