Piše: Savo Štrbac
Dvadeseti jun u kalendaru Ujedinjenih nacija već četvrt veka stoji kao globalna opomena, ali u Srbiji ovaj datum ima specifičan, težak eho. Dok svetska javnost barata zastrašujućom brojkom od preko 41 miliona izbeglica – gde skoro četrdeset procenata čine deca koja svoje prve korake prave na tuđoj zemlji – Srbija ne mora da gleda globalne izveštaje da bi razumela progon. Mi taj progon živimo već tri decenije kroz sudbinu preko 600.000 ljudi koji su devedesetih prešli Drinu i Dunav. Ovo je priča o njima – “istorijskim izbeglicama” čiji je egzodus davno prestao da bude udarna vest, ali je ostao otvorena rana na tkivu našeg društva.
Ratni sukobi na prostoru bivše Jugoslavije tokom devedesetih godina prošlog veka pokrenuli su velike demografske promene i izazvali jednu od najvećih humanitarnih katastrofa na evropskom tlu u drugoj polovini 20. veka. Republika Srbija je, kao direktna posledica ratova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, primila više od 600.000 izbeglica. Ova istorijska masovnost u jednom trenutku učinila je Srbiju zemljom sa najvećim brojem izbeglih lica u Evropi u odnosu na broj stanovnika. Danas, više od tri decenije od izbijanja sukoba, proces integracije ove populacije predstavlja složenu hroniku velike humanitarne solidarnosti, ali i dubokih ekonomskih i pravnih izazova sa kojima se ove porodice i dalje suočavaju.
Kada su devedesetih stigli, prvo utočište bile su im radničke barake, propali hoteli i sportske hale – mesta nazvana „kolektivni centri“. Ono što je zamišljeno kao privremena stanica za prvu pomoć, za hiljade ljudi pretvorilo se u čekaonicu dugu nekoliko decenija. Život u tim centrima bio je život pod reflektorima nedobrovoljnog zajedništva: bez privatnosti, u vlazi, na marginama društva. Danas je to poglavlje u centralnoj Srbiji konačno zatvoreno. Kolektivni centri su ispražnjeni, a nekadašnji simbol izbegličke muke, poput onog u Krnjači, preuređen je za neke nove nevoljnike sa Bliskog istoka. Zidovi su promenili stanare, ali je geopolitička nesreća ostala ista.
Međutim, zatvaranje kolektivnih centara ne označava da je svaka izbeglička suza dobila svoj krov. Zvanična statistika kaže da u ovom statusu lebdi još 24.000 ljudi, uglavnom iz Hrvatske, ali iza te brojke krije se oko 7.000 porodica koje tri decenije plaćaju kiriju za tuđe kvadrate. Regionalni stambeni program (RSP) jeste uradio lavovski deo posla, deleći cigle, ključeve od stanova i kupujući napuštena seoska domaćinstva. Onima najstarijima obezbeđeni su zaštićeni stanovi ili starački domovi. Ali, stambeni konkursi i dalje traju. To su trke sa vremenom u kojima mnogi, nažalost, neće dočekati da overe sopstvenu tapiju.
Srbija je sprovela masovnu integraciju podelivši oko 400.000 državljanstava, što je na papiru bio potez za svaku pohvalu. Ali, baš tu dolazimo do apsurda koji samo birokratija može da izrežira. Onog trenutka kada bi izbeglica dobio srpsku ličnu kartu, zakon bi ga automatski proglasio „integrisanima“. Preko noći, brisanjem izbegličkog statusa, ovi ljudi su izgubili pravo da konkurišu za međunarodnu pomoć i strane donacije. Tako je stvoren pravni nevidovnjak: čovek koji je formalno jednak sa domicilnim stanovništvom, ali suštinski i dalje podstanar sa ekonomskim teretom koji ne može da nosi.
Najveći čvor, ipak, leži u nerešenim računima među državama bivše Jugoslavije. Bečki sporazum o sukcesiji iz 2001. godine trebalo je da bude garant pravde. Dok je Beograd dosledno vratio imovinu hrvatskim i slovenačkim firmama, čuveni Aneks G – koji je trebalo da zaštiti privatnu svojinu proteranih Srba – ostao je mrtvo slovo na papiru. Zagreb ga je blokirao tražeći posebne ugovore koji nikada nisu potpisani. Ishod? Preko 40.000 oduzetih stanarskih prava izbrisano je zakonima o napuštenim stanovima. Na to se nadovezuje administrativna golgota: desetine hiljada srpskih penzionera iz Hrvatske decenijama vode rat za isplatu svojih zarađenih penzija iz devedesetih, dok je priznavanje radnog staža pretvoreno u beskonačni birokratski pingpong.
Vreme je ovde najnemilosrdniji sudija. Izbeglička populacija u Srbiji danas ubrzano stari; to su uglavnom samačka i staračka domaćinstva koja preživljavaju od minimalne socijalne pomoći. Oni nisu samo materijalno osiromašeni – oni su emotivno sprženi. Tri decenije života na veresiju, u iščekivanju pravde i krova, stvorile su sindrom “večitog privremenog života”. Traume i hronična depresija nisu samo statistički podatak iz medicinskih časopisa, već nevidljivi prtljag koji ovi ljudi svakodnevno nose kroz naše gradove, pokušavajući da se uklope u zajednicu koja ih često ne primećuje.
Na kraju, integracija izbeglica u Srbiji je uhvatila korak sa zakonom, ali je ostala dužna pravdi. Državljanstvo u džepu i formalna asimilacija jesu pružili utočište, ali papir ne greje zidove podstanarskih sobičaka u kojima i dalje zarobljeno živi oko 7.000 porodica. Konačno zatvaranje ovog mučnog poglavlja naše istorije ne meri se birokratskim izveštajima, već ključevima u rukama onih koji već predugo spavaju na koferima. Sve dok međunarodna zajednica okreće glavu od Bečkog sporazuma i dozvoljava da imovinska prava proteranih budu izbrisana jednim potezom pera, integracija će biti samo lepo upakovana fasada pod kojom tinja nepravda.
Politika, 23.06.2026, štampano izdanje
