Identificirani posmrtni ostaci mladih heroja razotkrivaju potresne priče o hrabrosti i žrtvi u Vukovaru
“Zorislav je dobivao najveće zadaće, ozbiljne i teške. Bio je to momak koji je friško došao iz JNA i znao je rukovati minobacačima, a kako je odlično poznavao grad, bio je prava osoba za uništavanje neprijateljskih gnijezda, jer je točno znao gdje se koja kuća nalazi”, priča nam Ivan Anđelić ‘‘Doktor‘‘ o svom mladom suborcu Zorislavu Gašparu ‘‘Gaši‘‘, čiji su posmrtni ostaci u srijedu identificirani u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici ‘‘Dr. Juraj Njavro‘‘ u Vukovaru.
Uz njega, identificirani su ostaci i trojice hrvatskih branitelja, Josipa Batarela, Dragutina Štica i Jean-Michela Nicoliera. Gašpar je bio najmlađi među njima. Bilo mu je tek 20 godina kada su ga zločinci odveli ranjenog iz vukovarske bolnice, potom ga mučki premlatili, a onda i usmrtili na najvećem stratištu Domovinskog rata, na Ovčari.
Tamo su i pronađeni njegovi posmrtni ostaci. Ležali su 34 godine doslovno nasuprot današnjeg Spomen doma na Ovčari. Uz njegove, u istoj su grobnici pronađene i kosti Batarela i Nicoliera, dok su Šticove pronađene na odlagalištu otpada Petrovačka dola. Gašpar je rođeni Vukovarac, koji je nakon prvih obrisa rata u rodnom gradu pobjegao iz JNA, iz Negotina, gdje je služio vojni rok. Dolazi u Vukovar i odmah se priključuje ZNG-u, u kojem je već njegov očuh Damjan Samardžić, legendarni ‘‘Veliki bojler‘‘, jedan od zapovjednika obrane na njihovu Sajmištu. Zorislavova majka Vida, naime, još se prije rata udala za Samardžića, koji je Zorislava prihvatio kao svog rođenog sina.
Skupa su još dobili i sina Marka, koji danas živi u Australiji i koji je bio dječak kada je gledao kako neprijatelji iz bolnice odvode njegova oca Damjana i polubrata Zorislava na put s kojeg se više neće vratiti. Majka Vida u međuvremenu je preminula i nije dočekala da pronađe kosti sina i muža. Damjan i Zorislav bili su suborci, a onda su, nažalost, zajedno i skončali na Ovčari. U obitelji Samardžić živjela je nada da će ih pronaći obojicu, jer su postojale indicije da su zajedno ubijeni i zakopani, ali to se nije obistinilo, čime je njihova agonija nastavljena. Za Damjanom potraga i dalje traje. Kao i za još 1739 nestalih osoba iz Domovinskog rata, među njima je i 328 Vukovaraca. Anđelić će za Zorislava reći da je bio istinski heroj obrane Vukovara.
- Naša postrojba sudjelovala je u najtežim i najkrvavijim akcijama. Mi smo na Opatovcu prošli ozbiljnu obuku koju su vodili naši legionari, generali Ante Zorislav Roso i Miljenko Filipović, a ‘Gašo‘ je od prvog dana bio s nama. Vjerujte mi, to što smo mi prošli u borbenom smislu u Vukovaru nije nitko. Naših je 86 pripadnika poginulo samo u borbama.
Mali ‘Gašo‘ bio je iznimno sposoban s minobacačima i nanio je neprijatelju puno gubitaka, a iz tog vremena pamtimo kako su mu suborci uvijek preko Motorole čestitali govoreći: ‘To, Gašo, svaka čast, rasturio si ih…‘ Uzalud im je on govorio da ga ne oslovljavaju po nadimku, jer su ga po njemu svi znali. Nitko nije razmišljao o tome da mu se time na neki način ispisuje smrtna kazna i da će ga na kraju, kada je zarobljen, zbog toga svirepo usmrtiti – s boli se Anđelić prisjeća svog mladog suborca, ali i njegova očuha.
- I Damjanov doprinos je ogroman. No, sada želim istaknuti da su Damjan i Drago Križan na kraju, kada se već znalo da će obrana pasti, bili zaduženi da čuvaju ranjene neprijateljske vojnike. I to su učinili vojnički, nikome nije pala dlaka s glave. A onda su i on i Drago i Zorislav i stotine drugih naših dečki od tog istog neprijatelja mučki ubijeni i zakopani tko zna gdje – istaknuo je Anđelić.
Josip Batarelo također je nakon zarobljavanja i pada grada završio na Ovčari, gdje je i usmrćen. Bile su mu 44 godine. Prije rata bio je zamjenik direktora u vukovarskoj Nami, gdje je radila i Nada Kalaba, koja će godinama poslije na sudu u Beogradu biti osuđena na 11 godina zatvora za ratni zločin na Ovčari, među ostalim i za ubojstvo Batarela.
Svjedoci su na tom suđenju iskazali kako ga je Kalaba usmrtila smatrajući da je odgovoran za otkaz koji je u Nami dobila nekoliko mjeseci ranije. Ona je, pak, na sudu tvrdila da nije imala nikakve veze s njegovim ubojstvom, već da ga je ubio Spasoje Petković ‘‘Štuka‘‘, koji je na tom suđenju imao status svjedoka pokajnika, nakon što je i sam priznao da je ubijao hrvatske branitelje i civile na Ovčari. Prema riječima njegovog sina Dinka, koje je prenio portal Direktno, Josip je s prijateljima pomagao ondašnjim ročnicima JNA pri bijegu iz Vukovara.
“To je bilo već dosta prije samih borbenih djelovanja. Nas su poslali baki i djedu u Novi Vinodolski… Podrazumijevalo se da će tata ostati, to je bilo neupitno. Posljednji naš kontakt bio je telegram koji je poslao dana 13. listopada 1991. u kojem je pisalo: ‘Puno vas volim‘. I to je bilo… to”, ispričao je Dinko, koji će sada napokon imati gdje ocu upaliti svijeću. Kao i obitelj Dragutina Štica, kojemu su bile 52 godine kada je odveden i pogubljen.
Njegovi su ostaci pronađeni na Petrovačkoj doli i on je 36. žrtva čije su kosti pronađene na tom odlagalištu otpada. Njegovi prijatelji i poznanici iz vremena prije rata rekli su nam da je radio u VUPIK-u kao strojarski tehničar i da je bio dobar radnik i prijatelj te veliki navijač Hajduka, predsjednik njihova vukovarskog Kluba navijača te kum s legendarnim igračem i trenerom Hajduka Perom Nadovezom.
Povezani tekstovi
