Uz dužno žaljenje svih ratnih žrtava, već 29 godina postavljamo ista pitanja: ko i zašto pravi razliku između civilnih žrtava u Zagrebu i Okučanima i po kojem kriterijumu međunarodni i nacionalni sudovi procenjuju ko i kada krši zakone i običaje koji regulišu vođenje rata
U krivičnom predmetu „Milan Martić i dr.” pred hrvatskim Vrhovnim sudom 5. jula 2023. održano je ročište povodom žalbi na prvostepenu presudu Županijskog suda u Zagrebu, o čemu sam nekoliko dana kasnije na ovim stranicama objavio tekst „Slučaj ’Martić’ u kolopletu propisa”. Tek pre nekoliko dana „Veritas” je došao u posed drugostepene presude koju još niko, ni u Hrvatskoj ni van nje, nije komentarisao. Medijska tišina o drugostepenoj odluci i činjenica da se sutra (1. maj) navršava 29 godina od agresije hrvatskih oružanih snaga, poznate pod kodnim nazivom „Bljesak”, na srpsku oblast Zapadnu Slavoniju, s kojom je u direktnoj uzročno-posledičnoj vezi predmet „Milan Martić i dr”, povod su mog ponovnog oglašavanja o ovom slučaju.
A da bi razumeli stavove i zaključke iz drugostepene odluke, nužno se prisetiti i krivičnog procesa protiv Martića pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji ga je odlukom Žalbenog veća iz 2008. pravosnažno osudio na 35-godišnju zatvorsku kaznu za navodne zločine počinjene u Hrvatskoj, između ostalog, i za raketiranje Zagreba. Nakon saznanja da tužilaštvo MKSJ-a neće optužiti Milana Martića za granatiranje Karlovca i Jastrebarskog, Županijsko državno odvjetništvo (tužilaštvo) u Zagrebu je još u januaru 2003. podiglo optužnicu protiv Milana Martića, tadašnjeg predsednika Republike Srpske Krajine, i Milana Čeleketića, tadašnjeg komandanta Srpske vojske Krajine, zbog „osvetničkog raketiranja i granatiranja hrvatskih gradova nakon vojnoredarstvene akcije ’Bljesak’”, koje je naredio Martić, a izveo Čeleketić, prema kojoj je: u napadima na Zagreb raketama „orkan”, 2. i 3. maja 1995, poginulo sedam osoba, veći broj ih je povređen, a izazvane su i veće materijalne štete u središtu Zagreba; u granatiranju Karlovca 1. i 2. maja i u raketnom napadu na Jastrebarsko 3. maja 1995, bilo je i ranjenih i materijalne štete, dok „samo slučajem” nije bilo poginulih.
Suđenje optuženima sprovedeno je u odsustvu – Milan Martić zatvorsku kaznu od 35 godina služi u Estoniji, dok Milan Čeleketić prebiva u Srbiji i nedostupan je hrvatskim pravosudnim telima. Ni Martić ni Čeleketić ne priznaju ni hrvatski sud ni proces protiv njih, što znači da obojica imaju branioce po službenoj dužnosti, koji sve procesne radnje poduzimaju po svom nahođenju bez ikakvih konsultacija s njihovim branjenicama.
Nepravosnažnom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 5. marta 2020. obojica optuženih proglašeni su krivima, Martić za granatiranje Karlovca, Čeleketić za raketiranje Zagreba i granatiranje Karlovca, i osuđeni – Martić na sedam, a Čeleketić na 20 godina zatvora, dok su obojica oslobođeni za granatiranje Jastrebarskog.
Protiv prvostepene presude žalili su se i državni tužilac i branioci Martića i Čeleketića, koje žalbe je Vrhovni sud svojom presudom od 5. jula 2023. odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu u celosti, s tim da je prvostepena presuda u odnosu na Martića postala pravosnažna dok Čeleketić, s obzirom na to da mu je izrečena kazna od 20 godina zatvora, ima pravo i na žalbu trećestepenom sudu.
U onom prethodnom tekstu potencirao sam dva žalbena prigovora Martićevog branioca zagrebačkog advokata Tihomira Rubeše: a) da je prvostepenom presudom povređen krivični zakon time što Martićevo delovanje nije kvalifikovano kao produženo krivično delo i b) na visinu izrečene kazne.
Prigovor pod a) Martićev branilac je ovako obrazložio: „Već u trenutku podizanja optužnice pred MKSJ bilo je jasno da se Martić tereti i za granatiranje Karlovca, Siska i drugih mesta u Hrvatskoj, sve na osnovu jedinstvene naredbe, no taj je sud odluku doneo samo u odnosu na raketiranje Zagreba. Po mišljenju odbrane u istoj činjeničnoj pravnoj situaciji nije bilo ispravno primeniti različite koncepte – u slučaju Čeleketića produženog krivičnog dela, a u slučaju Martića pojedinačnog krivičnog dela.”
