Savo Štrbac iz Beograda “tumači” Hrvatsku: koga proglašava najmoćnijim i kakvu sliku šalje Srbima
Predsjednik Dokumentacijsko-informativnog centra Veritas i dugogodišnji javni komentator hrvatskih prilika, Savo Štrbac, ponovno je u srbijanskim medijima govorio o Hrvatskoj. Gostujući na televiziji NewsMax, Štrbac je Srbima iznosio vlastite procjene o političkoj klimi u Hrvatskoj, suživotu Hrvata i Srba te ratnim usporedbama – uz niz poruka koje u hrvatskoj javnosti ne prolaze nezapaženo.
Ratne paralele i poruka o (ne)pomirbi
Govoreći o ratu u Ukrajini, Štrbac ga je nazvao “svjetskim” i procijenio da će trajati četiri godine, povlačeći paralelu s Prvim i Drugim svjetskim ratom, ali i Domovinskim ratom. Još je snažnija bila njegova poruka o pomirbi: tvrdi da se Rusi i Ukrajinci, baš kao ni Srbi i Hrvati, neće brzo pomiriti jer su “prebliski narodi”. Kao ilustraciju naveo je vlastito iskustvo iz rodnog kraja, gdje su se, prema njegovim riječima, razlike svodile na govor (ijekavica/ikavica) i nogometno navijanje (Zvezda/Hajduk).
“Desna klima” i politička ocjena Hrvatske
Na pitanje o navodnom jačanju desnice u Hrvatskoj, koje je vezao uz koncert Marko Perković Thompson, Štrbac je ustvrdio da postoji i snažna lijeva scena, što je ilustrirao antifašističkim maršem. Ipak, zaključio je da je “desna politika trenutačno jača”.
U tom je kontekstu iznio i najprovokativniju tvrdnju: da je “najmoćniji čovjek u Hrvatskoj” premijer Andrej Plenković, za kojeg je rekao da “osobno nije fašist ni ustaša”, ali da, prema njegovoj ocjeni, “koketira s desnom opcijom kako bi ostao na vlasti”.
Politička poruka upućena preko granice
Štrbačevi nastupi u srbijanskim medijima redovito izazivaju pozornost jer dolaze iz kruga osobe koja se godinama predstavlja kao “najpomniji promatrač” hrvatskih prilika. Njegove izjave, međutim, nisu neutralne analize – one su politički interpretirane poruke koje oblikuju percepciju Hrvatske u srpskoj javnosti.
Upravo zato svaka tvrdnja o “najmoćnijem čovjeku”, “desnoj klimi” ili “neizbježnoj nepomirbi” ne ostaje tek medijski komentar, nego postaje dio šireg narativa. Narativa koji Hrvatsku i dalje promatra kroz prizmu ratnih usporedbi, kolektivnih etiketa i trajne sumnje – umjesto kroz činjenice, odgovornost i realne političke procese današnje države.
Povezani tekstovi
