Piše: Savo Štrbac
Ovogodišnji avgustovski dani sećanja na žrtve hrvatske vojne akcije „Oluja” i Veliki krajiški egzodus iz avgusta 1995. godine, tokom mog obilaska terena od 3. do 7. avgusta, doneli su susrete sa ljudima i sudbinama koji na najslikovnitiji način spajaju prošlost, sadašnjost i budućnost našeg naroda. Na parastosima, tribinama i akademijama u Banjaluci, Novom Gradu, Svodni, na Petrovačkoj cesti i u Driniću, sreli su se svedoci, njihovi potomci, umetnici i mlada generacija koja tek stasava. Svako od njih nosi svoj deo tereta naše zajedničke krajiške nesreće, ali i nesvakidašnju snagu da opstane i produži loza tamo gde su dušmani planirali zatiranje.
U Novom Gradu, 6. avgusta, ispred Hrama Svetih apostola Petra i Pavla, neposredno pre parastosa, a potom i na samom „Mostu spasa” na reci Uni, sreo sam Aleksandra Tepića, sina proslavljenog narodnog heroja, majora Milana Tepića. Aleksandar, koji je u vreme očeve pogibije u Bjelovaru u septembru 1991. imao svega osam i po godina, nakon što mi se predstavio, reče mi da mu je majka umrla pre sedam godina, ne dočekavši da pronađe i sahrani suprugove kosti, a da on danas živi i radi u Austriji. Aleksandar je rođen u Slavonskoj Požegi, a njegov otac u selu Komlenac, tridesetak kilometara nizvodno od „Mosta spasa”, preko kojeg je 1995. prešao ogroman broj izbeglih Srba iz Krajine. Aleksandrovo prisutstvo na ovom mostu nosi duboku simboliku solidarnosti i zajedničke patnje, a njegova nova životna adresa pokazuje staze kojima su krajiška deca morala da krenu u potrazi za mirom.
Po povratku iz Novog Grada, put nas je vodio kroz Svodnu, gde je održan pomen kod spomen-obeležja žrtvama surovog avionskog granatiranja izbegličke kolone sa Banije i Korduna. Tamo me je dočekao stari prijatelj Rade Mutić, poznati novinar i dugogodišnji urednik RTRS-a, autor potresnog dokumentarnog filma „Olujni inferno – Tamo daleko”. Prisustvovao sam premijeri tog njegovog kapitalnog dela i u Svodni 2007. i u Driniću 2010. godine, kada smo zajedno gledali te strašne kadrove stradanja koje je on svojom kamerom otrgao od zaborava. Rade je već odavno penzioner i živi mirno u svom rodnom selu, na svega tri-četiri kilometra od ovog spomenika. Naš susret nakon dužeg vremena, na mestu koje je obeležilo naše živote i profesionalne puteve, bio je izuzetno emotivan. Bila je to prilika za stisak ruke dvojice predanih hroničara krajiške golgote i toplo druženje sa okupljenim narodom koji ne zaboravlja svoje žrtve.
Dan kasnije, put me je odveo na Petrovačku cestu, kod mesta Janjila, gde su hrvatski avioni 7. avgusta raketirali nedužnu srpsku izbegličku kolonu iz Severne Dalmacije i Like. Tamo, ispred spomenika koji je podigao „Veritas”, parastosu je prisustvovao i sin rezervnog poručnika Bože Latinovića, o čijem sam nestanku krajem ratne 1991. godine na maglovitom Velebitu nedavno pisao u ovoj istoj kolumni. Božo je, inače, rođen u Kapljuhu, svega nekoliko kilometara udaljenom od Janjila, ali su njegova tri sina – Srđan, Aleksandar i Siniša – rođena u Donjem Lapcu u Lici, gde je Božo živeo i radio do mobilizacije u jesen 1991. godine. Siniša mi kod spomenika govori da je došao da svom školskom drugu Žarku Rajiću oda poštu. Sudbina je htela da Siniša kasnije u Beogradu upozna devojku koja je poreklom iz očevog zavičaja, iz Drinića, i oženi se njome . Siniša je ove godine posetio i Spomen-sobu poginulih pripadnika Petrovačke brigade u Driniću, a bio je i na prijemu i ručku kod načelnika ove male, ali istorijski važne opštine, gospodina Drage Kovačevića. Ova priča svedoči o tome kako se krajiške porodične niti, uprkos progonima, ratu i seobama, ponovo prirodno vraćaju, vezuju i spajaju u blizini porodičnih korena.
