Kako su se stranke lijeve opozicije snašle u studenom, po hrvatskoj političkoj astrologiji mjesecu u kojem ne smiješ biti Srbin ni u podznaku, vidimo po SDP-ovoj demonizaciji Jugoslavije i strahu Možemo! od prozivki hrvatskih Hrvata zbog jedne izložbe hrvatskih Srba
Politički uspjesi (ekstremne) desnice širom Europe, a samim tim i kod nas, ne mjere se samo osvojenim postocima glasova i rezultatima na izborima. Ne mjere se ni grafitima, “incidentima”, relativizacijama nekad stožernih društvenih konsenzusa ili sličnim ideološkim pobjedama. Najpouzdanije mjerilo su reakcije njihovih političkih oponenata – ljevice. I opet, ne reakcije u obliku “snažnih osuda”, zaziva pravne države ili pokojne međunarodne zajednice.
Radi se o reakcijama koje su zapravo prilagodbe na pomicanje političkih tektonskih ploča. U ovom slučaju mislimo na pomicanje političkog centra prilično udesno. Francuska revolucija nam je, između ostalog, ostavila u nasljeđe političku podjelu na lijevo i desno, ali samo kao formu. Sadržaj se kreira svakodnevno. I zato na početku teksta ekstremno stoji u zagradi: donedavno zagrada nije bila potrebna, a lako je moguće da oznaka ekstremno uskoro neće biti potrebna.
A kad smo kod svakodnevice, valja nam ispratiti kako su se stranke naše lijeve opozicije snašle u studenom, po hrvatskoj političkoj astrologiji mjesecu u kojem ne smiješ biti Srbin ni u podznaku. Krenut ćemo sa socijalnom koreografijom stranke koja obnaša vlast u Zagrebu. Naime, motivirani nasiljem prema srpskoj zajednici na splitskim Blatinama odlučili su podržati otvorenje izložbe u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu. Kako i dolikuje. I tamo se dogodilo što se dogodilo.
I dok smo se svi “zabavljali” sekvencama u kojima policija juri za grupom koja se u novinskim egidama udomaćila kao “ljudi u crnom”, ekipa iz Možemo! našla se u koreografski prilično zahtjevnoj situaciji. A to smo saznali tek naknadno. I dalje nije baš lako rekonstruirati striktno koreografski što se točno dogodilo.
Službena verzija, barem onako kako je iznijeta na Gradskoj skupštini nakon “provokativnog” pitanja zastupnice Marije Selak Raspudić, glasi otprilike ovako: viši ešalon stranke krenuo je prema vratima galerije Srpskog kulturnog centra, usput i dao neke izjave, i taman prije nego što će u galeriju zakoračiti stiže dojava – ne ulazite! Izložba je posvećena Dejanu Medakoviću.
Pretpostavljamo da su to znali i prije, ali nisu, kao skoro ni svi mi ostali, znali ništa o liku i djelu. Ali znao je onaj tko im je dojavu poslao ili pročitao objavu Mira Bulja na Fejsbuku, nije više ni važno. I izgovorio šifru za bijeg: Memorandum SANU.
I, prema svemu sudeći, dali su se u bijeg. I na prvu, može ih se i razumjeti na razini čistog političkog nagona: zašto bi se, pobogu, itko danas prljao tim nacionalističkim dokumentom s groznim političkim posljedicama? Idem odavde i gotovo. Ali čini se da odlazak nije bio motiviran striktno ideološko-političkim nagonom, nego pragmatično-političkim nagonom.
Prilično se lako okladiti na tijek im misli u glavama u trenutku dok izlaze na Preradovićevu ulicu: joj, mi ih došli podržati, a oni sad krenu s ovim Medakovićem i skoro nas uvale u govna! I ta se reakcija može razumjeti. Ali kao misao koja prođe kroz glavu, a ne kao motiv za djelovanje. Jer iza tog motiva onda ne stoji solidarnost s hrvatskim Srbima, već strah od prozivki hrvatskih Hrvata.
