e-Veritas, 25.10.2025, Matematika zla – saborska kanalizacija istine

Tog 28. listopada u dvorani Hrvatskog sabora okupit će se krasni ljudi koji će pod krinkom “znanstvenog pristupa istraživanju žrtava Jasenovca“ tražiti ne povijesnu istinu, već oprost. I to ne vlastiti. Već oprost za ideologiju, sustav, za sve one koji su ljude pretvarali u brojke, a brojke u opravdanje. U hrvatskoj verziji terapijskog revizionističkog šovinizma, kao i ovom prigodom, zločin se više ne poriče – on se “prebrojava“

Hrvatska polagano, ali sigurno, ostvaruje donedavno nezamislive rezultate. Apologeti aktualne vlasti cifraju u ovo predproračunsko vrijeme svoje računice o rastu plaća, postocima rasta BDP-a, kretanjima u državnom rejtingu po ovom ili onom procjenitelju. Samo, ovo nije tekst o tome. Ovo je tekst o Okruglom stolu “Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“, u organizaciji Kluba zastupnika Dom i nacionalno okupljanje (DOMiNO) i Hrvatski suverenisti. Da, donedavno je bilo nezamislivo ovako nešto. No, ljeto gospodnje 2025. i jesen koja slijedi spremili su svoja iznenađenja. Naš se Sabor davi u fekalijama, samo što im izvor nije puknuće cijevi. Ne – pukli su svi kriteriji, svaki obzir, ratio i pristojnost.

Za 28. listopada 2025. Dom i nacionalno okupljanje i Hrvatski suverenisti spremaju raspravu o žrtvama Jasenovca. Samo, što im ni na kraj pameti nije raspravljati o povijesti – kao što to nikada, kad se negiraju žrtve Nezavisne Države Hrvatske, i nije slučaj. Cilj je jedan i, kao i uvijek, samo jedan: saborskom kanalizacijom istine to abortirano dijete hrvatske prošlosti 20. stoljeća, ono koje je pobačeno voljom hrvatskog naroda već u rano ljeto 1941., prikazati kao wunderkinda. Umivanje tog, kako vele, ljepuškastog troglodita započet će faceliftingom njegovih najvećih i najsjajnijih (ne)djela. Danas Jasenovca, sutra Jadovna, prekosutra pokolja u Gudovcu… Svuda gdje plastična operacija svijesti naših saborskih filoustaša zatreba.

Dakle, tog 28. listopada, ni po čemu značajnog dana, u dvorani Hrvatskog sabora – figurativno rečeno – privremeno smještenog na Črnomercu, iako bi za ovu prigodu više odgovarala lokacija u Jankomiru, okupit će se krasni ljudi koji će pod krinkom “znanstvenog pristupa istraživanju žrtava Jasenovca“ tražiti ne povijesnu istinu, već oprost. I to ne vlastiti. Već oprost za ideologiju, sustav, za sve one koji su ljude pretvarali u brojke, a brojke u opravdanje. U hrvatskoj verziji terapijskog revizionističkog šovinizma, kao i ovom prigodom, zločin se više ne poriče – on se “prebrojava“. “Znanstveno“.

Kad se o Jasenovcu raspravlja kroz brojke, kad se govori o “preuveličavanjima“ i “dvojbama“, ta matematička operacija ne polazi od istine. Još manje od pijeteta, sućuti ili razuma. Čak ni od građanske pristojnosti. Ne – oprost se računa aritmetikom zla: što se više zbraja, manje se osjeća sram. U toj matematičkoj logici naših suverenističkih i DOMiNO “znanstvenika“ nema žrtava, samo razlike u metodologiji. Jasenovac je za njih pitanje statističkog uzorka i matematičkog modela, a ne ljudske ponornice – dna ljudske savjesti ološa koji je prije osamdeset i više godina svoj sadizam i sociopatiju nazvao Nezavisnom Državom Hrvatskom. A u njoj “Sabirnim logorom Jasenovac“ označio najpaklenije mjesto na savjesti te vrste domoljuba i državotvoraca. Saborska družba račundžija koja će se kroz koji dan okupiti u dvorani Ivana Mažuranića zločin će svoditi na cifru, brojku, znamenku. Jer kada zločin svedeš na broj, prestaneš ga prepoznavati kao zločin. Prestaješ biti društvo koje pamti. Postaješ ono koje kalkulira. Društvo po mjeri Jandrokovića. No, o tome kasnije.

Revizija povijesti može biti legitimna – kad otvara arhive i širi spoznaju. No revizionizam, ovaj koji prebire po kostima i šutira žrtve koje su već osamdeset godina mrtve, nije znanost, nego perverzna psihoterapija nacije kojom se krivnja zločinaca želi pretvoriti u nacionalni ponos. U stvarnosti, to je uvođenje kolektivne krivnje svih nas koji šutimo. I tu ekipu, koja izdaje pamet, šuteći trpimo. Revizija koja nam se nudi ne otvara arhive niti traži istinu. Hrvatski revizionizam, baš kao što to nije bila ni Nezavisna Država, nije dovoljno “hrabar“ da nastupi kao otvoreni negacionizam. Ne, on nudi politiziranu verziju poricanja. Ne tvrdi da Jasenovac nije postojao, već kako je istina “komplicirana“. A kompliciran, u prijevodu, znači neugodan. Pomalo. Malkice, nešto sitno.

