D.I.C. Veritas

Politika, 24.01.2025, Savo Štrbac: Zo­ki, Plen­ki i Sr­bi

Dva­na­e­stog ja­nu­a­ra Hr­vat­ska je do­bi­la no­vog-sta­rog pred­sed­ni­ka dr­ža­ve Zo­ra­na Mi­la­no­vi­ća Zo­ki­ja, kan­di­da­ta SDP-a (le­vi cen­tar) i part­ne­ra. Nje­gov pro­tiv­kan­di­dat bio je „ne­za­vi­sni” Dra­gan Pri­mo­rac, kan­di­dat HDZ-a (de­sni cen­tar) i part­ne­ra. Od svih do­sa­da­šnjih pred­sed­nič­kih iz­bo­ra u Hr­vat­skoj, ovi naj­no­vi­ji su bi­li naj­ne­za­ni­mlji­vi­ji i naj­do­sad­ni­ji zbog to­ga što je po­bed­nik bio iz­ve­stan i pre pr­vog iz­bor­nog kru­ga.

Već u pr­vom kru­gu, u ko­jem je uče­stvo­va­lo osam kan­di­da­ta, Zo­ki je do­bio 30 pro­ce­na­ta vi­še od Pri­mor­ca (49,10:19,35), što zna­či da mu je ne­do­sta­ja­lo ma­nje od jed­nog pro­cen­ta da po­be­di u pr­vom kru­gu, pri re­la­tiv­no ma­loj iz­la­zno­sti (46,03). Već ta­da je bi­lo iz­ve­sno da ni svi ha­de­ze­ov­ci ni­su gla­sa­li za svog kan­di­da­ta, jer je i u nji­ho­vim tra­di­ci­o­nal­nim „tvr­đa­va­ma”, po­put Lič­ko-senj­ske i Za­dar­ske žu­pa­ni­je, po­be­dio Zo­ki.

U dru­gom kru­gu, je­dan na je­dan, Zo­ki je po­be­dio Pri­mor­ca sa sko­ro 50 pro­ce­na­ta raz­li­ke (74,68:25,32) na još ma­njoj iz­la­zno­sti (44,18). Da­kle, to ni­je obi­čan po­raz. To je po­top, ka­ta­stro­fa, tra­ge­di­ja… ha­de­zea, a naj­vi­še pred­sed­ni­ka ove stran­ke i hr­vat­skog pre­mi­je­ra u tre­ćem man­da­tu An­dre­ja Plen­ko­vi­ća Plen­ki­ja i nje­go­vog „za­mor­če­ta” Pri­mor­ca.

Na­kon ob­ja­ve re­zul­ta­ta po­sle pr­vog iz­bor­nog kru­ga, ja­vlja­ju­ći se iz iz­bor­nog šta­ba HDZ-a, u ko­jem je vla­da­la „mr­tvač­ka” at­mos­fe­ra, Plen­ki je oprav­da­vao po­raz svog iza­bra­ni­ka re­či­ma: „Pri­mo­rac je hteo da bu­de kan­di­dat, ni­ko dru­gi od lju­di u vođ­stvu HDZ-a ni­je hteo da igra ovu utak­mi­cu.” Ovu ve­o­ma ru­žnu i ne­di­plo­mat­sku iz­ja­vu Pri­mo­rac oči­to ni­je do­bro shva­tio. A da je­ste, tre­ba­lo je od­mah da od­u­sta­ne od dru­gog kru­ga i mno­go ča­sni­je iza­đe iz ove iz­bor­ne avan­tu­re.

U je­di­nom TV su­če­lja­va­nju pred dru­gi krug, Plen­ki i još ne­ki funk­ci­o­ne­ri HDZ-a hra­bri­li su svog „za­mor­ca” da je po­be­dio Zo­ki­ja, a na­rod se sme­jao tim nji­ho­vim iz­ja­va­ma. Sam Zo­ki je iz­ja­vio: „Kao da sam igrao šah s go­lu­bom, evo go­lub je pti­ca ko­ja je ne­kad do­mi­ni­ra­la. Sad vi­še do­mi­ni­ra­ju vra­ne. Go­lub kad sta­ne nad ša­hov­sku plo­ču, a mo­raš ga tre­ti­ra­ti kao se­bi rav­no­prav­nog, ru­ši kri­li­ma fi­gu­re, ne zna pra­vi­la, od­no­sno zna ih, ali ih kr­ši.”

