Savo Štrbac je predsjednik Informacijsko dokumentacijskog centra Veritas koji je srpska inačica hrvatske Documente. I jedna i druga organizacija bave se sučeljavanjima sa prošlošću, analizom ratnih zločina iz Domovinskog rata te praćenjem procesuiranja ratnih zločina počinjenih u to doba.
Upravo zato Štrbac je jedan od medijski najeksponiranijih Srba u Hrvatskoj, a u tamošnjim medijima u kojima je čest gost – rado komentira politička zbivanja u svojoj rodnoj Hrvatskoj. Zemlju u kojoj je rođen, Štrbac je napustio tijekom 1995. godine, no ovih se dana po prvi puta moglo čuti kako je i gdje dočekao VRO Oluju, te kako je doživio tu veliku hrvatsku vojnu operaciju:
komisijom, blizu Željave. To je bila takozvana ničija zemlja. Tek sam negdje oko ponoći došao u svoju kancelariju u Knin i tu sam vodio razgovor sa drugim čovjekom u vojsci Republike Srpske Krajine. Rekao mi je da mogu ići kući spavati jer su dobili telegram iz Beograda u kojem je pisalo da sutra neće biti nikakvog napada, iako se očekivao i bilo je samo pitanje vremena kada će se dogoditi”, kazao je za Informer.
“I danas to često sanjam”
Štrbac dodaje da je tada imao iznajmljen stan na 200-300 metara od zgrade Doma vojske u Kninu gdje je radio: “U jutro, u pet sati su me probudile jake detonacije. Ja sam to često opisivao i često to i danas sanjam… Odskakivao sam od kreveta, čini mi se pola metra, jer su granate udarale blizu. Kad sam pogledao kroz prozor, vidio sam na bar desetak mesta te pečurke, kao poslije atomske bombe, a to znači da je blizu pala granata. Sva sreća da mi obitelj nije bila tu, dio je bio u Beogradu, a dio u Benkovcu.”
Granate su, sjeća se, padale neselektivno: “Čas na nogometno igralište, čas kod bolnice, pa u centru, kod Doma vojske… Pet minuta pada, udara, onda prestane, pet, sedam minuta. Kad sam ja procijenio da će biti ta pauza između udara, onda sam krenuo trčati cik-cak tih 50 metara do moje kancelarije.”
Na pitanje kako se tih ratnih godina živjelo u Kninu, jesu li se slavile Nove Godine i slično, Štrbac kaže: “Mnogi misle da smo mi samo pucali jedni na druge tijekom cijelog rata. Rat je trajao četiri godine. Najmanje se pucalo. Ljudi su se u takvim ratnim vremenima, kada ne znaš hoćeš li se sutra vratiti s fronte, puno više radovali životu. Više se veselilo, slavile su se slave, rođenja, vjenčanja… Svega je bilo kao u normalna vremena, ali rekao bih da je, upravo zbog te ratne psihoze, to imalo jednu dimenziju pojačanog veselja. Kao da će sutra nestati svijet.”
Povezani tekstovi
