Jadovno je rijetko mjesto gdje potomci stradalih priče o njima mogu ispričati naglas. Đorđe Plačković došao se pokloniti svome djedu Tomici, koji je u noći 20. jula 1941. odveden iz svoga doma u selu Pčelić. Po sjećanjima svoje bake Milice napisao je pjesmu pročitanu na komemoraciji: “Svaki jauk kao da se ovdje još uvijek čuje…”
Mica Kozar iz Vukovara prvi put u životu 24. juna 2025. godine stoji iznad Šaranove jame u Jadovnom u koju je u ljeto 1941. bačen njezin djed. Tu je jer joj je pokojna majka govorila da jednom mora otići vidjeti to mjesto. On je, malo nakon uspostavljanja sustava logora Gospić-Jadovno-Pag, iz sela Striježevica pokraj Požege pokupljen i upućen u okrutnu smrt.
– Teško mi je – kaže mi Mica očiju punih suza dok se prisjeća teške sudbine svoga djeda.
– Mislim da će mi srce iskočiti van. Jel me razumiješ?
Mnoge priče poput one Micina djeda ostale su nezapisane i generacijama su se prepričavale među članovima obitelji. Jadovno je rijetko mjesto gdje takvu priču mogu ispričati naglas.
O patnjama i mučenjima logoraša u Jadovnu najviše znamo preko onih koji su ga preživjeli i svoju priču zapisali: Branka Cetine, Radoslava Grubora, Mane Čanka. O njegovu ustrojstvu znamo iz povijesnih zapisa i istraživanja, između ostaloga i Đure Zatezala. Da mu je začetak bio u aprilu 1941., kad je kaznionica Okružnog suda u Gospiću, poznata kao Gericht ili Štokauz, prenamijenjena u sabirni centar koji uskoro postaje tijesan zbog svakodnevnog pristizanja teretnih vagona sa zarobljenicima iz čitave Nezavisne Države Hrvatske. Širi se 22 kilometra dalje, duboko u velebitskoj šumi, na 1200 metara nadmorske visine, na mjestu koje danas poznajemo kao Čačića dolac. Ogradu logora Jadovno su, u vrtači promjera 170 puta 90 metara, zakucali i podigli prvi porobljeni zagrebački Židovi. Bez nadstrešnica i nastambi i skučena prostora, izlaz je za zarobljenike bio samo jedan: smrt.
Sustav logora Gospić-Jadovno-Pag u manje od dva mjeseca postojanja u povijest je upisan kao masovno stratište za sve koje je NDH proglasila nepoćudnima: Srbe, Židove, antifašiste Hrvate, Rome, Muslimane… A ubijani su i stari i mladi, i muškarci i žene, djeca. Tek su se rijetki spasili.
Milica Aleksić, Zagrepčanka rodom iz Divosela kraj Čitluka, zastaje da mi ispriča sudbinu svoje tete:
– Bačena je u jamu s troje svoje djece. Ona je preživjela, djeca nisu. Kazivali su da je četvero ljudi iz jame izašlo na brklji koju je ostavio neki ustaša, da se spasi ko može.
Milica priča svoju priču jer joj je važno da ne zaboravimo zašto postoji Dan sjećanja na Jadovno.
Ove su ga godine organizirali Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Eparhija gornjokarlovačka i Srpsko narodno vijeće. Prije početka službenog programa, okupljene je u Jadovnu malo prije skretanja na makadamski put do spomeničkog kompleksa dočekao zbilji stran natpis “Dobro došli u Jadovno”, a potom i upozorenje zapisano u stihovima antifašista i pjesnika Ante Zemljara: “Ako nismo u vašu savjest ušli”, govore stihovi, “uzalud ste došli da nas posjetite.”
Milica Aleksić, Zagrepčanka rodom iz Divosela kraj Čitluka, zastaje da mi ispriča sudbinu svoje tete: “Bačena je u jamu s troje svoje djece. Ona je preživjela, djeca nisu. Kazivali su da je četvero ljudi iz jame izašlo na brklji koju je ostavio neki ustaša, da se spasi ko može”
– Poslije nas nitko više neće doći – kaže mi Tanja Kresović iz Rijeke koju za Jadovno ne veže obiteljska priča, nego želja da oda počast žrtvama, i među okupljenima je koji su organizirano došli iz Splita, Zagreba, Vukovara, Beograda…
– Mene ljute ovi koji kažu: “Ja sam već bio, neću ove godine.” Po toj logici, ni Božić ne treba slaviti dvaput. Nije ovo izlet, ovo je komemoracija.
