Piše: Zoran Pusić
Ljudi mentalnog sklopa najrigidnijih partijskih „zabranitelja“ od prije 50 – 60 godina, danas su radikalni desničari DP-a i Mosta čiji saborski zastupnici vehementno traže smjenu ministrice kulture, jer se tek pokušala miješati u vlastiti posao i reći koju riječ neslaganja oko otvorenog cipelarenja kulture
U srijedu u Šibeniku počinje FALIŠ, Festival alternative i ljevice. Počinje u ozračju koje podsjeća na događaje u istom gradu od prije pedesetak godina kad je predsjednik šibenskog udruženja SUBNOR-a (Savez udruženja boraca Narodno oslobodilačkog rata) prijetio nasiljem ako se u Šibeniku održi „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“, a grupa koja se predstavljala kao „Borci sa Sutjeske“, nazvala Ivu Brešana i druge koji su bili uključeni u predstavu „rušiteljima vrijednosti za koje su se oni borili“.Na tu sličnost u ponašanju i izjavama današnjih braniteljskih udruga i ponašanja nekih udruženja SUBNOR-a ukazuje, između ostalih, i članak Jurice Pavičića u Jutarnjem listu, „Sličnost dviju grupa je frapantna i ne smije proći nezamijećena“.Ljudi mentalnog sklopa najrigidnijih partijskih „zabranitelja“ od prije 50 – 60 godina, danas su radikalni desničari DP-a i Mosta čiji saborski zastupnici vehementno traže smjenu ministrice kulture, jer se tek pokušala miješati u vlastiti posao i reći koju riječ neslaganja oko otvorenog cipelarenja kulture.
Njihova averzija prema slobodi koja propituje oktroiranu „slobodu“, prema iznošenju činjenica koje se ne uklapaju u službenu „istinu“, uistinu pokazuje upadljivu sličnost. Zahtjev Koordinacije šibenskih branitelja da kriterij po kojem bi se nekoj predstavi dopuštalo prikazivanje bude usklađenost s Deklaracijom o Domovinskom ratu, zaslužuje novog Brešana.
No, nedavna kolumna Ivice Šole (Slobodna Dalmacija 31. kolovoz) podsjeća da se analogije mogu protegnuti mnogo dalje u prošlost i ukazuje da je problem star „koliko je svijeta i vijeka“. Šolin tekst to čini suprotno intencijama autora. Na početku članka Šola tvrdi „nakon Benkovca nema dileme da Ministarstvo kulture i ministrica Obuljen financiraju protuhrvatske provokatore pod krinkom umjetnosti“. Šolin argument je da ministrica ne uvažava dovoljno Aristotela koji je, po njemu, smatrao da „umjetnost pročišćava i oplemenjuje a ne provocira“ jer „samo primitivci i idioti bez talenta provociraju“.
No, najveći dramski pisci antičke Grčke i te kako su se suočavali s osudama zbog „provociranja javnosti“. Tako je Eshila, bijesna gomila ogorčena nepodobnim stavovima izrečenim u njegovoj drami, pokušala kamenovati. Vlast, vođena „glasom naroda“, izvodi Eshila pred sud koji ga je oslobodio, uzevši kao posebnu olakotnu okolnost da je bio branitelj i dragovoljac u ratu protiv Perzijanaca. Euripidu, koji je imao sličnih problema, pripisuje se izjava: „Ako izneseš istinu pred budale, proglasiti će te provokatorom“.
Inače, Šolin članak je, blago rečeno, nemušta i teško probavljiva kleveta filma „Mirotvorac“, o radu i stradanju Josipa Reihl-Kira, koji će biti prikazan i na FALIŠ-u.
Osim sličnosti u reakcijama braniteljskih udruga i udruženja s razmakom od pola stoljeća, postoje i bitne razlike. Tih 1970-ih godina nije bilo grupa mladih ljudi koji bi se oduševljavali jednopartijskom autokracijom, a kamoli staljinizmom, nije bilo gomile golobradih navijača koji bi dale podršku lokalnom udruženju boraca u zahtjevu za zabranom neke knjige ili predstave. Mladi ljudi su punili Brešanove predstave, gledali, kad bi mogli, Makavejeve i Grlićeve filmove, oduševljavali se koncertima Grupe 220, 4 M, Novih fosila, Bijelog dugmeta … To nisu bili, u prosjeku, ni bolji ni lošiji mladići ili djevojke od stotina tisuća današnjih poklonika Thompsona, ali je gradijent društvenih težnji bio prema slobodnijem i pluralističnijem društvu.
U današnjoj Hrvatskoj, demokratskoj državi, članici EU, zabrinjavajući broj mladih ljudi kao da teži prema nacionalističkoj isključivosti i klerikalizaciji društva, uz svesrdnu podršku većeg dijela Katoličke crkve. To današnju situaciju čini usporedivom s malignim transformacijama društva kakva je bila, na primjer, pojava fašizma 1920-ih godina u Italiji. Kičmu fašističke stranke činili su veterani Prvog svjetskog rata, a pokret i stranka od početka su okrenuti mladima. Indoktrinacija će se provoditi na masovnim okupljanjima mladih na stadionima, kroz kolaž političkih poruka i poletnih pjesama kao što je Giovinezza (Mladost), koja postaje himna fašističke stranke.
Jedan od najupečatljivijih filmskih prizora dolaska nacizma na vlast je scena iz filma „Cabaret“, kad dječak iz nacionalsocijalističke mladeži, u lokalnoj gostionici, počinje pjevati „Tomorrow Belongs to Me“.
Povezani tekstovi