U tim se trenucima, ako postoje bilo kakve sumnje, popriča s organizatorima događaja i pita o čemu se točno radi, a ne ode se zato što želiš imati poželjan odgovor na pitanje Marije Selak Raspudić u Skupštini. Ako misliš da postoji mogućnost da SKD Prosvjeta 2025. u Zagrebu promovira velikosrpsku politiku, onda ti je politički um previše određen nacionalističkim teorijama zavjere.
Ali, recimo da se nisu snašli. I da su se, na neki način, pokušali iskupiti zabranom isticanja ustaškog pozdrava u prostorima u vlasništvu Grada Zagreba. Posrijedi je, znamo svi, neka vrsta pravno-političke uvertire za zabranu drugog koncerta Marka Perkovića Tompsona u zagrebačkoj Areni krajem godine. Reakcija je to na sve što se događalo na Hipodromu ovog ljeta, a prvi koncert u Areni je ugovoren prije hipodromskog po “starim pravilima”.
Koja su to stara pravila? Ona koja proizlaze iz političke naivnosti gradonačelnika Tomislava Tomaševića: Tompson na dočeku rukometaša nije pjevao “Bojnu Čavoglave” pa smo s obzirom na to ostavili mogućom opciju da ju ne otpjeva ni na Hipodromu. Pod naivnošću ne mislimo na to da je Tomašević stvarno mislio da Tompson neće pjevati “Bojnu Čavoglave”, već na trenutnu okladu da mu ta “naivnost” može proći kao argument.
Svi u državi znaju, uključujući i glasače i članove HDZ-a u Zagrebu, da Mislav Herman u političkoj karijeri nije izrekao efektnu misao, a Možemo! mu je dopustio da se proslavi porukom: a što si mislio da će pjevati “Zeko i potočić”? Pitanje je samo zašto ti treba inscenirana uloga naivnog štrebera kao zaštitni mehanizam. Od čega se štitiš? Desnih prozivki za politikantstvo?
I dok se Možemo! još nekako i trudi da prebrodi astrološki nepovoljan mjesec, njihovi kolege iz SDP-a istoj nevolji pristupaju tako da se obračunavaju s organizacijom iz koje su potekli. Kao što je svima dobro poznato, vukovarski gradonačelnik Marijan Pavliček “zatražio” je putem društvenih mreža da se izložba “Srpkinja” povodom primirja u Prvom svjetskom ratu odgodi.
Reakcije i ishod su također dobro poznati, ali donekle je na margini ostala reakcija Gradskog odbora SDP-a u Vukovaru koji je Pavličekov potez usporedio s cenzurom u “totalitarnom bivšem režimu”. Ostatak izjave je sasvim na mjestu – a možda vam je na mjestu i ovaj dio – ali ovdje se ne radi o utemeljenosti povijesne usporedbe, već o političkoj potrebi da se preuzme repertoar desnice u kojem bilo što “jugoslavensko” zvuči kao uvreda i upotrijebi protiv nje.
I ne radi se ovdje o obrani Jugoslavije i socijalističkog perioda, već o bezuvjetnom pristanku na desnu interpretaciju. A posrijedi nije interpretacija nego demonizacija, a današnja Hrvatska je definirana kao ultimativna opreka tom demonu. I tu se onda ne gubi pravo na stav o nekadašnjoj Jugoslaviji, nego na stav o današnjoj Hrvatskoj. U tome je cijeli trik.
I onda nastaju takve akrobacije da čovjek može komotno pomisliti: desnica doslovno u ovoj zemlji ne treba raditi ništa da bi se vječno održala na vlasti. Saborska zastupnica SDP-a Mirela Ahmetović prošlog je tjedna održala novinsku konferenciju povodom prijedloga Zakona o prostornom uređenju. Upozorila je da se radi o pogodovanju najbogatijima i najmoćnijima i na kraju prijedlog usporedila s – pazi sad – jugoslavenskom nacionalizacijom.
Možeš o jugoslavenskoj nacionalizaciji misliti što god hoćeš, ali uspoređivati ju sa zakonskim pogodovanjem krupnom kapitalu možeš jedino ako priznaš sve buduće političke poraze. A ako ti trebaju nepovjerenje prema Srbima i demonizacija Jugoslavije da možeš legitimno politički djelovati, onda više politički ne djeluješ. Onda se samo prilagođavaš.
Povezani tekstovi