Ovo su­če­lja­va­nje pam­ti­će se i po jed­noj no­voj re­či ko­ja će obo­ga­ti­ti vo­ka­bu­lar BHS go­vor­nog pod­ruč­ja. U pi­ta­nju je reč „ja­pa­ja­ka­lo”, ko­ju je Zo­ki ne­ko­li­ko pu­ta upo­tre­bio za Pri­mor­ca. Za­pra­vo, to i ni­je pot­pu­no no­va reč, po­što se na­la­zi u reč­ni­ku hr­vat­skog je­zi­ka, sa­mo je odav­no ni­ko ni­je upo­tre­bio u jav­nom pro­sto­ru. (Hr­vat­ski je­zič­ki por­tal na­vo­di da reč „ja­pajá­ka­ti” zna­či: pra­vi­ti se va­žan u ob­li­ku iz­ja­va o se­bi, bu­sa­ti se u pr­sa, is­ti­ca­ti sa­mo se­be, po­či­nja­ti od „ja”, go­vo­ri­ti „ja pa ja”.)

Zo­ki je u toj TV de­ba­ti vi­še pu­ta spo­me­nuo i Pri­mor­če­vog ga­zdu i fe­u­dal­ca Plen­ki­ja i na taj na­čin ga još vi­še po­ni­zio, dav­ši mu do zna­nja da on nje­ga i ne sma­tra za kon­ku­ren­ta već da mu je kon­ku­rent Plen­ki, što su shva­ti­li i svi ozbilj­ni ana­li­ti­ča­ri po­li­tič­kih pri­li­ka u Hr­vat­skoj.

O Zo­ki­ju i Plen­ki­ju na ovim stra­ni­ca­ma sam pi­sao u ma­ju pro­šle go­di­ne na­kon hr­vat­skih par­la­men­tar­nih iz­bo­ra (www.po­li­ti­ka.rs/scc/cla­nak/614481/po­gle­di/zo­ki-plen­ki-i-sr­bi).

A Plen­ki­jev do­bro­volj­ni za­mo­rac za pred­sed­nič­ku funk­ci­ju (pre)hva­lio se svo­jom bo­ga­tom bi­o­gra­fi­jom na­pi­sa­nom na 16 stra­ni­ca, hva­lio i pre­hva­lio pri­ja­te­lji­ma iz svet­ske po­li­tič­ke i na­uč­ne eli­te, a po­seb­no svo­jim uče­šćem u ra­tu od ja­nu­a­ra do ju­la 1991, pre ne­go što je oti­šao u Ame­ri­ku na dok­tor­ske stu­di­je. Vra­tio se u Hr­vat­sku po­sle ra­ta i kao fo­ren­zi­čar uklju­čio u iden­ti­fi­ka­ci­je po­smrt­nih osta­ta­ka iz rat­nog pe­ri­o­da, po­stao mi­ni­star na­u­ke, vas­pi­ta­nja i spor­ta u Sa­na­de­ro­voj vla­di (2004–2008), pred kraj man­da­ta dao ostav­ku i na funk­ci­ju mi­ni­stra i na član­stvo u HDZ-u, pa kao ne­za­vi­sni 2009. iza­šao na pred­sed­nič­ke iz­bo­re i do­bio 5,93 pro­cen­ta gla­so­va bi­ra­ča. Za raz­li­ku od ro­đe­nih Za­grep­ča­na iz elit­nih ko­mu­ni­stič­kih po­ro­di­ca Plen­ki­ja i Zo­ki­ja, ro­đen je u Ba­nja­lu­ci od oca po­li­caj­ca. I on je bio član Ti­to­ve KP, gu­ra­ju­ći se za me­sto se­kre­ta­ra u split­skoj or­ga­ni­za­ci­ji u vre­me kad je Tuđ­man već osno­vao HDZ, vla­snik je pri­vat­ne bol­ni­ce „Sv. Ka­ta­ri­na”, či­je uslu­ge su pre­sku­pe za obi­čan svet. U kam­pa­nji je mno­go lo­ši­je pri­čao o Sr­bi­ji i Sr­bi­ma ne­go pro­tiv­kan­di­da­ti.

