Područje nekadašnje Republike Srpske Krajine danas, 29 godina nakon zločinačke hrvatske vojno-policijske akcije “Oluja”, pust je i prazan prostor naseljen isključivo starijom populacijom koja biološki polako izumire, a ako se nastavi ovakvim tempom za par godina u Hrvatskoj biće više Nepalaca, Filipinaca i Indijaca nego Srba, rekao je Srni politikolog iz Kostajnice Neven Đenadija.
Đenadija ukazuje da hrvatski državni i vojni vrh kada je planirao akciju “Oluja” sigurno nije računao na ovakav ishod, ali ističe da su se čak i u ovakvoj situaciji “brzo snašli”, pa su upravo tu, na prostoru bivše Krajine i opštine Dvor, odlučili da izgrade odlagalište za nuklearni otpad.
“Na tom prostoru danas ne samo da je malo Srba, već ima i sve manje Hrvata. Srba u Hrvatskoj, prema popisu iz 2021. godine, ima 124.000, sa tendencijom smanjivanja”, navodi on.
Đenadija kaže da je hrvatska akcija “Oluja” jedna od najvećih operacija etničkog čišćenja kako na teritoriji bivše SFRJ tako i savremene Evrope.
“Protjerano je skoro u potpunosti srpsko stanovništvo Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije, odnosno Republike Srpske Krajine, koja je tada bila pod zaštitom UN”, navodi Đenadija.
On podsjeća da je akciju “Oluja” izvela Hrvatska vojska uz nedvosmislenu podršku SAD i NATO-a od 4. do 9. avgusta 1995. godine, te da su pripreme za ovu operaciju, koje su uključivale hrvatske generale na čelu sa tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom, trajale više od dvije godine.
“Prema podacima Dokumentaciono-informativnog centra `Veritas`, koje smatram najvjerodostojnijim u procesu istraživanja svega što se desilo tokom ovih teških dana, oko 220.000 Srba protjerano je sa svojih ognjišta. Ni srpska imovina, ni kulturno nasljeđe, pa čak ni neki antifašistički spomenici nisu bili pošteđeni paljevine i uništenja”, napominje Đenadija.
On dodaje da je od završetka rata do danas hrvatsko pravosuđe pokrenulo četiri krivična postupka za ratne zločine nad krajiškim Srbima protiv devet pripadnika hrvatske vojske i policije.
Prema njegovim riječima, suđenja su rezultirala sa dvije osuđujuće presude za zločine u Prokljanu i Mandićima, te za zločin u Kijanima kod Gračaca. U dva krivična postupka donesene su oslobađajuće presude za zločine u Prokljanu i Mandićima, te u Gruborima, dok je jedan krivični postupak za zločin u Ramljanima obustavljen u fazi istrage.
Đenadija kaže da se iz ovih činjenica može zaključiti da vjerovatno niko nikad neće sudski odgovarati za zločine nad Srbima u brojnim krajiškim selima, za zločine nad štićenicima staračkog doma u Dvoru ili za zločine na Petrovačkoj cesti ili u Svodni, gdje su hrvatski avioni bombardovali civile u koloni.
“Ljudi koji su izbjegli preživjeli su teške sudbine. Mnoge sam godinama kasnije susretao širom Kosova i Metohije, živjeli su u veoma teškim uslovima, mnogi i u izbjegličkim centrima, a neki su tamo ostali i do danas. Dosta Srba iz Krajine uspjelo je da svije svoje gnijezdo širom Srbije i Republike Srpske, od kojih neki i u Kostajnici i sigurno da nije bilo lako još jednom početi iz početka. Dio njih je uspio vratiti svoju imovinu, za šta je trajala pravna borba godinama. Teške su to priče, mnoge nikad do kraja neispričane, a pravda je nedostižna”, navodi Đenadija.
BESPUĆA IZBJEGLIŠTVA, PUSTA SELA I NOVI POČECI
U rano jutro 4. avgusta 1995. godine počelo je granatiranje Kostajnice u tadašnjoj Republici Srpskoj Krajini. Bio je to dio hrvatske vojne akcije “Oluja” i početak egzodusa Srba iz ovog kraja i ostalih područja Banije, kao i Like, Korduna i sjeverne Dalmacije.
Već istog dana kroz ovaj grad počele su da se slivaju kolone izbjeglica iz okolnih sela, bližih borbenoj liniji i kreću prema mostu koji je vodio na bezbjednu desnu obalu Une u Kostajnicu u Republici Srpskoj, a potom dalje u bespuća izbjeglištva.
Među njima je bio i Srnin sagovornik, tada dvadesetjednogodišnji mještanin jednog kostajničkog sela koji je sa roditeljima i bratom izbjegao u Novi Grad, a potom u Sremsku Mitrovicu.
