Piše: Viktor Ivančić
Ustašizacija Hrvatske u prevelikoj je mjeri bila HDZ-ov državni projekt – i to projekt duga vijeka, začet s prvim kmečanjem države u jaslama, a u sklopu kojeg je sam poklič “Za dom spremni” bio ponajmanje važan – da bi se njena okosnica i dalje smjela tražiti na crnoj margini
Prije nešto više od trideset godina, u siječnju 1994., stjecajem uzbudljivih historijskih okolnosti završio sam na prisilnoj vojnoj obuci. Povod je bila naslovna stranica lista za koji sam tada radio – s fotomontažom Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića kako se razodjeveni grle u krevetu – nakon koje je netko odgovoran u državnome vrhu, po svemu sudeći sam Neprežaljeni, izdao nalog da me se kao glavnog urednika mobilizira i udalji s posla.
Uglavnom, poslije kratkotrajnog boravka u zatvoru – jer se, eto, nisam dobrovoljno odazvao vojnome pozivu – bio sam pridružen skupini od tridesetak mladića (najstariji od njih bio je barem deset godina mlađi od mene) koji su, pod strogim i stručnim nadzorom, izlagani ozbiljnim fizičkim naporima i obučavani složenim ratničkim vještinama. To je uključivalo i dril u vidu usvajanja niza svakodnevnih rituala što su se imali obavljati mehanički, “bez razmišljanja”, bez pogovora, a jedan od njih ponavljao se češće od drugih.
Neposredno komandno lice isprsilo bi se ispred stroja i muževnim glasom uzviknulo “Za dom”, a postrojeni momci, u stavu mirno, svi kao jedan, uzvraćali bi sa “Spremni”. Prije jutarnjeg podizanja zastave, prije kolektivnog odlaska na doručak, prije polaska na improvizirani vojni poligon, po dolasku na poligon, po povratku s poligona… ukratko, za svakog postrojavanja, što će reći dvadesetak puta dnevno, pa tako trideset dana, koliko je trajala obuka. I već poslije dva-tri dana “Za dom spremni” je postao savršeno rutiniziran i u danom ambijentu neusporedivo normalniji od “Dobar dan”, “Faljen Isus” ili štogod slično.
Moram reći da su se neposredna komandna lica, mahom nositelji nižih činova, prema meni ponašala uzorno korektno, tretirajući me poput svih ostalih, iako su morali uočiti da sam jedini u stroju (barem mi se učinilo da sam jedini) koji ne odzdravlja na zapovijed, nego pizdunski drži zatvorena usta, zuri u tlo i na poticaj “Za dom” uzvraća tupom i malaksalom šutnjom, kršeći disciplinu i pravila dresure. Nijednom mi zbog toga nije bilo prigovoreno. Istu su korektnost neposredna komandna lica demonstrirala i kod drugih elemenata vojne obuke, koje sam, za razliku od ustaškog pozdrava, uredno otaljavao.
Bilo je, doduše, bizarnih prizora, svakako van zone njihovih zapovjednih ingerencija, poput portreta Ante Pavelića u uglu zajedničke spavaonice, no to je nalikovalo spontanoj inicijativi usklađenoj s duhom vremena: trajao je rat, svaki simbolički doprinos borbenom antisrpstvu smatrao se dobrodošlim, naposljetku, isti takav uramljeni portret, nešto većih dimenzija, visio je na zidu zapovjednika (barem) jedne policijske postaje u Splitu, u što sam se osobno osvjedočio.
Moram također reći da je upadljivo odbijanje odgovaranja na naredbu – dvadesetak puta dnevno tokom mjesec dana – iziskivalo priličan mentalni napor. Nešto poput pasivnog otpora silovanju, gdje je uklonjena razlika između pobune i predaje, a usamljenost poprima svemirske dimenzije. U samome početku, ne mogavši povjerovati da se nacistički pozdrav regularno koristi u hrvatskoj oslobodilačkoj vojsci, pomislio sam da je militarni igrokaz možda jednokratan i prigodan, režiran upravo zbog mene, jer je politički motivirana mobilizacija u međuvremenu izazvala javnu pažnju, a reagirale su i praktički sve međunarodne novinarske organizacije, no pomisao sam hitro odbacio, shvativši da bi vodila u paranoju i žaljenja vrijedno uvećavanje vlastite važnosti, pogotovo dok sam na vojničkome kruhu, koji je, zna se, svima jednak.
