U tom arhivu postoje stotine dokumenata koji spominju snajperiste. Svi izvještaji koje sam pročitao kažu da se dojave temelje na krivim informacijama ili nečem sličnom. U listopadu 1991. pomoćnik načelnika PU šibenske kaže da su sve dojave o snajperistima neistinite. Drugdje policija poručuje kako su navodi u najmanju ruku pretjerani, kaže povjesničar
“Hrvatskim su gradovima u ljeto i jesen 1991. godine kružile priče o skrivenim snajperistima, naoružanim pripadnicima ‘pete kolone’ (…) S prozora i tavana stambenih zgrada navodno su nadzirali ulice, širili paniku i sijali smrt, čak i stotinama kilometara od linije fronta”, piše Marko Faber u novom broju časopisa Tragovi.
Povjesničar i suradnik Novosti u opsežnom je radu naslovljenom “Snajperisti u hrvatskim gradovima 1991. godine: stvarne posljedice jedne fantomske prijetnje” temeljito istražio ovu temu.
Na osnovu detaljne pretrage dostupnih arhiva, Faber zaključuje da za tezu o naoružanim gradskim “petokolonašima” ne postoje dokazi. Unatoč tome, emotivno nabijeni mit o snajperistima održao se sve do danas, jedan od brojnih iz posljednjeg rata.
– Kao dijete sam u Varaždinu od bake i djeda slušao o snajperistima koji su navodno pucali iz stanova oficira JNA. Priču o snajperistima kao nepobitnu činjenicu navode brojni medijski tekstovi, uključujući i nedavne, kao i knjige koje pretendiraju biti ozbiljne znanstvene studije. Monografija Tomislava Šulja o bojni Frankopan prenosi svjedočanstva pripadnika te specijalne postrojbe, prema kojima su Zagreb i Osijek bili puni snajperista i drugih petokolonaša. No dokaza nema, osim tih često iz druge ruke prenesenih svjedočanstava, bez konkretnih detalja. Iako je riječ o važnoj priči, fenomen snajperista nitko nije ozbiljno istražio. Stoga sam htio utvrditi postoje li dokazi za ovo, ili se radilo o proizvodu ratne psihoze – priča nam Faber na početku razgovora za Novosti.
Po hrvatskim gradovima su pucali snajperisti JNA. No stvar je drugačija s navodnim snajperistima u civilu. Ističete da njihova pojava predstavlja evoluciju narativa o “petoj koloni”. Što bi ona predstavljala u kontekstu rata u Hrvatskoj?
Vojnih snajperista koji su pucali iz kasarni definitivno je bilo. No u istraživanju se bavim u prvom redu civilima, koji su navodno iz svojih stanova u svrhu stvaranja panike pucali po vojnicima, policajcima i civilnom stanovništvu. Kao stari pojam, “peta kolona” označava ljude koji žive među nama, ali tijekom sukoba ruju iznutra, radeći za protivnika.
Mogli bismo ih nazvati “domaćim izdajnicima”. Pojam se uglavnom odnosio na pripadnike obitelji aktivnih ili penzioniranih oficira JNA, jugoslavenski orijentirane građane, pa i građane srpske nacionalnosti općenito. Ponekad su petokolonašima nazivani i Hrvati “sumnjivih” uvjerenja. Taj narativ počeo se intenzivnije širiti početkom 1991. zaslugom tabloida poput notornog Slobodnog tjednika.
Isprva se pripadnicima pete kolone smatralo građane koji ne podnose činjenicu da je vlast u Hrvatskoj preuzeo HDZ, koji su protiv hrvatske samostalnosti ili opstruiraju rad republičkih institucija. No u ljeto i jesen počinje se govoriti o ubačenim teroristima koji podrivaju obrambenu sposobnost države, kao i o civilima koji surađuju sa saveznim vlastima ili podupiru srpske pobunjenike. Do rujna 1991. priča prerasta u fenomen snajperista.
Treba reći da je KOS, Kontraobavještajna služba JNA, zasigurno na ovaj ili onaj način djelovao unutar hrvatskih gradova. Strah od “pete kolone” potaknut je i time što u ruralnim predjelima JNA jest naoružavala srpsko stanovništvo. Međutim, nema dokaza za navode o civilnim snajperistima unutar gradova.
