Nesporna je činjenica da se 90-ih godina prošlog vijeka desio raspad bivše Jugoslavije, zajedničke države više naroda, i to na najgori mogući način – krvavim ratom koji je, bez obzira kako ga sukobljene strane nazivale, imao sve karakteristike građanskog, sa primjesama i vjerskog, rata.
U tom ratu žrtava je bilo na svim sukobljenim stranama. Iz relevantnih izvora proizilazi da je u ratovima devedesetih na području bivše Jugoslavije ukupno stradalo oko 140.000 ljudi, među kojima je oko 40.000 Srba.
Jedna od veoma prisutnih karakteristika rata na području bivše Jugoslavije su i velike prisilne migracije stanovništva, pošto je svaka sukobljena strana težila da zadrži što čistija etnička područja.
Prisilnih migracija stanovništva bilo je na svim sukobljenim stranama, ali su se, kao što pokazuju podaci sa poratnih popisa stanovništva, vratili i Albanci na Kosovo i Hrvati u Hrvatsku, dok su se na području BIH, zahvaljujući činjenici što je i u poraću zadržana predratna konstitutivnost triju naroda, grupisali u entitetskim granicama.
U maju 1993, u jeku građanskog rata na područjima Hrvatske i BiH, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, u skladu sa glavom VII Povelje UN-a, osniva Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kao odgovor na masovne zločine, koji su se u tom vremenu dešavali na ratom zahvaćenim područjima.
Osnovni cilj MKSJ bio je da izvede pred sud lica najodgovornija za teška djela kao što su: ubistva, mučenja, silovanja, porobljavanja, uništavanja imovine i druge zločine obuhvaćene njegovim Statutom, te da na taj način odvrati od budućih zločina i osigura pravdu za žrtave i njihove porodice, i time doprinese trajnom miru u bivšoj Jugoslaviji.
Srbi su osnivanje Tribunala dočekali sa negodovanjem, smatrajući da je i osnovan sa zadatkom da, kroz formalni sudski postupak, verifikuje u međunarodnoj zajednici već formirano mišljenje o Srbima kao agresorima i zločincima, zbog čega su ga i bojkotovali sve do 2001. godine.
Krajem 2017. godine, nakon 24 godine rada, MKSJ prestaje sa radom i s pravom se postavlja pitanje da li je ostvario ciljeve za koje je je i osnovan. Evo šta kaže statistika:
Pred tim tribunalom ukupno je optuženo 161 lice, među kojima je 109 Srba, 34 Hrvata, 9 Bošnjaka, 7 Albanaca i 2 Makedonca.
Do kraja njegovog rada, uključujući i pravosnažne i nepravosnažne presude, ukupno je osuđeno 90 optuženika na ukupnu kaznu od 1.349 godina zatvora i 6 doživotnih, od čega su: 64 Srbina osuđena na 997,5 godina zatvora i 6 doživotnih; 18 Hrvata na 282 godine; 5 Bošnjaka na 43,5; 2 Albanaca na 19 i 1 Makedonac na 12 godina zatvora. Među optuženima je 68 procenata Srba, dok ih je među osuđenima 71 procenat. Na Srbe se odnosi 74 procenta svih izrečenih kazni i svih 6 doživotnih.
U nasljeđe rezidualnom mehanizmu ostala su još dva optuženika u fazi ponovljenog suđenja pred prvostepenim vijećem i 2 u žalbenom postupku, i svi su Srbi, pa je moguće da će se iznesena statistika izmjeniti, vjerovatnije na štetu nego u korist Srba.
Među optuženim i osuđenim Srbima nalazi se cijeli politički, vojni i policijski establišment iz RSK, BiH, SRJ, Srbije i JNA iz vremena rata i svi su optuženi, a većina i osuđeni, za udruženi zločinački poduhvat (UZP), čiji je cilj bio stvaranje čistih srpskih etničkih prostora na području RH, BiH i KiM.
Na području BiH od 18 osuđenih Hrvata, samo je jedan (upravnik logora), osuđen za zločine nad Srbima, a od 5 osuđenih Bošnjaka, trojica su osuđeni za zločine nad Srbima, (zamjenik upravnika i čuvar logora, te komadant GŠ ABiH). Na području Kosova osuđena su dvojica Albanaca i to oba za zločine nad svojim sunarodnicima, za koje se pretpostavljalo da sarađuju sa Srbima. Na području Hrvatske niko nije osuđen za zločine nad Srbima.
Najviše rangirani optuženi i osuđeni Bošnjaci, Hrvati i Albanci, bili su do nivoa načelnika i komadanata štabova armije. I kada su bili optuženi za etničko čišćenje Srba, pretresna vijeća nisu mogla utvrditi postojanje plana za etničko čišćenje, pa su im izricali simbolične kazne, koje su više ličile na kazne za lovokradice nego za ratne zločine. Žalbena vijeća su bila još blagonaklonija prema Bošnjacima i Albancima, pa su im smanjivali ili poništavali i te blage kazne.
Za razliku od velike većine Srba, ja sam, neposredno po osnivanju MKSJ , prihvatio saradnju sa njegovim Tužilaštvom, objašnjavajući i sebi i drugima da će mo validnu ocjenu o radu tribunala moći dati tek kada vidimo kakav će odnos zauzeti prema našim (srpskim) žrtvama i dokazima.
Danas, kada MKSJ završava svoje funkcionisanje, sa žalošću konstatatujem da taj tribunal nije ispunio ni jedan od ciljeva zbog kojih je osnovan. Izbor događaja i optuženika bio je selektivan, pa samim tim nije ni mogao donijeti pravdu žrtvama i njihovim porodicama. Takvom selektivnošću nije doprinio ni pomirenju, nego ga je ozbiljno ugrozio. Svojim presudama nije uspio ni da doprinese prevenirnju činjenja zločina u budućnosti, o čemu svjedoče mnogi lokalni ratovi širom svijeta, koji su se vodili (ili se još uvijek vode) poslije “jugoslovenskih”. Jednom rječju tribunal zvani MKSJ provodio je selektivnu pravdu, uglavnom na štetu Srba. A selektivna pravda je isto što i nepravda.
Nakon svih odluka koje je u svom dvadesetčetverogodišnjem postojanju donio MKSJ, jedino mi ostaje da, sa puno gorčine, priznam da su moji sunarodnici bili u pravu kada su tvrdili, još prilikom njegovog osnivanja, da je taj tribunal zaista antisrpski.
Sve ove ocjene o radu MKSJ-a iznio sam i na Tematskoj debati Generalne skupštine UN-a, pod nazivom “Uloga međunarodnog krivičnog prava na pomirenje”, održane u aprilu 2013. godine u Njujorku. Moja diskusija, na panelu “Pravda za žrtve”, nosila je naslov “Selektivna pravda MKSJ”. Do kraja mandata ovaj tribunal je svojim odlukama samo potvrđivao moje tadašnje ocjene. Zbog toga ću i ovaj tekst završiti kao i tadašnju diskusiju: “Volio bih da se nikome više ne desi tragedija krvavog građanskog rata, kakva se desila nama na prostoru bivše Jugoslavije. Ako se ipak negdje nešto slično desi, nemojte dozvoliti da se ponovi tribunal kakav je MKSJ”.
Decembar, 2017.
Savo Štrbac