A Vrhovni sud o tom prigovoru kaže: „Dakle, imajući u vidu sve okolnosti ovih napada odnosno činjenicu da se radilo o različitim vrstama napada (raketnom – grad Zagreb i artiljerijskom – grad Karlovac), kojom prigodom su korištene i potpuno različite vrste naoružanja (raketni sistem „orkan” za grad Zagreb te haubica od 105 mm, artiljerijski top od 130 mm i tenk T-55 za grad Karlovac), evidentno je da se radilo o napadima koji su bili usmereni na potpuno različite i geografski odvojene prostorne lokacije te s različitim oruđem odnosno sredstvima napada koja su, upravo zbog različitih svojstava i karakteristika, trebali izazvati i različite posledice”. To znači da se u „konkretnoj situaciji ne radi o više odvojenih radnji koje u prirodnom smislu čine jedinstvenu celinu, a kako je to pogrešno utvrdio odnosno zaključio prvostepeni sud. Međutim, kako se u ovome delu presude radi o povredi krivičnog zakona u korist optuženog Milana Čeleketića, a u tom pravcu izostala je žalba državnog odvjetnika, ovaj drugostepeni sud je takvu povredu u ovom delu presude samo konstatovao, bez preinačavanja pobijane presude u odnosu na pravnu oznaku i pravnu kvalifikaciju dela”.
Prigovor pod b) Martićev branilac je ovako obrazložio: Prvostepeni sud je Martiću (kad već nije ispoštovao princip presuđene stvari) trebao izreći jedinstvenu kaznu (i za Zagreb i za Karlovac) jer se on u to vreme već nalazio na izdržavanju kazne koju mu je izrekao MKSJ. „Propust suda da to učini ide na štetu osuđenika, koji bi u tom slučaju nakon izdržane prve kazne morao u celosti odslužiti i drugu”, navodi se u žalbi Martićevog branioca.
Evo šta po tom prigovoru kaže Vrhovni sud: „Naime, niti jednom odredbom Zakona o primeni statuta međunarodnog krivičnog suda i progona za krivična dela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava nije propisana mogućnost da se kazna koja je izrečena pravosnažnom presudom MKSJ-a može objediniti s kaznom koja je istom optuženiku izrečena u krivičnom postupku koji je vođen pred domicilnim sudom za neko drugo krivično delo pa sud prvog stepena, saglasno navedenom, nije niti imao takve mogućnosti.”
Već sam u prethodnom tekstu naglasio da je Martićev branilac po službenoj dužnosti veoma profesionalno detektovao i obrazložio oba žalbena prigovora, prvi zbog činjenice da domicilni sudovi prije Martića nisu sudili nijednom drugom pravosnažno osuđenom haškom optuženiku zbog ratnog zločina, a drugi zbog činjenice da se prema važećem krivičnom zakonu u Hrvatskoj za ratne zločine iz devedesetih može izreći maksimalna (i jedinstvena za više krivičnih dela) kazna od 20 godina zatvora, a da mu je samo MKSJ izrekao 35 godina, od kojih je već izdržao 22.
S druge strane, smatram da se hrvatski Vrhovni sud u ovom predmetu nije proslavio ni profesionalnošću ni inovativnošću, već je odlučivao u predvidljivim i uskonacionalističkim okvirima, praveći svojevrsni pravni „salto mortale” kod prvog žalbenog prigovora kako bi opravdao (neopravdano) izrečenu kaznu.
Opisanim stavovima i zaključcima na istaknute žalbene prigovore Martićeve odbrane, Vrhovni sud je ostavio dovoljno prostora odbrani da se sa istim prigovorima obrati hrvatskom Ustavnom sudu, a na kraju i Evropskom sudu za ljudska prava kako bi došli do novih presedana, koji bi se mogli, pored prostora bivše SFRJ, koristiti i na ostalim prostorima na kojima trenutno bukte (ili će buktati) krvavi ratovi.
Prema „Veritasovim” podacima, u akciji „Bljesak” ubijene su 283 osobe, uključujući 114 civila, 56 žena i osmoro dece, oko 1.450 ih je zarobljeno, od kojih su mnogi maltretirani i osuđeni, oko 15.000 ih je proterano, a njihova imanja su opljačkana i devastirana. I za sva ta (ne)dela do sada niko nije odgovarao ni pred domaćim, ni pred međunarodnim sudovima.
Uz dužno žaljenje svih ratnih žrtava, već 29 godina postavljamo ista pitanja – ko to i zašto pravi razliku između civilnih žrtava u Zagrebu i Okučanima i po kom kriterijumu međunarodni i nacionalni sudovi procenjuju ko i kada krši zakone i običaje koji regulišu vođenje rata.
Savo Štrbac
Tekst je objavljen u intenret izanju dnevnika „Politika“, 3. maja 2024. godine