“Četnički štab” u Voltinom
Među bizarnijim pričama je i ona da su u Šibeniku supruge oficira JNA – preobučene u medicinske sestre – dijelile otrovne tablete.
Navodno su tijekom bitke za Šibenik preobučene oficirske supruge umirovljenicima umjesto lijekova dijelile otrov, djeci otrovne bombone i tako dalje. U jednom su trenutku novine o tome jednostavno prestale pisati, a priča je potom isparila iz sjećanja. Ni za ovu fantomsku aktivnost ne postoje dokazi.
Ističete da se priča o civilnim snajperistima počela širiti tijekom bitke za kasarne?
Kako je u kojem gradu tijekom rujna 1991. započela bitka za kasarne, tako se pojavljuju dojave o snajperistima. To se doima logičnim. Po ulicama se zaista pucalo, potom se u medijima pojavljuju vijesti o snajperskim i diverzantskim napadima.
Ne čudi da su građani bili spremni te vijesti prihvatiti kao istinite, a potom i sami početi dojavljivati o snajperima. Stvoren je začarani krug. No sa završetkom borbi u gradovima nestaje i fenomen snajperista. U Zagrebu se posljednje masovnije dojave poklapaju s raketiranjem Banskih dvora 7. listopada 1991., a potom se cijeli fenomen gasi.
Najviše se bavite Osijekom, Zagrebom, Varaždinom i Šibenikom. U posljednjem gradu Policijska uprava već u listopadu izvještava kako od tristo dojava o snajperistima u tom gradu nijedna nije bila istinita. Što se može doznati iz arhiva Operativnog štaba MUP-a RH koji ste pretražili?
U navedenom arhivu postoje stotine dokumenata koji spominju snajperiste. No činjenica da se nešto spominje, ne znači da se događaj zaista i odvio. Velikim dijelom se radi o kompiliranim dojavama građana koje je Civilna zaštita slala središnjici u Zagrebu. Primjerice, šibenski Centar za obavještavanje javlja kako je 20. rujna likvidirano nekoliko snajperista te da su detalji poznati policiji. Šibenska policija istog dana izvještava kako je više desetaka puta izašla na teren, no dojave su bile neosnovane.
U listopadu pomoćnik načelnika PU šibenske Mate Ajduk na sjednici Gradske skupštine kaže da su sve dojave o snajperistima bile neistinite. I drugdje je policija poručila kako su navodi bili u najmanju ruku pretjerani. Izvještaji s policijskih intervencija su bitniji i vjerodostojniji, jer je riječ o svjedočenjima iz prve ruke.
Naime, nakon što dobije dojavu, policija ode na teren, obavi uviđaj i potom sastavi zapisnik. Svi izvještaji koje sam pročitao kažu da se dojave temelje na krivim informacijama, ili nečem sličnom. Iako neki povjesničari MUP-ov arhiv koriste kao dokaz o postojanju snajperista, u njemu nema ništa što tu tezu potvrđuje.
Dojave o snajperima bile su carte blanche za pretres stanova i maltretiranje građana srpske nacionalnosti ili jugoslavenske orijentacije. Upade su poduzimali pripadnici ZNG-a i HOS-a, nerijetko i civili. Već u rujnu hrvatska Vlada opominje javnost da osim policije nitko nema pravo raditi pretrese, što pokazuje da su se stvari otele kontroli
Histeriju su širili i navodno ugledni mediji. Večernji list piše o “gujama u njedrima”, dok Slobodna Dalmacija spomenutog šibenskog 20. rujna izvještava o četrnaest likvidiranih snajperista. Je li moguće utvrditi tko je pokrenuo ovu priču?
Teško je definitivno rekonstruirati dinamiku razvoja narativa, no činjenica je da su ga pokrenuli huškački mediji. Prvu vijest o snajperistima u Zagrebu objavio je Slobodni tjednik, pišući početkom kolovoza 1991. o “četničkom štabu” u Voltinom naselju. U to vrijeme u gradu još nema borbi. Isti list krajem mjeseca sličnu “reportažu” objavljuje i o Kozari boku.
Tu retoriku vrlo brzo prihvaćaju i srednjostrujaški mediji te s početkom bitke za kasarne počinje masovni val dojava. Među prvima koji su raspirivali strah od “pete kolone” bili su i političari. Nakon što je takve izjave davao Vladimir Šeks, tadašnji predsjednik Kriznog štaba za Slavoniju i Baranju, vrlo brzo se povećao broj dojava i medijskih napisa o naoružanim petokolonašima na tom području.