“Bili smo kod prijeratnih prijatelja koji su učinili sve da ne osjetimo izbjeglištvo. Već u oktobru 1995. roditelji su iz Srbije doselili u Kostajnicu u Republici Srpskoj, gdje im je dodijeljen smještaj i sve što im je trebalo, a ja sam im se pridružio krajem godine”, prisjeća se Srnin sagovornik, koji ne želi da bude imenovan.
Oko 2000. godine roditelji se vraćaju u Hrvatsku Kostajnicu, a on počinje graditi kuću i novi život u Kostajnici.
“Naša rodna kuća je potpuno devastirana nakon rata, bez vrata, prozora, krova i namještaja, zapuštena i prljava, a okućnica zarasla. Roditelji i brat nisu imali problema prilikom povratka, obnovili su kuću nešto svojim sredstvima, nešto uz pomoć međunarodnih organizacija i sada žive od penzije i poljoprivrede”, kaže on.
Prema njegovim riječima, danas je ovo selo, čiji su nekadašnji mještani raseljeni od Kostajnice, preko Srbije, najviše na Kosovu i Metohiji, do inostranstva, gotovo pusto, iako ima novi asfalt, javnu rasvjetu, telefon i autobuski prevoz za malobrojnu djecu koja idu u školu.
“Moje selo je prije rata bilo sto odsto srpsko, bilo je 57 kuća sa prosječno četiri člana domaćinstva, a sada u njemu živi tridesetak Srba, uglavnom starije životne dobi i nekoliko hrvatskih porodica koje su doseljene iz Posavine, Slavonije i Travnika. Povratnici uglavnom žive od penzije, samo dva-tri domaćinstva se bave poljoprivredom. Ima mogućnosti za zapošljavanje, ne gleda više niko ni vjeru ni naciju, ali nema ljudi u selu, divlje svinje ulaze u dvorišta. Mnogo je prodanih i zapuštenih imanja i za desetak godina selo će u potpunosti opustošiti”, ukazuje Srnin sagovornik.
On napominje da je u godinama nakon rata bilo manjih trzavica između srpskih povratnika i hrvatskih doseljenika, ali da se sada živi normalno jer su uvidjeli da moraju sarađivati i živjeti sa malobrojnim komšijama, oslanjajući se jedni na druge.
Sa druge strane, on kaže da sam nije vidio svoj život nakon rata u rodnom selu, pa je novi dom izgradio u Kostajnici u Republici Srpskoj.
Srnin sagovornik ističe da za oporavak od izbjeglištva može zahvaliti prijateljima u Kostajnici, koji su mu izašli u susret i prilagođavali se njegovim potrebama.
“Dobio sam od opštine zemljište za kuću i dio građevinskog materijala, pomogli su mi prilikom izgradnje, sredio sam se i imam neki normalan život. To tamo ne bih mogao, ipak rat ima svoje posljedice. Izbjeglička kolona bila je strašna i trajno urezana u sjećanje. I ovaj narod u Republici Srpskoj je bio već četvrtu godinu u ratu, bila je neimaština, ali su iznosili izbjeglim ljudima sve što su imali, hranu, mlijeko, nudili smještaj, od vozila do vozila su išli i nudili pomoć. Samo izbjeglištvo, zahvaljujući prijateljima i dobrim ljudima i u Srbiji i ovdje u Kostajnici, meni je bilo olakšano. Ovdje se osjećam dobro, ja sam prihvatio ovaj narod i oni su prihvatili mene”, kaže on.
U KOSTAJNICI NOVI ŽIVOT ZAPOČELO 1.500 IZBJEGLIH SRBA
Tokom hrvatske vojno-polcijske akcije “Oluja” desetine hiljada ljudi iz Hrvatske Kostajnice, Petrinje, Dvora, Gline i tamošnjih sela prešlo je preko mosta iznad Une u Kostajnicu u Republici Srpskoj, tražeći spas.
“Dio njih, oko 1.500, ostao je u Kostajnici, a ostali su se, bilo tih dana ili vremenom, raselili po Srbiji, odnosno Kosovu i Metohiji i dalje”, navodi portparol opštine Kostajnica Aleksandar Pašić.
On kaže da je opština Kostajnica izbjeglim licima dodijelila sedamdesetak građevinskih parcela i građevinski materijal, te da su mnoge porodice iz Krajine izgradile u ovoj lokalnoj zajednici novi dom.
Prema podacima Republičkog sekretarijata za raseljena lica i migracije Srpske, 2000. godine u Kostajnici je registrovano 289 porodica izbjeglih tokom “Oluje” iz Krajine.
Povezani tekstovi