Revizija povijesti može biti legitimna – kad otvara arhive i širi spoznaju. No revizionizam, ovaj koji prebire po kostima i šutira žrtve koje su već osamdeset godina mrtve, nije znanost, nego perverzna psihoterapija nacije kojom se krivnja zločinaca želi pretvoriti u nacionalni ponos

Protagonisti na sceni – povjesničari in spe, ili bolje rečeno historičari po narudžbi – igraju ulogu stručnjaka u predstavi populističke znanosti. To su wannabe fašisti, finchelsteinovski likovi koji možda i ne vjeruju u fašizam, ali ga glume jer im donosi moć, pare i vidljivost. U njihovom repertoaru, laž nije pogreška, nego metoda. Oni u svojoj makabrističkoj igri ne pobjeđuju laži unatoč, već upravo zbog nje. Našim “znanstvenim“ protagonistima, ali i njihovim političkim DOMiNO i suverenističkim pokroviteljima, laž je čin lojalnosti publici, čudesni izum za bogaćenje, eliksir za vječni politički život, pomada za liječenje razuma. Onog kojeg nema.

Znanost i pluralizam ove 2025. ponovno dolaze u pitanje. Samo, ako je ovo znanost, onda astrologija zaslužuje Nobela. A prema ovom pluralizmu Poncije Pilat bio je demokratski heroj. I dok akteri na saborskoj pozornici izvode “uravnoteženu“ predstavu, institucije odgađaju moralni odgovor. Predsjednik Sabora, spomenuti Jandroković, pere ruke jer – molit ću lijepo – on “nema ovlasti“. Premijer kalkulira jer – poznato vam je za njega – “ne treba dizati tenzije“. Predsjednik države, koji nas je svojedobno upoznao sa svojim “djedom ustašom“, sada šuti. U tom boy-bandu koji pršti testosteronom međusobnog prozivanja ovaj put nitko ništa ne može. Niti želi. Pjevaju pjesmu legitimiranja logike relativizacije.

Forma moći bez istine. Demokracija koja se pretvara u dekoraciju. To je ono što nam se događa. Ustavni prostor koristi se za normalizaciju onoga što Ustav brani i isključuje. To se zove ustavna netolerancija. Samo što svi ustavni akteri – ustavno i ustrajno – šute. Sabor će se tako, od doma iznad kojeg je samo narod koji ga bira, tog 28. listopada pretvoriti u pseudo-ustavni teatar. I na taj izazov Ustavu i zakonu nitko neće odgovoriti. Samo će svi likovi, kao uostalom u svakoj tragediji, potražiti alibi. Onaj koji moralne i povijesne posljedice neće izbrisati.

Hrvatska, naravno, nije sama u tom zrcalu zaborava. Kvislinzi svih zemalja već su se ujedinili. Poljska, Mađarska, Slovačka muzeje su pretvorile u instrumente rehabilitacije neljudskosti, a zakonima o sjećanju kriminalizirale su i samu pomisao na suodgovornost. Baltik je ogledalo hladnog revizionizma. Tamo otvoreno slave “antiboljševičke borce“ – nekadašnje SS-legionare, kao da su bili borci za demokraciju. Kolaboracionisti se rehabilitiraju kao “žrtve dvostruke okupacije“. Njemačka se danas još jedina pravnim mehanizmima nosi s izdajom čovječanstva, makar bi AfD uskoro u Saboru mogao biti službeni počasni gost.

I, kao što se u Latviji SS-legionar pretvara u heroja jer je pucao na Ruse, tako se u Hrvatskoj ustaša pere jer je “branio dom“. Valjda i u Jasenovcu. Projekcija frustrirane nacije. Ista formula, različiti kostimi. Od Rige do Zagreba, što dublji zločin, to glasnije domoljublje. A što plića savjest, to deblji lovorov vijenac. To je povijest, znanost i pluralizam koji će za koji dan servirati u Saboru.

Ponovit ću još jednom – nije problem u tim filoustašama za sitne pare. Kao i ovog ljeta, sa svim koncertima i zabranama i prosvjedima, problem je mnogo više u onima koji u ovom društvu šute. Proceduralna neutralnost Jandrokovića, oportunizam Plenkovića i narcisoidni populizam Milanovića tvore triptih nemoći – simetriju šutnje. I dok se desnica utrkuje tko će dublje kopati po grobovima, država gradi privid da time “brani pluralizam“. Sloboda govora u Hrvatskoj 2025. jest sloboda zla.

A Jasenovac? Danas to više nije samo povijesno mjesto, nego epistemološki test društva. Tu se ne mjeri broj, nego čovječnost. I svaka vlast koja na njemu traži politički profit otkriva svoj pravi oblik – moralnu prazninu. Kad država pod izlikom pluralizma otvara vrata negacionizmu, ona ne brani slobodu, već izdaje smisao svoje vlastite povijesti.

I kad se za koji dan u Saboru bude “raspravljalo“ o Jasenovcu, na toj će se radionici istina pretvarati u pepeo. Jer zlo se ne zbraja. Ono se pamti. Ili se ponavlja.

Izvor: Portal Novosti