Navodite kako se velik broj pucnjava može protumačiti time što je mnogo oružja došlo u posjed neobučenih osoba?
U jesen 1991. hrvatski su gradovi bili puni naoružanja. Često se u kasarne ulazilo bez nadzora, pa je oružje mogao dobiti praktički svatko. Činjenica jest da je tih dana brojnim građanima kroz prozor doletio metak. Iz MUP-ova arhiva je očito da je svakodnevno dolazilo do pucnjava, često pod utjecajem alkohola. Očevid bi u pravilu utvrdio da su pucali hrvatski civili ili gardisti, pa i policajci. Naravno, pucalo se i iz kasarni, oko kojih su se vodile borbe. U Varaždinu je pucnjavom iz Doma JNA teško ranjen saborski zastupnik Ivan Kovač.
Hrvatska vojska i policija također su nedaleko kasarni rasporedile brojne snajperiste, a građani su vjerojatno pomislili da su neki od njih zapravo “petokolonaši”. No za njihovo postojanje nema dokaza. Možda arhivi MUP-a u pojedinim općinama sadrže izvještaje o tome da je neki civil pucao s prozora, ali ništa slično nisam našao. Ako je toga uopće bilo, radilo se o individualnoj i vrlo rijetkoj pojavi. Sasvim sigurno nije bilo ničeg organiziranog i koordiniranog, u smislu da je peta kolona sustavno pucala po civilima.
Proizvodnja neprijatelja
Lov na snajperiste – odnosno, kako pišete, “duhove” – bio je alibi za upade u brojne stanove, koje su često vršili i civili. Članovi splitskog ragbi-kluba Nada predstavljali su se kao pripadnici mornaričke postrojbe, a paravojnu jedinicu formirali su i članovi taekwondo kluba Kocunar, među njima i kasniji HDZ-ov ministar te predsjednički kandidat Dragan Primorac. Neki građani su ubijeni. U Bjelovaru je Savo Kovač preživio strijeljanje, dok je u splitskoj Lori ubijen Gojko Bulović. Neistinita priča je imala stvarne posljedice?
Dojave o snajperima bile su carte blanche za pretres stanova i maltretiranje građana srpske nacionalnosti ili jugoslavenske orijentacije, ili bilo koga označenog kao nepodobnog. Upade su poduzimali pripadnici Zbora narodne garde i HOS-a, nerijetko i uniformirani ili neuniformirani civili, koji su krenuli upadati u stanove. Nekad bi netko “samo” pokucao na vrata i provjerio stan, zato da demonstrira moć i pokaže da može. Nekad se prijetilo oružjem, svakako je bilo pljački, pa i ubojstava.
U Zagrebu su “lovci na petu kolonu” provaljivali u stanove Srba, a vlasnike otimali i odvodili u nepoznato. Već u rujnu hrvatska Vlada opominje javnost da osim policije nitko nema pravo raditi pretrese, što pokazuje da su se stvari otele kontroli. U jesen 1991. još nije raširena praksa izbacivanja ljudi s ciljem da se u stanove useli netko drugi.
No nekadašnji ministar u Vladi RH Živko Juzbašić navodi da je 1991. samo iz Kozari boka izbjeglo oko tisuću Srba. U toj zagrebačkoj četvrti, čega mnogi danas nisu svjesni, postavljanje eksploziva pod kuće ili automobile bila je raširena praksa. Kao i u cijeloj Hrvatskoj. Naročito je perfidno što su te eksplozije podmetnute građanima “pogrešne” nacionalnosti ili opredjeljenja mediji pripisivali petoj koloni.
Teško je izbjeći pomisao da je priča o snajperistima i pokrenuta s ciljem stvaranja alibija za zlostavljanje građana i pljačku?
Ne mogu to tvrditi, ali definitivno nije nemoguće da su državne i obavještajne strukture koristile Slobodni tjednik za širenje panike. Na pisanje ST-a utjecaj je imalo paraobavještajno podzemlje, kao spona kriminalnog miljea i državnog aparata. S obzirom na to da je ST kao petokolonaše nerijetko optuživao direktore tvrtki ili vlasnike pojedinih kafića, ne bi iznenadilo da je priča o snajperistima pokrenuta s namjerama kakve navodite. Teško je biti kategoričan. Nitko iz historiografije nije se ozbiljno bavio ST-om, što je tema koju treba obraditi.