Parastosu na Petrovačkoj cesti prisustvovala je i Dušanka Majstorović, rođena Drča, u pratnji svog oca Dušana. Ona je kao devetogodišnja devojčica preživela pakao u koloni pod granatama, u kojoj su u jednom sekundu poginuli njen šestogodišnji brat Jovica, baka Darinka i tetka Mirjana Dubajić. Smogla je snage i dala potresnu izjavu za okupljene predstavnike medija, braneći istinu koja se i dalje čeka pred sudovima. Njen otac Dušan, koji je i sam bio u tom vozilu i preživeo teške povrede, ove godine nije imao snage da govori za medije. Ta tišina očeva koji su na toj cesti izgubili decu često govori glasnije od bilo kojih reči. Njihovo zajedničko hodočašće patnje završeno je posetom Driniću, gde su u druženju sa zemljacima tražili utehu nakon još jedne teške godišnjice. Doznajem da Dušanka danas živi u Nemačkoj sa majkom i ocem, kao i sa kćerima – osamnaestogodišnjom Unom i dve godine mlađom Anđelom, koje dedi Dušanu i baki Josipi svojom mladošću ublažavaju bol za izgubljenim sinom.
Ova kultura sećanja započela je, zapravo, još 3. avgusta na memorijalnoj akademiji „Da se ne zaboravi – marama plava” ispred Hrama Hrista Spasitelja u Banjaluci. Tamo je pered okupljenim narodom govorila proslavljena scenaristkinja Nataša Drakulić, koja je podelila svoja sećanja na izbegličku kolonu kroz koju je prošla kao šesnaestogodišnja devojčica iz Like, nakon što je morala da napusti rodnu Korenicu. Nataša je podsetila na svog rođaka i vršnjaka Dušana Drakulića, koji je teško ranjen na Petrovačkoj cesti kada je raketa pogodila prikolicu iza kamiona. O njegovoj preranoj smrti, koja je bila direktna i zakasnela posledica tog ranjavanja gelerom zbog kojeg mu se noga godinama sušila, pisao sam pre tri godine. Njen glas danas, kroz vrhunsku filmsku umetnost, služi kao štit od zaborava za sve naše žrtve.
Dokaz da istina i sećanje ne blede sa generacijama koje nisu rođene u ratu jeste devetnaestogodišnji Nemanja Vasić iz Beograda. Nemanja živi na Altini, a korene vuče iz Prnjavora, što znači da nema direktne porodične veze sa Krajinom. Ipak, na „Veritasovoj” tribini „Dani tuge i sećanja”, održanoj u kući Milanovića u Banjaluci, gde su 4. avgusta predstavljena izdanja našeg centra u proteklih godinu dana, promovisan je i zbornik radova sa naučnog skupa „Republika Srpska Krajina, 30 godina po nestanku”. Nemanja je bio najmlađi učesnik ovog naučnog skupa sa stručnim radom „Angažovanje jedinice ‘Vukovi sa Vučjaka’ na teritoriji RSK 1993. godine”, koji osvetljava borbe u operaciji „Maslenica” i odbranu Benkovca. Ovaj mladi momak ispratio je kompletan „Veritasov” program na terenu i bio je prava atrakcija gde god se pojavio, pokazujući da mladi akademski naraštaji sa ponosom preuzimaju baklju istorijske istine.
Najpotresniji i najuzvišeniji trenutak ovogodišnjeg obilaska dogodio se, ipak, daleko od kamera, takođe 4. avgusta, kada mi se telefonom javio Spase Rajić. On je na Petrovačkoj cesti 7. avgusta 1995. godine preživeo najstrašniju sudbinu koju roditelj može doživeti – u raketiranju izbegličke kolone poginulo je dvoje njegove dece, devetogodišnji Žarko i jedanaestogodišnja Nevenka. Spase mi je javio da verovatno neće uspeti da stigne na ovogodišnji parastos na Petrovačkoj cesti. Razlog koji mi je saopštio bio je veličanstven i biblijski. Na isti dan kada su mu hrvatski avioni pre više od tri decenije ubili decu, sudbina je udesila da se porađa supruga njegovog sina Nenada, kojeg je dobio dve godine nakon tragedije, i da na svet, nakon unuka Stefana (6) i Miloša (4), Spasi i Slavici donese i unuku.
Birajući između parastosa mrtvoj deci i dočeka novog života, Spase je izabrao život. Taj kratki telefonski razgovor bio mi je najveća inspiracija da na kraju svog govora na parastosu pored spomenika na Petrovačkoj cesti poručim svim okupljenima ono što je suština našeg opstanka: život pobeđuje!
Politika, 11.08.2026, štampano izdanje
9. avgust, 2026.
