Dvanaestog januara Hrvatska je dobila novog-starog predsednika države Zorana Milanovića Zokija, kandidata SDP-a (levi centar) i partnera. Njegov protivkandidat bio je „nezavisni” Dragan Primorac, kandidat HDZ-a (desni centar) i partnera. Od svih dosadašnjih predsedničkih izbora u Hrvatskoj, ovi najnoviji su bili najnezanimljiviji i najdosadniji zbog toga što je pobednik bio izvestan i pre prvog izbornog kruga.
Već u prvom krugu, u kojem je učestvovalo osam kandidata, Zoki je dobio 30 procenata više od Primorca (49,10:19,35), što znači da mu je nedostajalo manje od jednog procenta da pobedi u prvom krugu, pri relativno maloj izlaznosti (46,03). Već tada je bilo izvesno da ni svi hadezeovci nisu glasali za svog kandidata, jer je i u njihovim tradicionalnim „tvrđavama”, poput Ličko-senjske i Zadarske županije, pobedio Zoki.
U drugom krugu, jedan na jedan, Zoki je pobedio Primorca sa skoro 50 procenata razlike (74,68:25,32) na još manjoj izlaznosti (44,18). Dakle, to nije običan poraz. To je potop, katastrofa, tragedija… hadezea, a najviše predsednika ove stranke i hrvatskog premijera u trećem mandatu Andreja Plenkovića Plenkija i njegovog „zamorčeta” Primorca.
Nakon objave rezultata posle prvog izbornog kruga, javljajući se iz izbornog štaba HDZ-a, u kojem je vladala „mrtvačka” atmosfera, Plenki je opravdavao poraz svog izabranika rečima: „Primorac je hteo da bude kandidat, niko drugi od ljudi u vođstvu HDZ-a nije hteo da igra ovu utakmicu.” Ovu veoma ružnu i nediplomatsku izjavu Primorac očito nije dobro shvatio. A da jeste, trebalo je odmah da odustane od drugog kruga i mnogo časnije izađe iz ove izborne avanture.
U jedinom TV sučeljavanju pred drugi krug, Plenki i još neki funkcioneri HDZ-a hrabrili su svog „zamorca” da je pobedio Zokija, a narod se smejao tim njihovim izjavama. Sam Zoki je izjavio: „Kao da sam igrao šah s golubom, evo golub je ptica koja je nekad dominirala. Sad više dominiraju vrane. Golub kad stane nad šahovsku ploču, a moraš ga tretirati kao sebi ravnopravnog, ruši krilima figure, ne zna pravila, odnosno zna ih, ali ih krši.”
Ovo sučeljavanje pamtiće se i po jednoj novoj reči koja će obogatiti vokabular BHS govornog područja. U pitanju je reč „japajakalo”, koju je Zoki nekoliko puta upotrebio za Primorca. Zapravo, to i nije potpuno nova reč, pošto se nalazi u rečniku hrvatskog jezika, samo je odavno niko nije upotrebio u javnom prostoru. (Hrvatski jezički portal navodi da reč „japajákati” znači: praviti se važan u obliku izjava o sebi, busati se u prsa, isticati samo sebe, počinjati od „ja”, govoriti „ja pa ja”.)
Zoki je u toj TV debati više puta spomenuo i Primorčevog gazdu i feudalca Plenkija i na taj način ga još više ponizio, davši mu do znanja da on njega i ne smatra za konkurenta već da mu je konkurent Plenki, što su shvatili i svi ozbiljni analitičari političkih prilika u Hrvatskoj.
O Zokiju i Plenkiju na ovim stranicama sam pisao u maju prošle godine nakon hrvatskih parlamentarnih izbora (www.politika.rs/scc/clanak/614481/pogledi/zoki-plenki-i-srbi).
A Plenkijev dobrovoljni zamorac za predsedničku funkciju (pre)hvalio se svojom bogatom biografijom napisanom na 16 stranica, hvalio i prehvalio prijateljima iz svetske političke i naučne elite, a posebno svojim učešćem u ratu od januara do jula 1991, pre nego što je otišao u Ameriku na doktorske studije. Vratio se u Hrvatsku posle rata i kao forenzičar uključio u identifikacije posmrtnih ostataka iz ratnog perioda, postao ministar nauke, vaspitanja i sporta u Sanaderovoj vladi (2004–2008), pred kraj mandata dao ostavku i na funkciju ministra i na članstvo u HDZ-u, pa kao nezavisni 2009. izašao na predsedničke izbore i dobio 5,93 procenta glasova birača. Za razliku od rođenih Zagrepčana iz elitnih komunističkih porodica Plenkija i Zokija, rođen je u Banjaluci od oca policajca. I on je bio član Titove KP, gurajući se za mesto sekretara u splitskoj organizaciji u vreme kad je Tuđman već osnovao HDZ, vlasnik je privatne bolnice „Sv. Katarina”, čije usluge su preskupe za običan svet. U kampanji je mnogo lošije pričao o Srbiji i Srbima nego protivkandidati.