Parastosom koji je predvodio umirovljeni paroh SPC-a Luka Bosanac ispred Šaranove jame otvoren je ovogodišnji program komemoracije. Pozvao je na vječno sjećanje stradalih i mučenih i dodao: “Žrtva je ono što dajete od sebe, od svoga rada i truda, a ovi su ljudi ovdje stradali, mučeni i bačeni protiv svoje volje u trideset i nešto jama. Vječni im pokoj.”
Đorđe Plačković, naivni pjesnik, došao se pokloniti u Jadovno svome djedu Tomici Plačkoviću, koji je u noći 20. jula 1941. odveden iz svoga doma u selu Pčelić. Đorđe je prvi put u Jadovno došao 2022. i ostao potresen viđenim. Vratio se, poput Tanje, i po sjećanjima svoje bake Milice napisao pjesmu pročitanu na komemoraciji. Posvetio ju je svim žrtvama logora koje je sakrio naoko običan ljetni dan pod zelenom šumglasom bukve, jele, smreke i hrasta: “Svaki jauk kao da se ovdje još uvijek čuje/ Ako na Zemlji uopće ima pakla onda tu je.”
Priroda je ovdje u očitom neskladu s ljudskim naumom.
“Nije bilo razloga da se povede ljude u smrt, osim što su popisani kao Židovi i Srbi. Drugi i drugačiji. Muško i žensko. Staro i mlado. Djeca. Samo pokupljeni iz svojih domova i radnih mjesta. Ne zna se točan broj za vrijeme trajanja logora. Ne zna se kako se zovu svi ubijeni. Ne zna se gdje su točno ubijeni. Da li u Gospiću, u Jadovnu ili na Pagu. Ne zna se u kojoj jami u Jadovnom su završili. Nema groba za ubijene, nema oznake mjesta zadnjeg počivališta”, kazao je u svom obraćanju Boris Milošević, predsjednik SNV-a te poručio okupljenima: “Važno je da mi danas ne dopustimo da mržnja, radikalizam i ekstremizam u društvu zauzmu javni prostor, važno je da pozdrav smrti ‘Za dom spremni’ ne dobije pravo javnosti zato što je svaki popis ljudi slan u ovaj logor završavao tim pozdravom. Važno je da se izborimo da žrtve dobiju poštovanje kakvo zaslužuju, a njihovo stradanje dostojanstvena obilježja.” Dodao je i da je važna inicijativa da se u uvali Slana na Pagu ponovno postavi spomen ploča stradalima koja je uništena početkom 1990-ih.
“Srbi su doživjeli u NDH ogromna stradanja prema rasnim zakonima koje je ustaški režim donio po uzoru na svoje gazde, njemački nacizam i talijanski fašizam. Bilo bi korisno i dobro da aktualna vlast jasno i nedvosmisleno osudi ustaški režim. Antifašizam je jedan od temelja hrvatske državnosti. Danas odajemo počast ljudima stradalima na ovom mjestu, dužnost nam je da čuvamo istinu o njihovim stradanjima”, kazao je u svom obraćanju Franjo Habulin, predsjednik SABA-e.
“Fašizam koji je širio mržnju, nasilje i isključivost predstavlja sramotnu i mračnu stranu naše povijesti. Zato je obaveza svih nas da se zajedno suprotstavimo svim totalitarnim oblicima, koji itekako prijete. Izviruju stidljivo i manje stidljivo i u današnjim vremenima. Moramo se glasno usprotiviti i snažno stati u obranu onih temeljnih ljudskih vrijednosti, a to je posebno pravo na život, dostojanstvo, sloboda i mir. Vlada Republike Hrvatske, na čelu s Andrejom Plenkovićem, i Hrvatski sabor snažno štite ove vrijednosti”, rekla je Vedrana Šimundža–Nikolić, izaslanica predsjednika Vlade.
“Ostaje nam zadaća sjećanja prema stradalima, i to je jedini način da nam povijest ne bude uteg za budućnost. I osuda zločina, i jasna osuda NDH kao režima zla koji se ne smije ponoviti”, istaknula je Melita Mulić, izaslanica predsjednika Republike.
Nakon što su se okupljeni razišli prema svojim autobusima, spustila sam se još jednom do Šaranove jame. Tamo sam pronašla Tanju Marunić, rođenu Zagrepčanku koja je čitav život provela u Beogradu.
– Moj pradjed je bačen u jamu. Ovdje sam prvi put. I toliko mi je dirljivo ovo. Kad sam prišla ovoj jami, nešto je u meni probudilo te emocije. Ta slika mi se vrti u glavi kako su bili vezani, prvi bačeni je povukao ostale. I kako su danima umirali na dnu.
Upravo je to nasljeđe koje su ostavili svima okupljenima, da ih se ne zaboravi, bez obzira na to koliko njihove sudbine bile teške. Da im dođu iz godine u godinu i da istinu guraju makar i kroz ušicu igle.
Piše: Portal Novosti
Povezani tekstovi