Re­klo bi se da je imao sve pre­di­spo­zi­ci­je da uz po­dr­šku HDZ-a i part­ne­ra po­be­di Zo­ki­ja, ko­ji se u svom pr­vom man­da­tu za­me­rio i NA­TO-u i EU zbog svog od­no­sa pre­ma ru­sko-ukra­jin­skom ra­tu i pro­ti­vlje­nja pro­ši­re­nju NA­TO-a na Fin­sku i Šved­sku.
Iz­bor­ni re­zul­ta­ti po žu­pa­ni­ja­ma, op­šti­na­ma, gra­do­vi­ma i osta­lim na­se­lji­ma po­ka­zu­ju da su za Zo­ki­ja gla­sa­li bi­ra­či iz ce­log po­li­tič­kog spek­tra, od kraj­nje de­sni­ce do kraj­nje le­vi­ce, uklju­ču­ju­ći i na­ci­o­nal­ne ma­nji­ne.
Za­što je to ta­ko?
Kao pr­vo, Zo­ki je us­peo da po­mi­ri usta­še i par­ti­za­ne, što ni­ko­me pre nje­ga ni­je po­šlo za ru­kom. Taj fe­no­men je ve­o­ma pla­stič­no ob­ja­snio za­dar­ski uni­ver­zi­tet­ski pro­fe­sor fi­lo­zo­fi­je i te­o­lo­gi­je Mar­ko Vu­če­tić: „Što je Tuđ­man go­vo­rio, de­lom se oži­vo­tvo­ri­lo u Mi­la­no­vi­ću. Po­mi­rio je usta­štvo i par­ti­zan­stvo na na­čin da ni­je dao pred­nost usta­štvu kao što je to uči­nio Tuđ­man u svom ću­ta­nju. Re­a­li­zo­vao je Tuđ­ma­nov pro­je­kat i ti­me po­stao ve­ći ha­de­ze­o­vac od Plen­ko­vi­ća” (Por­tal „No­vo­sti”, 9. ja­nu­ar 2025, „Mi­la­no­vić ima od­jek za­ka­sne­log Tuđ­ma­na”.)
Zo­ki je us­peo i da se bi­rač­kom te­lu na­met­ne kao „su­ve­re­ni­sta s le­vi­ce” (ovaj iz­raz sam ta­ko­đe „po­zaj­mio” od već po­me­nu­tog pro­fe­so­ra Vu­če­ti­ća). To je us­peo pro­ti­ve­ći se Plen­ki­je­voj vla­di da po­ša­lje dvo­ji­cu ofi­ci­ra u ne­ku lo­gi­stič­ku ba­zu za Ukra­ji­nu, ba­zi­ra­nu u Ne­mač­koj, i sva­ko­dnev­no po­na­vlja­ju­ći da dok je on pred­sed­nik i vr­hov­ni ko­man­dant voj­ske, ni­je­dan hr­vat­ski voj­nik ne­će ići u Ukra­ji­nu ni­ti gi­nu­ti za tu­đe in­te­re­se. Sve vre­me kam­pa­nje go­vo­rio je: „Dok se ve­li­ki sva­đa­ju za sto­lom, tre­ba se od­mak­nu­ti što da­lje, jer ako se mi ma­li ne­će­mo sa­mi ču­va­ti, ne­će nas ču­va­ti ni ve­li­ki.”
U ze­mlji u ko­joj je bi­lo mno­go ra­to­va u 20. ve­ku, a sa­mim tim i mno­go žr­ta­va, pa ta­ko i de­ve­de­se­tih, kod obič­nog sve­ta, či­ji si­no­vi uglav­nom i gi­nu u ra­to­vi­ma, ta­kve re­či pa­da­ju na plod­no tlo. Ne­ki su ova­kvo nje­go­vo po­na­ša­nje na­zi­va­li po­pu­li­zmom. Me­đu­tim, on je to što je go­vo­rio i spro­vo­dio u prak­si, što su ši­ro­ke na­rod­ne ma­se obi­la­to na­gra­di­le da­ju­ći mu svoj glas za još je­dan man­dat.
I Sr­bi su u ve­li­koj ve­ći­ni gla­sa­li za Zo­ki­ja. Ta­ko su na­gra­di­li nje­go­ve ge­sto­ve i iz­ja­ve u pret­hod­nim man­da­ti­ma i pre­mi­je­ra i pred­sed­ni­ka dr­ža­ve: zah­te­va­nje da se iz Ja­se­nov­ca sklo­ni i ba­ci u sme­će plo­ča s usta­škim obe­lež­ji­ma ko­ju su ho­sov­ci ta­mo po­sta­vi­li; na­pu­šta­nje dr­žav­nih ce­re­mo­ni­ja u Oku­ča­ni­ma i Za­dru pri­li­kom obe­le­ža­va­nja „ve­li­kih hr­vat­skih po­be­da” u ra­tu de­ve­de­se­tih u ak­ci­ja­ma „Ma­sle­ni­ca” i „Blje­sak” zbog uče­sni­ka u pro­to­ko­lu s usta­škim obe­lež­ji­ma; „ako je bio ge­no­cid u Sre­bre­ni­ci, šta je on­da Ja­se­no­vac”; „Hr­vat­ska je slu­čaj­na dr­ža­va”; „Ko­so­vo je ote­to od Sr­bi­je”…