Eksplozija narativa o snajperistima događa se u vrijeme bitke za kasarne pa je dijelom očekivana posljedica objektivnih okolnosti. Činjenica da je već u listopadu nestao iz javnosti ukazuje na zaključak da je izgubio uporabnu vrijednost. Cijeli narativ o civilnim snajperistima je nedvojbeno imao ulogu zastrašivanja i maltretiranja nepodobnih skupina
Predsjednik zagrebačkog Kriznog štaba Mladen Vedriš krajem rujna tvrdi kako po ulicama “pucaju svi – od KOS-a do HOS-a”. HDZ i desna opozicija međusobno se optužuju, SDP je napadnut za petokolonaštvo, dok i sam proziva srpske građane. Je li priča o snajperistima već tada korištena u političke svrhe?
Desna opozicija je napadala HDZ tvrdeći da nije dovoljno radikalan u borbi protiv “pete kolone”. Istovremeno je i iz Vedriševe izjave jasno kako je HDZ optuživao sve organizacije koje nisu pod potpunim nadzorom državnog aparata. U jednom je trenutku ST optužio Vedriša da je svojim odlukama olakšao djelovanje snajperista, iz čega je moguće pretpostaviti da se fenomen koristio za političke obračune.
Opasnost od snajperista i danas najviše spominju bivši pripadnici Narodne zaštite, paravojne organizacije osnovane početkom 1991. godine, koja gubi ulogu nakon što je Hrvatska formirala vojni i represivni aparat. Izgleda da su priče o petoj koloni korištene i kao sredstvo samolegitimacije i frakcijskih borbi za utjecaj među različitim strukturama HDZ-ove vlasti.
Istina je da je SDP prihvatio tezu o srpskim sugrađanima kao latentnoj prijetnji. No ljevica je irelevantna, nije vladala ni jednim od gradova koje sam istraživao. Zanimljivo, u onim gradovima u kojima jest bila na vlasti – primjerice u Rijeci ili Puli – koliko znam nije bilo mnogo priče o snajperima.
I dok su tadašnji funkcioneri i časnici HV-a poput Marinka Ogoreca o snajperistima govorili kao o obliku psihološkog rata protiv Hrvatske, dojam je kako su tu izmišljotinu u svrhu zastrašivanja nepodobnih zapravo koristile hrvatske skupine i pojedinci?
Eksplozija narativa o snajperistima događa se u vrijeme bitke za kasarne i raširenih pucnjavi, pa je ta priča dijelom očekivana posljedica objektivnih okolnosti. No čini se kako su vlasti vrlo brzo zaključile da treba smiriti situaciju. Vijesti o stotinama snajperista mogle su se shvatiti i kao dokaz da su HDZ i državni aparat nesposobni držati stvari pod nadzorom. Po svemu sudeći to je razlog zašto su uskoro same strukture vlasti počele tvrditi kako je sve prenapuhano.
Ne mogu kategorično tvrditi, no činjenica da je narativ o snajperistima već u listopadu nestao iz javnosti ukazuje na zaključak da je izgubio uporabnu vrijednost, kao i da je država nad njim imala određeni stupanj kontrole. Bez obzira na rečeno, cijeli narativ o civilnim snajperistima je nedvojbeno imao ulogu zastrašivanja i maltretiranja nepodobnih skupina.
Navodite kako dio historiografije i mainstream mediji prikrivaju pravu pozadinu priče o snajperistima, odnosno činjenicu da su zbog nje ispaštale tisuće građana. Cijeli se fenomen uklapa u i danas djelatnu matricu kontinuirane proizvodnje unutarnjih neprijatelja – nelojalnih Srba, komunista, “globalista” i ostalih?
Snajperisti su danas na margini javnog interesa. Istovremeno se legenda i danas održava, kako po internetskim forumima, tako i u ozbiljnim historiografskim krugovima te publikacijama koje financira država. To je problematično i opasno. Osim što se potiskuju stvarne posljedice fenomena “snajperizma”, njegovo prihvaćanje kao povijesne činjenice navodi na zaključak da su određene skupine građana inherentno nepouzdane, što se uklapa u obrazac proizvodnje neprijatelja.
