D.I.C. Veritas

Banija.rs, 15.11.2022, Preminuo poznati banijski književnik Nikola Korica

Sve Banijce i Krajišnike juče je rastužila vijest da je, iznenada u 74. godini, preminuo poznati banijski i krajiški književnik Nikola Korica.

Nikola Korica Mlađi, rođen je 1946. u Malom Gradcu, opština Glina (Banija).

Sin Nikole, učitelja i majke Kate, domaćice. Osnovnu školu pohađao u Šušnjaru i Jabukovcu, potom završio Učiteljsku školu u Petrinji (1965). Upisao Višu pedagošku školu u Užicu i na kraju, uz rad studirao i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i stekao zvanje profesor hrvatsko – srpskog jezika i književnosti. Radio kao učitelj u školi Brezne (Priboj), ubrzo se vraća na Baniju i u potrazi za stalnim zaposlenjem mijenja više škola (Jabukovac, Pastuša, V. Gradac, Klasnić…).

Kada je otac otišao u penziju, zamjenjuje ga u školi u Šušnjaru, a potom radi u Grabovcu i D. Bačugi. Nakon otvaranja Spomen-doma postaje kustos postavke, a vodi i Narodnu biblioteku. Uoči rata postao je direktor Spomen-doma. Pisanjem se bavi od učeničkih dana. Prve pjesme objavljene su mu u Narodnoj armiji za vrijeme služenja vojnog roka u Rijeci.

Objavio je knjige pjesama: Ispod kora nepokora (1994), San o vjetru (1996), poema Đe ćemo sad 1996. i 1997. i dopunjena izdanja 2001. i 2008). Preko devet kamenova (1997), P (r) ozvani pa prognani (s ocem Nikolom) i Izabrane p (j) esme (2013). Uređivao stručne časopise i knjige poezije.

Prije rata (1991), tako i za vrijeme trajanja RSK bio je jedan od nosilaca kulturnih aktivnosti u Glini. U Spomen-domu organizirao je brojne kulturne manifestacije. Jedan je od osnivača i članova SKD Savo Mrkalj.

Za vrijeme rata radio je kao novinar u uredništvu Krajiških listova Nova riječ, Srpski glas, Nova prosvjeta (urednik) i Otadžbina. U izbjeglištvu se zaposlio u prosvjeti u OŠ “M. Hadžić” u Vojki gdje je radio do penzionisanja. Nastavio je sa svojim kulturnim i društvenim radom. Uređivao je Srpski glas.

Jedan je od inicijatora i osnivača Zavičajnog udruženja Banijaca u Beogradu (2007), i član prvog upravnog odbora.

Bio je član je Književne zajednice Krajine gdje je obavljao funkciju sekretara. Takođe je bio član Udruženja književnika Srbije uvršten je u više knjiga i antologija srpskih pjesnika i pisaca iz Hrvatske i Krajine: Književnost srpske Krajine (Dušan Ivanić, 1998). Neizbrisivi tragovi (Veljko Stambolija, 1999), Antologiju srpskog pjesništva u Hrvatskoj 20. vijeka (Nebojša Devetak, 2002), Prognani orfeji (priredio Nenad Grujičić 2015) i Sabornik u mramor upisan (Književni klub „Branko Ćopić”, 2018).

Za svoj rad primio je književnu nagradu “Braća Micić” (2013) za poemu Đe ćemo sad i poeziju, nagradu Sava Mrkalj – slovo (2014) za životno djelo, te dvije međunarodne na- grade – nagradu Krajinska gramata za životno djelo na polju kulture i tradicije srpskog naroda (2015) i prestižnu nagradu Akademije Ivo Andrić za ukupni doprinos u srpskoj književnosti i kulturi (2016).

Na konkursu za Vitezovu nagradu, Vitezova diploma mu je dodjeljena za nesebičan i dragocen doprinos ulepšavanju sveta deteta” dva puta (12. 5. 2004. i 12.5. 2010).

Bio je član Zavičajnog udruženja Banijaca, potomaka i prijatelja Banije od prvih dana.

