Đurđa je bila moja generacija i školska kolegica. Učenica generacije vrgomoske osnovne škole. Pred njom je bio život. Pred njom je bio svijet. Ubijena je ovih dana ljeta 1995. nedaleko po izlasku iz Gline zajedno sa majkom Ljubicom. Dugo se pričalo, dok su njeni najrođeniji braća Đorđe i Milutin tragali za majkom i sestrom, da su stradale od eksplozije granate izlazeći iz nečije „Lade“ kojom su poput 250 000 sapatnika bježale spašavajući glavu. Braća su vjerovala da su obje negdje žive i ta nada nije splašnjavala. Jeseni 1996. Đorđe vrhunski atletičar „Crvene Zvezde“ i reprezentativac nije želio trčati međunarodnu uličnu trku u Vukovaru plašeći se da bi njegov nastup naškodio sestri i materi, za koje je tada vjerovao da čame negdje u nekom zatvoru. Jer dosta je civila tih mjeseci i godina poslije čamilo u Kerestincu, Zagrebu, Sisku, Karlovcu – javnim ili tajnim hrvatskim zatvorima za „okorjele četnike“ žene i civile!
Godine su prolazile, nada je tinjala dok se lanjske godine ne ugasi. Posmrtni ostatci Đurđe i majke joj Ljubice eshumirani su na groblju „Svete Ekatarine“ u Selištu pored Gline. Obdukcioni nalaz je demantovao pretpostavke o načinu stradavanja. Nije ih ubio šrapnel neke nasumično ispaljene granate nego metak. Pojedinačni hitac ispaljen iz nečije konkretne ruke. Ruke imenom i prezimenom. I to baš na izlazu iz Gline u kojoj neku veče Tomson okupi 80 000 ljudi koji mu frenetično odgovaraše da su „Za dom spremni“. Možda, naglašavam možda, je među tih 80 iljada bio i njihov egzekutor? Neko ko je prekinuo život ne samo Đurđin i Ljubičin nego i Milutinov i Đorđev. Jer njihova djeca za tetku i babu znaće samo po pričama. Nikad im neće sjesti u krilo i dječjim tepanjem ih dozivati. Čvrsta emotivna bratsko-sestrinska veza njih troje, kao rijetko koja, bazirana na djetinjem odrastanju bez tragično nastradalog oca, prekinuta je nečijim hirom. Ni Đurđa, rekoh već đak generacije i predratna službenica osiguranja, te volonterka crvenog krsta u ratu, a ni njena mati Ljubica domaćica iz Blatuše ničim nisu ugrožavale ni prije, ni tokom rata, a ni u Oluji „samoopstojnost“ Hrvatske. Ničim nisu ugrožavale uspjeh „Oluje“! Čak štaviše uklapale su se savršeno u plan sa „Brijunskog sastanka“ predsjednika Tuđmana da što manje Srba u Hrvatskoj ostane i da im treba otvoriti koridore za izlazak. Zašto su onda na jednom od tih koridora njih dvije ubijene? Zašto nisu puštene da idu svojim putem? Jer da jesu i Đurđa bi danas imala svoju porodicu. Ljubica bi bila baba i ponosno bi, nebitno đe – dal’ u svojoj rodnoj Blatuši kraj Vrginmosta il’ u Americi, šetala unučad od svo troje svoje djece!
Umjesto toga danas Đurđica pravim imenom, odličan đak i humanitarac i njena Ljubica imaju male humke na beogradskom groblju Orlovača na kojem su sahranjene početkom ljeta ove godine. Agonija braće u potrazi za sestrom i majkom duga 23 godine je završena. Barem mogu na konkretno mjesto doći pustiti suzu i svijeću zapaliti. Ko i zašto je u određenoj jedinici vremena i na određenom mjestu odlučio prekinuti jedan mladi i jedan život tada srednjih godina – ne vjerujem da će braća ikad saznati? A hrvatsko pravosuđe to ionako ne zanima. Zašto?
Dmitra Krošnjara i njegovu tetku nisam poznavao. Stariji su od mojih genereracija. Sa Dmitrovim sinom Draganom vrsnim ekonomistom, međunarodnim aktivistom i „IT stručnjakom“ znam se godinama. Znam ga kao čestitog i radišnog porodičnog čovjeka privrženog maksimalno kordunaškoj tradiciji i Pravoslavnoj crkvi. Ono što svih godina nisam znao, nisam znao za njegovu porodičnu tragediju – u Oluji nestanak oca i rođakinje! Dragan, baš kao ni Milutin ni Đorđe, nisu druge opterećivali svojom tugom i noćnim snovima u kojima svoje rođene vide žive i osjete porodičnu toplinu, a buđenje ih vrati u surovu realnost. Oni su o tragediji mučali i durali svoju muku u nadi se da će san ipak biti java. Nisu opterećivali nas koji smo Božjom voljom ostali na životu i koji smo vremenom podosta toga (po)zaboravljali po matrici da tuđa muka ne boli!!! Nisam znao sve do ljetos i Dmitrove sahrane. Dmitar vozač hitne pomoći išao je u koloni ka Dvoru znajući da će sasvim sigurno u općem metežu, strahu i neizvjesnosti…, usput nekomu trebati njegova pomoć. Neko ga je zaustavio ali ne za pomoć već ga izvukao iz kombija i likvidirao. Kako kaže obdukcija, metkom u potiljak. Dragan je uzvišeno ali slomljena srca sigurno, ljetos u Čemernici sahranio očeve posmrtne ostatke. Dmitar je tog trena 1995. imao 45 godina.
