Uz roman sarajevske književnice Adise Bašić “Knjiga o Almiru” (Buybook, 2024.), posvećen 23-ogodišnjem autoričinom djeveru kojeg nikada nije upoznala, potporučniku JNA koji je poginuo na vukovarskom ratištu, 11 dana prije pada grada
Rijetko, ali neke se knjige dese baš onda kad su nam potrebne. Roman sarajevske književnice Adise Bašić ”Knjiga o Almiru”, upravo je takva. U neku ruku, to je roman ceste koji nas starim, prošlošću izgaženim putevima, vodi ka bijeljinskom groblju na kojem je sahranjen 23-ogodišnji Almir Smajić (autoričin djever kojeg nikada nije upoznala), potporučnik JNA koji je poginuo na vukovarskom ratištu, 11 dana prije pada Vukovara.
O tragedijama dva grada (Vukovara i Bijeljine) danas imamo činjenice i imamo znanja, a opet o ličnim tragedijama njihovih stanovnika, kao i o bilo kojim drugim mjestima stradanja, znamo malo ili nimalo.
“Knjiga o Almiru” objavljena je koncem prošle godine (Buybook), i od tada do danas ne znam nikog ko ju je pročitao, a da ga nije duboko potresla. Možda i nesvjesno, Adisa Bašić je pišući knjigu o Almiru, napisala knjigu o nama. Jer svi mi koji u sebi nosimo ratove devedesetih, dobro znamo da se vrijeme nakon rata ne mjeri ni danima, ni mjesecima, ni godinama.
Onima koji su u ratu gubili voljene budućnost uvijek ostaje propuštena prilika. Na godišnjicu smrti, svake godine Almirova porodica i prijatelji okupljaju se na njegovom grobu, ne bi li sačuvali jedino što mogu – sjećanje na svoj izgubljeni svijet. I tad, kako vrlo precizno i s mjerom bilježi Bašić, nižu se zrnca lijepih i bolnih sjećanja.
Almir Smajić je bio dobar i veseo dječak. Mladić pun ljubavi i života. Zagriženi čitalac kojem nije uspjelo da upiše medicinu, pa je pomislio da bi vojska mogla biti rješenje. On kao i njegovi drugovi, nije mogao znati, ono što mi znamo. Za njih, vojska je značila sazrijevanje, sklapanje prijateljstava, finu platu, a pomalo i društveni prestiž. Pojma oni nisu imali o ratu.
Kada je počelo, svi oni su mahom bili nesnađeni. Nisu se ni okrenuli oko sebe, a ljudi su počeli umirati. Umro je i Almir – poginuo od snajperskog hica. Rat je život pretvorio u spektakl najgoreg u ljudima. Oni koji su “herojski” sahranili Almira i ulicu u kojoj je rastao nazvali po njemu, ni punih šest mjeseci poslije protjerali su iz Bijeljine njegovu porodicu. Odlazeći zanavijek, svi oni su ponijeli bol, tugu i krivnju što nisu znali bolje i uradili više za Almira.
Iako govori o smrti, “Knjiga o Almiru” nipošto nije njena glorifikacija. Naprotiv, ona je oda životu i ljubavi u svim njenim oblicima. Ovdje i sada, kad nas od jutra do mraka zasipaju novim ratnim pokličima i strahovima, neki “novi tumači stvarnosti” kojim ni društvo ni ljudi nisu ništa više od biznisa, ova knjiga nam prijeko potreban svjetionik i opomena.
Povezani tekstovi