S dru­ge stra­ne, nje­gov pro­tiv­kan­di­dat hva­li­sao se svo­jim uče­šćem u ra­tu u vre­me kad ra­ta i ni­je bi­lo, pa se nje­go­vo uče­šće sve­lo na is­te­ri­va­nje Sr­ba i pri­pad­ni­ka JNA iz nji­ho­vih sta­no­va u Spli­tu u pr­voj po­lo­vi­ni 1991, što mu Sr­bi (a i mno­gi Spli­ća­ni), ni­su za­bo­ra­vi­li.

Ne vo­le gla­sa­či ni „ja­pa­ja­ka­la”, ni s po­kri­ćem, a ka­mo­li bez po­kri­ća, kao što ne vo­le ni bo­ga­ta­še i mu­ti­ka­še, što se sve sku­pi­lo u Plen­ki­je­vom „za­mor­če­tu” Pri­mor­cu, ko­ga je po­zna­ti hr­vat­ski ana­li­ti­čar Žar­ko Pu­hov­ski u dru­goj TV de­ba­ti sa Zo­ki­jem opi­sao kao „sve­že pod­gre­jan leš”, re­fe­ri­šu­ći na iz­raz iz srp­skog film­skog no­vog ta­la­sa.

U kam­pa­nji se če­sto ču­la i na­rod­na umo­tvo­ri­na „ni­je do­bro sva ja­ja dr­ža­ti u is­toj kor­pi”, ko­ja je alu­di­ra­la na či­nje­ni­cu da HDZ dr­ži sve osta­le po­lu­ge vla­sti i još kad bi do­bio i me­sto pred­sed­ni­ka dr­ža­ve, sva vlast bi se na­šla u ru­ka­ma jed­ne stran­ke, što ni­je do­bro za de­mo­kra­ti­ju, a tog pra­vi­la su se hr­vat­ski gla­sa­či dr­ža­li i u svim pret­hod­nim pred­sed­nič­kim iz­bor­nim ci­klu­si­ma.
U Hr­vat­skoj su pred­sed­ni­ko­va ovla­šće­nja uglav­nom ce­re­mo­ni­jal­na i svo­de se na to da s vla­dom kre­i­ra spolj­nu po­li­ti­ku, od­bra­nu i na­ci­o­nal­nu bez­bed­nost. I Plen­ki i Zo­ki su u iz­bor­noj no­ći is­ti­ca­li da je sa­mo je­dan pro­ce­nat vla­sti u ru­ka­ma pred­sed­ni­ka, a osta­tak u ru­ka­ma vla­de.

No, ko god u Hr­vat­skoj bio na vla­sti, pre­ma Sr­bi­ji će is­ti­ca­ti tri osnov­na zah­te­va: re­ša­va­nje spor­ne gra­ni­ce na Du­na­vu, re­ša­va­nje sud­bi­na ne­sta­lih u ra­tu de­ve­de­se­tih i iz­ba­ci­va­nje iz srp­skog za­ko­no­dav­stva re­gi­o­nal­ne nad­le­žno­sti za pro­ce­su­i­ra­nje rat­nih zlo­či­na. Od tih zah­te­va ne­će od­u­sta­ti ni pred­sed­nik vla­de ni pre­sed­nik dr­ža­ve, bez ob­zi­ra na to ko bio na tim funk­ci­ja­ma i ka­kva će me­đu nji­ma bi­ti ko­ha­bi­ta­ci­ja.

 

Politika, 24.01.2025, elektronsko izdanje

 

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.