BEOGRAD/ZAGREB (Blic) – Veljko Marić je pet godina radio kao vozač kamiona. U tom periodu ovaj kamiondžija iz Grubišina Polja je više puta prošao kroz Srbiju, od Bajakova do Gradine. A onda, 18. aprila 2010., dok je na srpsko-bugarskoj granici čekao uobičajnu carinsku kontrolu, prišli su mu policajci, zatražili dokumente, stavili mu lisice i odvezli u Beograd.
Sledećeg dana Veljko Marić je izveden pred istražnog sudiju uz optužnicu da je 31. oktobra 1991., kao pripadnik hrvatskih Oružanih snaga, u selu Rastovac nedaleko od Grubišina Polja, u operaciji Otkos 10, ubio nenaoružanog šezdesetšestogodišnjeg srpskog civila Petra Slijepčevića.
Saradnja sa Hrvatskom
Istraga koju je srpski sud sproveo u saradnji sa hrvatskim Državnim tužilaštvom, četiri meseca nakon Marićevog hapšenja, urodila je optužnicom.
Suđenje u sudnici Višeg suda u Beogradu počelo je u oktobru 2010. Stenogram suđenja objavljen je na internet stranici Fonda za humanitarno pravo, pokazuje sledeće: uz Veljka Marića, koji je na sudu negirao optužbe, jedini neposredni svedok onoga što se dogodilo u porodičnoj kući Petra Slijepčevića bila je njegova supruga, Ana Slijepčević. Ona je u Županijskom sudu u Bjelovaru (na suđenje u Beogradu nije mogla da dođe zbog teško narušenog zdravlja) u prisustvu Marovićevog advokata ispričala sledeće:
Tog jutra, 31. oktobra 1991., je doručkovala sa suprugom Petrom kada je u kuću sa puškom upao nepoznat hrvatski vojnik. Ljutito ih je upitao da li ima četnika u kući. Oni su mu odgovorili da nema i da su sami u kući. Prema svedočenju Ane Slijepčević, vojnik je 66-godišnjeg Petra bacio na kauč i nekoliko hitaca mu ispalio u stomak. Ona je tvrdila da se Petar tom vojniku nije suprotstavio. Napadač je odmah izašao iz kuće, a Petar se, onako ranjen, nekako dovukao do vrata i viknuo za njim “da ga dovrši”. Vojnik je ponovo zapucao prema kući. Ana je u šoku istrčala iz kuće i vrištala za ubicom “ubili ste mi čoveka”.
On je podigao pušku, uperio je prema njoj, ali nije zapucao, već je otišao iz dvorišta. Uskoro je dotrčala i komšinica Francika, koja je pokušala da pomogne teško ranjenom Petru, ali bilo je prekasno. Ana Slijepčević je i našla napadačevu kapu ali ju je, u strahu da se ne vrati po nju, bacila na ulicu. Sve se ovo događalo u danima kad je srpsko stanovništvo iz dvadesetak sela u okolini Grubišina Polja bežalo pred naletom hrvatskih snaga. Nedugo nakon zločina jedan od komšija joj je rekao da se ubica njenog muža zove Veljko Marić.
Akcija čišćenja
U akciju čišćenja išli smo u parovima – rekao je na suđenju Marićev saborac, Darko Černi. On je, kao i niz drugih svedoka sa hrvatske strane u ovom postupku, svedočio preko videoveze iz sudnice Županijskog suda u Osijeku. U akciji potiskivanja srpskih snaga u zapadnoj Slavoniji, nazvanoj Otkos 10, i Marić i Černi su bili pripadnici 77. bataljona ZNG-a, zaduženog za “čišćenje” sela Rastovac.
Polovina sela, prema Černijevom svedočenju, nadzirali su Srbi, dok je druga polovina, u koju su tog jutra Marić i Černi sa svojom grupom ušli, bila na “ničijoj zemlji”. Marić je, prema Černijevom svedočenju, ušao u prvu kuću koja se nalazila sa leve strane na ulazu u selo Rastovac, a on je trebao da uđe u kuću preko puta. Černi je, međutim, ostao na ulici, jer je sve žitelje toga mešanog hrvatsko-srpsko-češkog sela poznavao.
- Iz kuće u koju je ušao Marić sam čuo pucnjeve, a Marić je ubrzo nakon toga vidno uzbuđen izašao napolje, bez kape na glavi. Rekao mi je da je ubio čoveka u kući – svedočio je na sudu Darko Černi.
Na suđenju je Černi izjavio da je Petra Slijepčevića poznavao iz viđenja. Veljka Marića je Černijevo svedočenje razbesnelo pa mu je preko videoveze poručio: “Zapamti Černi samo jedno, i da se sakriješ u mišju rupu – naći ću te”.
Ostali Marićevi saborci, svedoci u ovom postupku, su tvrdili da nisu ništa videli jer su u kritičnom trenutku nalazili na drugom kraju Rastovca.
Veljko Marić je, odgovarajući na pitanja sudije pred beogradskim Visokim sudom, priznao da je i ranije bio osuđivan, ali da je kaznu odležao. Međutim, odbio je da kaže zašto je bio osuđivan.
Tuđmanov ukaz
Predratni policijski inspektor iz Grubišina Polja, Miljenko Stojić, je posvedočio da je Marić za vreme SFRJ bio osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu zbog pljačke i oružanog napada na policajca, kao i da je kaznu služio u zatvoru u Novoj Gradiški. Isti policajac je pred sudom rekao da je Marić pušten iz zatvora 1991. zahvaljujući ukazu kojim je Tuđman oslobodio oko 1.000 zatvorenika i poslao ih na ratište.
Marića je Visoki sud u Beogradu u septembru 2011. osudio na 12 godina zatvora zbog ratnog zločina i ubistva Petra Slijepčevića, a u martu 2012. je Vrhovni sud tu presudu i potvrdio.
Međutim, hrvatski ministar pravosuđa, Orsat Miljenić, smatra da slučaj Veljka Marića nije pravno već humanitarno pitanje.
- Srbija je, pravno gledano, u skladu sa njihovim kaznenim zakonom koji jamči univerzalnu kaznenu nadležnost tamošnjeg pravosuđa za kaznena dela kršenja humanitarnoga prava, imala pravo da procesuira Marića jer je uhvaćen na području Srbije. Međutim, apsurdno je da Srbija odbija hrvatske zahteve da Marića prepuste hrvatskom pravosuđu, jer je on hrvatski državljanin, osuđen je za zločin koji je počinio na hrvatskoj teritoriji i na štetu hrvatskih državljana, dakle Hrvatska je ta koja ima pravo prvenstva da mu sudi. Mi nismo rekli da nećemo da mu sudimo, mi smo samo zatražili da nam ustupe njegov predmet kako bismo sami istražili zločine za koje se tereti. Međutim, na naše zahteve za ustupanjem predmeta iz Beograda nisu čak ni odgovorili – tvrdi Miljenić.
On je takođe dodao da je Srbija, prema međudržavnom ugovoru o saradnji u izvršenju kaznenih sankcija, dužna da Marića prepustiti Hrvatskoj kako bi već dosuđenu zatvorsku kaznu od 12 godina odležo u vlastitoj državi.
- Mi smo na desetine pravosnažno osuđenih Srba za ratne zločine, koji su izdržavali kaznu u Lepoglavi, prepustili Srbiji da tamo nastave da izdržavaju kaznu – rekao je Miljenić.
Povezani tekstovi
