D.I.C. Veritas

Blic, 09.09.2019, Istoričar iz Zagreba Ivo Goldštajn o Kolindinim izjavama: Broj Srba iz Hrvatske i BiH je bio apsolutno NAJVEĆI u partizanima u odnosu na druge narode

Štetno je licitirati brojkama jer nam relativizacija prošlosti oduzima budućnost, kaže Ivo Goldštajn, istoričar iz Zagreba, povodom nedavne izjave predsednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović da su Hrvati dali najveći doprinos antifašističkoj borbi u Evropi.

Tačno je da su Hrvati bili najzastupljeniji u antifašističkom pokretu u odnosu na druge jugoslovenske narode sa 30 odsto, a činili su nešto više od 20 procenata stanovnika tadašnje zajedničke države. Međutim, sledeći tu logiku, Srbi u Hrvatskoj su dali najveći doprinos, jer ih je bilo 28 odsto među hrvatskim partizanima, a oko 16 procenata u tamošnjem stanovništvu, kaže za Radio Slobodna Evropa zagrebački istoričar Ivo Goldštajn, povodom nedavne izjave predsednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović da su Hrvati dali najveći doprinos antifašističkoj borbi u Evropi.

- Danas je najvažnije ne licitirati brojkama nego da shvatimo da je partizanski pokret pokušavao da stvori neke mostove između zavađenih naroda koji su bili zakrvljeni do te mere da je izgledalo da iz tog kolopleta zločina i osvetničkih akcija nema izlaza – kaže Goldštajn dodajući da relativizacija prošlosti oduzima budućnost.

- To su samodovoljne, etnocentrične države koje funkcionišu na temelju vrednosti suprotnim evropskim. Hrvatska jest članica Evropske Unije. Međutim, jedan deo političkog života u Hrvatskoj upravo funkcioniše po načelima koja su u suprotnosti u odnosu na evropske – ističe Goldštajn.

1941. u Hrvatskoj 80 odsto partizana Srbi

Predsednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je izjavila u Poljskoj na ceremoniji povodom osamdesete godišnjice od početka Drugog svetskog rata da je hrvatski narod dao najveći doprinos antifašističkoj borbi u Evropi srazmerno broju stanovnika, na što su usledile žestoke reakcije iz Srbije. Šta kažu istorijski podaci?

- Pa ja bih voleo da ovaj naš razgovor prođe bez politiziranja, ali to je očigledno nemoguće. Činjenica je da i ako se ne želimo baviti politikom, politika se bavi nama, pa je žalosno da je jedan takav događaj, kao što je Drugi svjetski rat na prostoru bivše Jugoslavije, duboko politizovan 74 godine nakon njegovog završetka. To ne pokazuje samo kakvi su bili partizani, o kojima se sve manje govori, i oni koji su bili na drugoj strani, već i mi danas. Dakle, to govori i o našoj nezrelosti, odnosno nezrelosti postjugoslavenskih država da se na pravi način suoče sa svojom stvarnom prošlošću.

Ovakva izjava da je Hrvatska imala najjači antifašistički pokret, možda dobro zvuči kad je izgovori političar, ali kad ja kao istoričar moram to komentarisati, onda naravno treba to da stavim u kontekst i da stvari malo pojasnim.

Govoriti o antifašističkom pokretu u Hrvatskoj, znači uključivati sve građane, dakle ne samo Hrvate nego i veliki i iznadprosečni broj Srba. Na kraju 1941. godine od sedam hiljada hrvatskih partizana otprilike, apsolutno je najviše bilo Srba – njih 5.400 i oko 800 Hrvata. Dakle, oko 80 odsto tadašnjih hrvatskih partizana su bili Srbi.

A ko su bili preostali? Pomenuli ste 800 Hrvata?

- Bilo je 800 Hrvata i 600-tinjak drugih, pre svega Jevreja, drugih manjina, nešto malo Crnogoraca, te Muslimana.

Jugoslavija je na početku Drugog svetskog rata bila podeljena na devet različitih administrativnih jedinica: nešto je bilo pod okupacijom stranih sila, nesto je bilo NDH, u Srbiji su uspostavljeni specijalni odnosi sa silama Osovine. Dakle, u tih devet različitih administrativnih jedinica bili su različiti uslovi za razvoj partizanskog pokreta, kao i društvene i političke okolnosti koje su se u njima zatekle.

Hrvati najzastupljeniji u partizanima 1944.

Kada je u pitanju često pominjana brojka da su Hrvati bili natprosečno zastupljeni u partizanima, to se temelji na izjavi Josipa Broza Tita iz proleća 1944, koji je ustanovio i to je službena brojka, da u tom trenutku u Narodnooslobodilačkoj vojsci ima 44 odsto Srba, 30 procenata Hrvata, 10 odsto Slovenaca, četiri procenta Crnogoraca i 2.5 odsto Muslimana. To je oko 91 procenat. Ostatak su pripadnici drugih narodnosti.