Reklo bi se da je imao sve predispozicije da uz podršku HDZ-a i partnera pobedi Zokija, koji se u svom prvom mandatu zamerio i NATO-u i EU zbog svog odnosa prema rusko-ukrajinskom ratu i protivljenja proširenju NATO-a na Finsku i Švedsku.
Izborni rezultati po županijama, opštinama, gradovima i ostalim naseljima pokazuju da su za Zokija glasali birači iz celog političkog spektra, od krajnje desnice do krajnje levice, uključujući i nacionalne manjine.
Zašto je to tako?
Kao prvo, Zoki je uspeo da pomiri ustaše i partizane, što nikome pre njega nije pošlo za rukom. Taj fenomen je veoma plastično objasnio zadarski univerzitetski profesor filozofije i teologije Marko Vučetić: „Što je Tuđman govorio, delom se oživotvorilo u Milanoviću. Pomirio je ustaštvo i partizanstvo na način da nije dao prednost ustaštvu kao što je to učinio Tuđman u svom ćutanju. Realizovao je Tuđmanov projekat i time postao veći hadezeovac od Plenkovića” (Portal „Novosti”, 9. januar 2025, „Milanović ima odjek zakasnelog Tuđmana”.)
Zoki je uspeo i da se biračkom telu nametne kao „suverenista s levice” (ovaj izraz sam takođe „pozajmio” od već pomenutog profesora Vučetića). To je uspeo protiveći se Plenkijevoj vladi da pošalje dvojicu oficira u neku logističku bazu za Ukrajinu, baziranu u Nemačkoj, i svakodnevno ponavljajući da dok je on predsednik i vrhovni komandant vojske, nijedan hrvatski vojnik neće ići u Ukrajinu niti ginuti za tuđe interese. Sve vreme kampanje govorio je: „Dok se veliki svađaju za stolom, treba se odmaknuti što dalje, jer ako se mi mali nećemo sami čuvati, neće nas čuvati ni veliki.”
U zemlji u kojoj je bilo mnogo ratova u 20. veku, a samim tim i mnogo žrtava, pa tako i devedesetih, kod običnog sveta, čiji sinovi uglavnom i ginu u ratovima, takve reči padaju na plodno tlo. Neki su ovakvo njegovo ponašanje nazivali populizmom. Međutim, on je to što je govorio i sprovodio u praksi, što su široke narodne mase obilato nagradile dajući mu svoj glas za još jedan mandat.
I Srbi su u velikoj većini glasali za Zokija. Tako su nagradili njegove gestove i izjave u prethodnim mandatima i premijera i predsednika države: zahtevanje da se iz Jasenovca skloni i baci u smeće ploča s ustaškim obeležjima koju su hosovci tamo postavili; napuštanje državnih ceremonija u Okučanima i Zadru prilikom obeležavanja „velikih hrvatskih pobeda” u ratu devedesetih u akcijama „Maslenica” i „Bljesak” zbog učesnika u protokolu s ustaškim obeležjima; „ako je bio genocid u Srebrenici, šta je onda Jasenovac”; „Hrvatska je slučajna država”; „Kosovo je oteto od Srbije”…
S druge strane, njegov protivkandidat hvalisao se svojim učešćem u ratu u vreme kad rata i nije bilo, pa se njegovo učešće svelo na isterivanje Srba i pripadnika JNA iz njihovih stanova u Splitu u prvoj polovini 1991, što mu Srbi (a i mnogi Splićani), nisu zaboravili.
Ne vole glasači ni „japajakala”, ni s pokrićem, a kamoli bez pokrića, kao što ne vole ni bogataše i mutikaše, što se sve skupilo u Plenkijevom „zamorčetu” Primorcu, koga je poznati hrvatski analitičar Žarko Puhovski u drugoj TV debati sa Zokijem opisao kao „sveže podgrejan leš”, referišući na izraz iz srpskog filmskog novog talasa.
U kampanji se često čula i narodna umotvorina „nije dobro sva jaja držati u istoj korpi”, koja je aludirala na činjenicu da HDZ drži sve ostale poluge vlasti i još kad bi dobio i mesto predsednika države, sva vlast bi se našla u rukama jedne stranke, što nije dobro za demokratiju, a tog pravila su se hrvatski glasači držali i u svim prethodnim predsedničkim izbornim ciklusima.
U Hrvatskoj su predsednikova ovlašćenja uglavnom ceremonijalna i svode se na to da s vladom kreira spoljnu politiku, odbranu i nacionalnu bezbednost. I Plenki i Zoki su u izbornoj noći isticali da je samo jedan procenat vlasti u rukama predsednika, a ostatak u rukama vlade.
No, ko god u Hrvatskoj bio na vlasti, prema Srbiji će isticati tri osnovna zahteva: rešavanje sporne granice na Dunavu, rešavanje sudbina nestalih u ratu devedesetih i izbacivanje iz srpskog zakonodavstva regionalne nadležnosti za procesuiranje ratnih zločina. Od tih zahteva neće odustati ni predsednik vlade ni presednik države, bez obzira na to ko bio na tim funkcijama i kakva će među njima biti kohabitacija.
Politika, 24.01.2025, elektronsko izdanje
Povezani tekstovi









