Na današnji dan 28. jula 2017. godine navršava se četvrt vijeka od smrti dr Jovana Raškovića (Knin 5. jul 1929 – Beograd 28. jul 1992). Svojim djelom, dobrotom i plemenitošću ovaj čovijek zadužio je Srbe da ga pamte i poštuju.
Za Srbe iz Krajine, akademik Jovan Rašković bio je njihov Ćaća. U Dalmaciji, Lici, na Baniji i Kordunu, deca tako zovu svoga oca. Tu reč naša deca počinju da tepaju, takoreći u kolevci, još dok ćapću mleko na majčinoj dojci.
Jovan Rašković, sin kninskog advokata Dušana Raškovića (kasnijeg sudije Vrhovnog suda Hrvatske) i majke Slavke, iz veleposjedničke porodice Lukavac, rođene u Tepljuhu kod Drniša, živio je u Kninu do početka Drugog svjetskog rata. Tada ga je otac, čiju su glavu ucijenile nove ustaške vlasti (proglasile su ga „četničko-komunističkim vođom“), sklonio u manastir Krka kod Kistanja a potom u Zadar, područja koja je anektirala Musolinijeva Italija. Poslije zadarske gimnazije završio je Medicinski fakultet u Zagrebu, na kojem je kasnije i doktorirao.
Na tom fakultetu, kao i u Ljubljani i još nekoliko univerziteta širom svijeta, bio gostujući profesor psihijatrije i neuropsihijatrije. Napisao je više knjiga iz medicinskih disciplina i učestvavo u nizu velikih naučnih svjetskih skupova. Bio je član SANU (na sajtu SANU navodi se kao jedan od 20 članova van radnog sastava akademije).
Rašković je pred prve višestranačke izbore u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, raspisane za 22. april 1990, inicirao osnivanje Srpske demokratske stranke (SDS). Rukovodio je skupom o političkom organizovanju srpskog naroda, 30. januara 1990. u Donjem Lapcu. Sedamnaest dana kasnije Rašković je, na masovnom osnivačkom skupu u Kninu, na tadašnjem Trgu dalmatinskih proleterskih brigada, izabran za predsjednika SDS.
Njegov motiv, u okolnostima kada su prijetile još nemirnije godine, čime je pokazao da je bio vizionar, nije bio sticanje materijalnih dobara niti političke moći, već namjera da služi svojim zemljacima, dalmatinskim Srbima, Krajišnicima.
To je činio do posljednjeg trenutka. Raškovićeva kćerka dr Sanda Rašković-Ivić opisala je svojevremeno dan očeve smrti, 28. jul 1992. godine.
Jovan Rašković je umro ubrzo nakon što ga je telefonom u njihov stan u Beogradu, preko nekih specijalnih telefonskih veza – jedino mogućih u tadašnjim prilikama ratova u okruženju, neki čovjek iz Hrvatske obavijestio da je Vojni sud u Splitu koji ga je nekoliko dana ranije optužio za ratne zločine, zatražio kaznu od 15 godina robije.
“On je imao visok pritisak i neke promjene na srcu, ali mu to apsolutno nije ugrožavalo život. S takvim srcem mogao je još dugo da živi. Mog oca ubila je ta apsurdna optužba za ratni zločin. Nije mogao da vjeruje da ljudska mržnja, zloba i zaslijepljenost mogu biti toliko jaki. Jovan Rašković je čitavog života, kao čovjek i ljekar, pomagao drugima. U pitanju su ne stotine, nego hiljade ljudi . I nikad nije gledao ko je kakve vjere i nacionalnosti i koliko mu je dubok džep”.
Doktor Rašković je sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Povezani tekstovi