Živio je u Krnješevcima.

Nikola će biti sahranjen u četvrtak, 17. novembra 2022. godine na mjesnom groblju u Krnješevcima. U 13 časova održaće se liturgija za upokojenje u lokalnoj crkvi nakon čega će Nikola biti ispraćen na vječni počinak.

Neka mu je vječna slava i hvala!

Tvoji Banijci!


Nikola Korica: “Bože Sveti, ko je Arsenije Peti”

Noću sanjavam da bježim,

danju sklanjam snove,
kao gubavac svoje ruke ranjave od lјudi,
mada znam da u tom nisam sam.
Sanjam uspone teške,
nepoznate krajeve,
ali i moje Vagane i Gajeve,
gdje sam voćke kalemio.
Sanjam vode svakojake,
i plitke i duboke
i mutne i da se bistre
i kao – u blato upadam,
ali…nisam sam.
Sanjam Miloša Bogojevića,
mog druga,
što pade za Krajinu
zadnji dan ratnih dejstava.
Ni sad ne znam đe mu je grob,
a nisam jedini koji ga žali.
Moji međaši su opet sa mnom:
u snovima – opet bježimo,
a danju ih viđam – na stanicama,
na pijacama, u čekaonicama,
u vozu, na peronu, u vagonu…
Na njivi, u pilani, ciglani,
u redu pred Crvenim krstom
u Beogradu,
u Moše Pijade broj osam,
kod Moskve, u parku,
u Svetome Marku;
U staklo izloga
gledaju podugo,
sa rukama u džepovima,
zure,
nikud ne žure.
Prepoznaješ ih mam:
po tromom hodu,
po skopčanom kaputu,
razdrlјenoj košulјi,
po oku,
po glasu i nosu,
i onome – ĐE?
Đe si, zemlјače?
Đe ideš, rođače?
Đe su tvoji?
Đe se smjestiše?
Đe ti je brat?
Đe nas doćera ovaj rat?
Đe li se ono rastasmo?
Đe dijele ‘ranu?
Đe si povadijo papjere?
Đe li te uapsiše i – jere?
Đe se upisuje za povratak?
Đe se džabe telefonira?
Đe si se zaposlio?
Đe idu prognanici, đe izbjeglice?
Đe ćemo – majko moja – sad?
Vrijeme je ovo preživlјavanja,
vrijeme ovo ni života ni smrti -
uprti i nosi
kao kletvu,
kao prokletstvo,
kao usud, kao krst
i moli Boga da ne bude gore,
jer narod veli:
Nesreća nit', kopa nit', ore!
Nije to samo moj rat;
nije to moj ćef,
nije to moja krivnja,
nije to moja volјa,
nisam ni u vremena bolјa
ništa imao sem snova.
Snovi su moji!
Molim ti se, Bože:
Oprosti mi grijehe
što jadim jadom
za mojim rukosadom – voćarom,
za sitnim uspomenama,
za kućom, čelinjakom,
za brajdom,
za neobjavlјenim rukopisima, za spalјenom crkvom-brvnarom
Svetoga Ilije u Buzeti,
za grobom moje majke…
Bože Sveti!
Pa zar i njega mi uzeli?
Bože, sakloni,
Pomozi,
Pomiluj,
Smiluj se,
BOŽE, OSLOBODI!
Bože blagi,
Bože dragi,
reci mi istinu!
Reci! Bože Sveti,
ko je Arsenije Peti,
pod kojim krenusmo
utaman
pa san
ispija ovim lјudima smijeh?
I pjesmu,
i razgovor,
i – krv!
Pa crv sumnje podgriza stablo
ispod koga potražismo hlada,
utočište i konačište;
U kom se sklonismo
od srama što peče,
od teškog srama što teče
kao gnoj iz crlјivih rana,
od srama ovog doba,
novih seoba Srbalјa.
iz poeme “ĐE ĆEMO SAD?”
izdavač – SKD “Sava Mrkalj” Novi Sad, 1997. godine

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.