Kada je reč o Hrvatima, taj broj je natprosečan u odnosu na udeo Hrvata u tadašnjoj Jugoslaviji koji je tada bio, zavisi od toga koji popis se uzima kao relevantan, da li onaj iz 1941. ili iz 1948. godine. Hrvati su činili oko 22 do 26 odsto stanovnika na teritoriji tadašnje Jugoslavije, a sa 30 procenata su bili najzastupljeniji u partizanima u odnosu na druge jugoslovenske narode. U odnosu na Srbe – otprilike isto.

Takođe, treba znati da i u tom trenutku kada Tito saopštava ove podatke, i pre i tokom celog rata, broj Srba iz Hrvatske i BiH je bio apsolutno najveći u odnosu na druge narode u ove dve republike, odnosno kasnije države, a u njima je antifašistički, partizanski pokret bio apsolutno najjači. To treba znati i jasno reći.

Pomenuli ste podatke za 1941. Kakva je situacija bila kasnije?

Broj Hrvata u partizanima u Hrvatskoj se izjednačio sa Srbima već 1942, a onda postupno, tokom 1943. Hrvati postaju brojniji u partizanima u Hrvatskoj u odnosu na Srbe, tako da negde 1944. u partizanima u Hrvatskoj je oko 61 odsto Hrvata i 28 odsto Srba.

To je razumljivo, jer su Hrvati većinski narod, a Srba je tada u Hrvatskoj bilo nekih 16 odsto.

To znači da i dalje, a to je kraj 1944. godine, Srba ima u hrvatskim partizanskim jedinicama natprosečno više nego što im je bio udeo u stanovništvu. Međutim, ukupni broj Srba koji je tada, do leta 1944. učestvovao u antifašističkoj borbi je ukupno gledano na jugoslovenskom prostoru bio manji, zato što je partizanski pokret u Srbiji bio puno puno slabiji nego u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Od podrške do razočarenja Hrvata u NDH

U Srbiji mnogi ističu da su Hrvati masovno krenuli u antifašističku borbu tek nakon pada Musolinija u septembru 1943. i kada je postalo jasno da Hitler gubi rat.

Pa, mislim da je to prilično pojednostavljivanje stvari. One su ipak malo komplikovanije i zavisile su od jednog dužeg razdoblja. Možemo reći da je jedan dobar deo Hrvata 1941. dočekao osnivanje NDH sa zadovoljstvom. Jednim delom zato što je nestala Jugoslavija koja je bila diktatura i postojala je snažna opozicija u Hrvatskoj prema onome što se događalo u toj državi.

Drugo, mislili su da je osnivanje NDH, zapravo, beg od rata. Dakle, smatralo se: “nije bilo rata, a dobili smo državu”, odnosno, “prošli smo bez rata, a cela Evropa je zaglibila u tom krvavom ubilačkom ratu”. Međutim, videlo se da su to računi vrlo kratkoga veka. Već u leto 1941. su krenule nestašice, ekonomska situacija je postala katastrofalna. Italijanska i nemačka vojska su se nalazile i na teritoriju koji je bio proglašen kao NDH i uistinu su se pokazale kao okupatorske i pljačkaške.

Takođe, Rimskim ugovorima iz maja 1941. NDH je ostala bez nekih ključnih teritorija – Italija je njima uzela ključne delove Hrvatskog primorja i Dalmacije. Osim toga, najplodnija poljoprivredna područja – Međimurje i Baranju – morala je dati Mađarskoj.

U međuvremenu je počeo i ustaški teror koji je prvenstveno genocidno nasrnuo na Srbe, jevreje i Rome, ali vrlo brzo i na Hrvate, tako da su mnogi Hrvati do 1941-42. godine imali jasnu distancu prema ustašama. Međutim, otići u partizane je bilo malo teže. Srbi u Hrvatskoj i BiH nisu imali alternative. Morali su bežati u šumu. Pogotovo oni koji su živeli na selima beg u partizane je praktično značio spasavanje života.

Dug put do odlaska Hrvata u partizane

Za Hrvate to nije bilo tako. Odlazak čitavih porodica na oslobođenu teritoriju, pristupanje partizanima, u to doba uopšte nije bilo moguće. Ako je neko pobegao od mlađih momaka u partizane, vrlo brzo su ustaše došle po članove porodice i slali ih u Jasenovac.

Međutim taj kritični, negativan odnos prema NDH je polako sazrevao tokom 1942. kada su, recimo, slali domobrane na istočno bojište (Sovjetski Savez) ili u Bosnu što su bila najteža bojišta kojih su se svi grozili. Kad bi otišli na dopust, ne bi se vraćali nego bi pobegli u partizane. Imate u arhivima čitave nizove takvih izveštaja.

Kad pogledate koliko je Zagreb imao žrtava u Drugom Svetskom ratu sa obe strane videćete koliko pretežu antifašističke. Ubijeno je 7-8 hiljada Jevereja, onda nekih 6-7 hiljada ostalih žrtava ustaškog terora, otprilike 6-7 hiljada stradalih u partizanima i 6-7 hiljada onih koji su stradali u domobranima i ustašama. Znači – 3:1.

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.