Uskoro se i to pretvorilo u monotoniju: kao što se čovjek rutinski odaziva na komandu, može se rutinski i ne odazivati na nju, kada je već takve sreće da izostaju sankcije. Da prekratim dosadu, u par navrata sam provodio smiješne intimne vježbe samouspravljanja, pa bih na uzvik zapovjednog lica “Za dom” u sebi uzvratio “Serem se”, kreirajući zabavnu kombinaciju – “Za dom… serem se!” – ali u sebi, rekoh, što je uzrokovalo još veću tjeskobu, ta nečujna, bijedna figa u grlu, kao otužna simulacija zaštite dostojanstva, kao jasan znak paralize vlastitog morala i ljudskosti u prijetećem oružanom okruženju. Bio sam, može se reći, dvostruko konotiran: s jedne sam strane, kao, sabotirao stroj, a s druge ostajao njegov neodvojivi dio.
Epizodu sam opisao davnih dana, jednom i u formi književne proze, a sada je ponavljam samo zbog jednog podatka: vojnu obuku, naime, nisam gulio u jedinici HOS-a, među kreaturama u darkerskim uniformama, nego u jednoj od bojni proslavljene gardijske brigade, najslužbenijoj od svih službenih sastavnica Oružanih snaga RH, čiji je tadašnji zapovjednik kasnije postao ministar obrane, a prije rata je, jasno, bio oficir JNA. HOS-a nije bilo u blizini.
Informacija mi se čini instruktivnom zbog aktualnih zgražavanja nad “ustašizacijom Hrvatske” koju, prema većini dijagnoza, predvode relativno malobrojni pripadnici radikalne desnice, a HDZ-ova vlast im, tobože, kukavički drži svijeću ili uzmiče pred njihovom agresijom. Netko bi trebao stati pred stroj i uzviknuti: HOS-u ne pakovati! Kao ni ekstremističkoj desnici koja se, po važećoj opsjeni, značajno razlikuje od vladajućeg centra.
Ustašizacija Hrvatske u prevelikoj je mjeri bila HDZ-ov državni projekt – i to projekt duga vijeka, začet s prvim kmečanjem države u jaslama, a u sklopu kojeg je sam pozdrav “Za dom spremni” bio ponajmanje važan – da bi se njenu okosnicu i dalje smjelo tražiti na crnoj margini. Ta margina, na kojoj vlada puna sloboda urlanja, mahanja crnim zastavama i razmetanja naci-fetišima, idealan je deponij za odlaganja tuđih grijeha i zapravo služi skrivanju pune istine o kasarni koju zovemo hrvatskim društvom.
A opet, budući da po kriterijima što su ih ustanovili Andrej Plenković i njegov vladajući personal spadam među “radikalne ljevičare”, sasvim je moguće da sam gornju priču izmislio, zato da bih podlo blatio Domovinski rat, stranku na vlasti, a onda i samu hrvatsku državu. Štoviše, kao “radikalni ljevičar” nisam je mogao ne izmisliti, jer čak i da je priča istinita, odgovorni građani, koji drže do vrijednosti Domovinskog rata i hrvatske države, obavezni su je tretirati kao gnjusnu laž. Pravila ponašanja unutar vojarne, s jasno definiranim svetinjama, takva su da standardne kategorije istine i laži prestaju važiti. Stvoren je prostor za produktivnu šizofreniju, naime za “dvostruku konotaciju”.
Isto često važi i na drugoj strani političkoga fronta. Jedna od današnjih gorljivijih liberalki, Jadranka Kosor, nekadašnja HDZ-ova maskota, ustvrdila je da događaji tokom hrvatskoga fašističkog ljeta, skupa s legaliziranjem ustaškog pokliča, predstavljaju zastrašujuću “detuđmanizaciju”. Tako je i Neprežaljeni ispao dvostruko konotiran, kao da nije dao ukloniti tri tisuće antifašističkih spomenika, kao da nije Endehaziju proglasio “izrazom težnje hrvatskog naroda za svojom državom”, kao da nije obznanio da mu žena “srećom nije ni Srpkinja ni Židovka”, i kao da je njegovo histerično harangiranje protiv “žutih i zelenih vragova”, te nemilosrdno gaženje nezavisne štampe i nezavisne kulture bilo u čistoj suprotnosti s recentnim napadima na ljevičarske festivale u Benkovcu, Šibeniku i Korčuli.
Kada šef hrvatske vlade, kao najdosljedniji baštinik Tuđmanove hipokrizije, kao korifej građanski ispeglanog ekstremizma, biva optužen za izdaju Oca države, bojim se da postoji problem s istinom širih razmjera. Pomoću krivotvorene prošlosti krivotvori se sadašnjost, a u krivotvorenoj sadašnjosti lažni centristi – kao i nekoć, kao i uvijek – švercaju fašizam u zonu društvene normalnosti, vabeći usput oponente da upiru prstom u marionetsku “radikalnu desnicu”. Nasuprot proklamacijama, HDZ je bio i ostao proustaška stranka. “Dvostruka konotacija” Andreja Plenkovića ne predstavlja podilaženje fašizmu: “dvostruka konotacija” jest fašizam.