Nisam zbog generacijskih razlika drugovao ni sa još jednim šoferom bolničkih kola – Milom Crevarom-Jukom. Znam mu kći Jelenu, sina Miodraga i ženu Evicu. Na zadnjem blic susretu sa kćeri u Glini tog avgustovskog sumraka ’95.-e reče da ne može ići sa familijom jer njegov je zadatak da ostane zadnji i pruži pomoć komu bude trebala!!! I ostao je među zadnjima. Krenuo ka Dvoru, na pola puta kod Žirovca ubijen! U Dvor je danima kasnije stiglo samo njegovo tijelo koje je godinama čekalo ekshumaciju. Sahraniše ga najrođeniji proljetos u njegovim rodnim Crevarima kod Vrginmosta. Imao je 52 godine!
Ni Dmitru ni Juki, kao ni hiljadama drugih Jovana, Mili, Nikola, Milica, Zorki, Miljki…nikad nije pružena prilika da se poigraju sa unučićima! Zašto!?
Starina Miladin iz Prikozmića dijela sela Pecka u današnjoj opštini Topusko takođe je skončao nečijim animalnim hirom prije banijskog sela Trgovi. Ista je sudbina samo koji kilometar ranije zadesila Petra iz moje Perne sa tada skoro devet i po punih decenija na težačkim plećima. Prošao je đed Pero kao profesionalni vojnik časno pet godina službe na albanskoj granici tridesetih godina prošlog vijeka. Ratovao sa „arnautima“ i preživio. Žirovačku cestu nije. Baš kao što „žirovačku cestu“ – sinonim za nepreglednu kolonu dugu 30-ak kilometara, cestu spasa od Gline ka Dvoru nisu preživjeli ni dvojica Bekića koje sam poznavao, moj školski kolega Nenad iz Trstenice, rođak po prezimenu Riste iz Pecke i još mnogi drugi. Nije preživjela ni nepokretna starica iz komšijskih mi Vorkapića kojoj odajem počast iako joj ime ne znam. Do kraja života pamtiću nadrealnu sliku; na ljetnoj žezi nepokretna leži u „kobači“ (mala prikolica na traktoru op.a.) i u nesvjesno preciznim intervalima doziva „Ljubaneee dajd’em vode!!! Napojili smo je i ispunili joj barem jednu od poslednjih želja. Skončala je nikom ni kriva ni dužna! Zašto?
Isto pitanje postavljam i za sudbinu Bojane iz Topuskog iščupane iz automobila, dakako civilnog, ubijene i na taj način otete od svojih Nikole, Neđe i Bilje. Pitanje ponavljam i za patnju, tugu i bol srednjoškolskog profesora u Vojniću Bože i gotovo antičku tragediju njegove familije. Zašto?
Njima u omaž, njima znanima mi sa kojima sam koračao jednu etapu naših životnih puteva posvećujem ove redove. Kao i svima drugima znanima i pogotovo neznanima u desetine „Gošića, Boraka i Varivoda“ posijanih u Oluji i pogotovo nakon nje kada se miris baruta raznešen vjetrom već stišao i kada je počeo smrtonosni eldorado na starčad u krajini i za čije se krajnje sudbine ni danas još ne zna!
U tom „safariju“ na žive ljude stradali su sa vjerom u iskrenost Tuđmanova poziva komšija mi Pećo, starina Novaković iz Vojišnice i brojni brojni drugi. Nisu tada znali da je Tuđman na Brijunima sa debelom figom u džepu izrekao ključnu riječ „tobož“ uz datu garanciju da im se neće ništa loše dogoditi ako ostanu kod svojih kuća!!!
Kocka je bačena na Brijunskom sastanku par dana prije Oluje kada Tuđman svojim vojskovođama reče: „da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu!“
Većini od 250 ‘iljada se kocka koju je Tuđman zakotrljao 4. avgusta 1995. okrenula na „peticu ili šesticu“ i dokopali su se Dvora, te kasnije put Srbije, Amerike, Australije ili godinama kasnije nazad na Kordun, Liku, Dalmaciju, Baniju… Nažalost Đurđici, Ljubici, Dmitru, Juki, Miladinu, Peri, Risti, Nenadu, Milošu, Bojani, bezimenoj starici iz “kobače”… i još tako nabrajajući blizu dvije’ iljade saputnika i sapatnika u kolonama života i smrti vrelog avgusta ljeta Gospodnjeg 1995, ta kocka je ostala zauvijek čvrsto ukopana na „jedinici“!!!! Zašto!!!?
Povezani tekstovi
